BILA je ovo godina za pamćenje.

Šalimo se, nije. Bila je kao i svaka druga, prepuna bitnih, manje bitnih i potpuno nebitnih događaja, koji su iz tko zna kojeg razloga uzburkali strasti. 

Mi ćemo se pozabaviti ovim posljednjim. 

1. Tko je Peco?

Hrvatskoj očito nasušno nedostaju kvalitetni skandali slavnih jer ove smo se godine dohvatili preljuba/razvoda Marka Pecotića Pece, koji je bio toliko bezvezno običan da su ljudi više vremena potrošili na to da rasprave i utvrde o kome je točno riječ nego na sam skandal. 

Uglavnom, bilo je napeto i prepuno obrata. 

Prvo se dio ljudi zapitao "tko?!!?", onda je uslijedio napad "šta se pretvaraš da ne znaš tko je Peco?", nakon toga krenulo se u protunapad s "ne napadajte me, stvarno nemam pojma tko je Peco", onda je uslijedilo "ma sereš", onda se uključila ekipa koja je zauzela ili "znam tko je" ili "ne znam tko je" stranu, da bi netko na kraju zakucao s "jebo vas Peco, dosadni ste". 

Sve u svemu, Peco u tom periodu nije izbacio novi album ni singl, propustio je odličnu poslovnu priliku. 

2. Narodni radio je mrtav, živio Narodni radio

Jedan od najvećih šokova godine koji je uznemirio duhove je gašenje Narodnog radija, koji je postao bravo! i pritom stubokom promijenio svoj program. Kao što bi narod rekao, "okrenuli su se za 360" i ovo je bila jedna od rijetkih situacija kada ljudi koji očito ne znaju kako cijela ta priča sa stupnjevima funkcionira nisu bili u krivu. 

Da, Narodni radio napravio je zaokret i našao se točno tamo gdje je bio, ali ovog puta s drugim imenom. 

I dok su ljudi ronili suze jer je Narodni tehnički ostao Narodni, ali s drugim imenom, Gold FM promijenio je program i ime u Narodni rad... Ne, sad se zovu Happy, ali su zapravo Narodni radio koji se također tako ne zove. 

Kad sve zbrojimo i oduzmemo, Hrvati su izgubili Narodni radio i dobili dva Narodna radija. 

3. Sv. Andrew Tate, zaštitnik incela

Dio Hrvata ostao je šokiran vidjevši da se na Trgu bana Josipa Jelačića sve češće okupljaju molitelji, pripadnici skupa "Muževni budite", "klečeri" ili kako god nazivali ekipu koja se periodično okuplja i moli za "postanak muškaraca autoritetom u obitelji". Onaj drugi dio ili je to podržavao, ili se zajebavao na njihov račun, ili se odavno pomirio s činjenicom da svatko sa svojim koljenima može raditi što god želi, ili razvijao teorije o tome kako je riječ o početku nečeg većeg i opasnog. 

Osim što "moliti za autoritet" zvuči kao "srati za mirišljavost", radi se o pristupu od kojeg ne treba previše strahovati jer jednostavno nije dovoljno seksi da bi postao masovan. 

Naime, frustrirani muškarci, mladići i dječurlija koja strahuje da im je novi val feminizma oduzeo kontrolu koju realno nikad nisu imali, trebali niti mogli imati, svoje vođe već su pronašli u likovima kao što je Andrew Tate. I što god mislili o njemu, daleko je zanimljiviji i artikuliraniji od ove obezglavljene, mahom stare ekipe koja kleči na hladnoći. 

Da, radi se o čovjeku koji se kurči autima na profilu autistične tinejdžerice da bi ga ova čak dva puta kvalitetno šutnula u jaja, ali njegove sljedbenike neće otjerati činjenica da je riječ o još jednom otužnom potezu. 

Sve dok ne pronađu dovoljno karizmatičnog vođu s dovoljno brzih automobila, jahti, sisatih žena i kurčevitosti u nastupu, ovo će biti tek par stotina likova koji mole da do kraja života postignu barem nešto jer dosad nisu postigli apsolutno ništa. To nije opasno. 

Kad na čelu jednog takvog pokreta spazite prvog lika koji krunicu ne drži u smrznutim rukama već na retrovizoru Lamborghini Aventadora, počinite strahovati.  

4. ZG vrećice poznate i kao "neokomunističke-woke-soroševke"

ZG vrećice unijele su nemir u živote stanovnika glavnog grada, a ideja o razdvajanju otpada toliko je uzburkala duhove da u jednom dijelu godine niste mogli otići na kavu a da netko ne spomene vrećice za smeće. Osim jedne, odjednom smo morali koristiti tri različite i... šok. 

Novinari su patrolirali gradom, otvarali kontejnere i gledali ima li unutra plavih vrećica, Šprajc je prtljao nešto oko toga koliko čega stane u koju vrećicu i svi su pratili u šoku vjerujući da će se dogoditi... nešto. 

No Vigilare je nanjušio "pravi problem", a kad Vigilare nanjuši "pravi problem", onda znate da je riječ o... nečem što definitivno nije "pravi problem". Najčešće uopće nije ni problem, a u deset od deset situacija nije ni pametno. Uglavnom, u tekstu pod naslovom "Plave vrećice nisu niti malo bezvezne!" ispalili su da je to "dio neokomunističkog–woke–soros plana kontrole stanovništva putem stvaranja nepovjerenja i straha". 

Naravno, nakon tjedan dana više nikog nije bilo briga za vrećice, ljudi su nastavili odvajati ili ne odvajati otpad, a "neokomunistički-woke-soros" plan pokazao se kao prilično bezvezan plan "kontrole stanovništva putem stvaranja nepovjerenja i straha".  

5. Njezino je ime Knoll, Ivana Knoll

Među onima koji su, osim nogometaša, ove godine najviše profitirali od Svjetskog nogometnog prvenstva nisu ni autori navijačkih pjesama, ni prodavači bilo čega s crveno-bijelim kockicama, ni autori statusa koji vjeruju da su "uboli u sridu" zaključivši da "postoje važnije stvari od nogometa". Najveća dobitnica ovog SP-a je Ivana Knoll, koju bismo najtočnije mogli opisati kao nuspojavu nogometa, osobu koja svakog nogometnog prvenstva niotkuda izroni poput hibernirajuće nogometno-izborničke ekspertize prosječnog Hrvata. 

I dok je fascinacija guzicama i sisama općepoznata, gotovo je nevjerojatno što svatko drugi mora učiniti da bi izazvao ovakve reakcije. Prosječan čovjek morao bi postati serijski ubojica, skočiti s ruba svemira ili opljačkati kompletan narod da bi privukao ovoliko pažnje. Drugim riječima, nitko na jednostavniji i bezvezniji način nije izazvao više reakcija od nje i to morate cijeniti. Ili nešto. 

Ipak, jedan od najdražih Knoll trenutaka godine bio je reakcija srpskih stručnjaka koji su u svemu prepoznali zavjeru tajnih službi. Ne znamo gdje pronalaze te "stručljake", ali dok su svi ostali buljili u dupe i sise okružene kockicama, ovi majstori vidjeli su "špijunku", hrvatsku Jane Bond. 

Nitko na maštovitiji način nije pokušao opravdati zašto im se diže na Hrvatice od ovih likova. 

6. Doček na nož

O tome je li doček reprezentativaca mogao biti bolji dalo bi se raspravljati. Ne bi to bila pretjerano zanimljiva rasprava, ali imali smo i gore ili podjednako glupe rasprave (više pročitajte pod 1., 2., 3., 4. i 5.). 

Međutim, trenutak kad su stvari izmaknule kontroli bio je napad na voditeljicu Ivu Šulentić, koja se, zamislite, drznula oduzeti mikrofon Dejanu Lovrenu tijekom pjevanja Thompsonove Lijepa li si.

Osim što se to nije dogodilo, a Lovrenovi "online odvjetnici i zaštitari" nisu, da se tako izrazimo, "najbistriji sok na polici", ne mislite valjda da je Lovrena moguće zaustaviti da napravi neki desničarski cringe?

Nakon što mu nitko nije napravio ništa, Lovren je rekao "hold my drink", otišao u neki klub i urlao "za dom spremni" (što je iznenadilo i šokiralo točno nikog), a nedugo nakon toga pojavio se i u Bujici, gdje je uz očekivano poticanje voditelja nastavio gurati laž da njega (dakle, Hrvate) netko pokušava ušutkati, ponašati se kao da je na Trgu dočekan na nož, a ne ovacijama i pjesmom, a pritom je ispalio još hrpu toga što se "ne smije reći". Osim što se očito smije i on to neprestano čini.