ZAGREBAČKA Arena 26. prosinca pretvara se u "najveću kafanu na Balkanu" drugu godinu zaredom. Organizatori obećavaju šest sati zabave uz Jovana Perišića, Daru Bubamaru, Stoju Instituciju, Nikolu Ajdinovića, Tijanu Em i Acu Lukasa.

Dok se po mrežama dio ekipe snebiva nad time što će ponovno pogoditi Zagreb i sveto tlo Arene, mi smo porazgovarali s jednim od izvođača, Acom Lukasom, o mnogim temama, od licemjerja na estradi i maratonskih Arena, preko mladih nada i starih "kolega", pa sve do droga, desničara i toga zašto s ekipom s istoka "truje ovaj napaćeni narod". 

Ponovno Arena, ovog puta u sklopu kafanske večeri. Postoji li neki osobni izazov da publici date više od onoga što ste, primjerice, dali prošle godine?

Izazov uvijek postoji, ali u mom slučaju to više nije izazov da napunim Arenu. Hoće li to biti jedna, dvije ili 122, meni je svejedno. Punio sam ti beogradske Arene zaredom, i to samo kada više nije stalo ljudi pa smo prelazili na iduću. Osim toga, nemam te tripove ni bolesnu ambiciju da se s nekim natječem. Na kraju krajeva, prošlogodišnji koncert u Areni mi je bio 19. 

A što se Zagreba tiče, meni je drago da sam imao taj predivan drugi koncert... I prvi je bio odličan, ali ovaj drugi je stvarno bio poseban, ne zbog broja ljudi, već zbog atmosfere. Tako da će mi atmosfera uvijek biti glavni izazov. 

Kako Vam se uopće čini to natjecanje u broju Arena koje je sad sveprisutno? Svi neprestano pričaju o broju rasprodanih koncerata i tome tko je sve bio na njima, a atmosfera i glazba su u trećem planu. 

Ja ću ti reći jednu stvar. Evo, prije nekih desetak dana sam se odlično proveo u Novom Sadu u nekoj kafani s par prijatelja. Popilo se par pića, bila je neka muzika i ja sam uzeo mikrofon jer pripjevalo mi se. Tri sata sam pjevao. I nema tog prostora, nema te Marakane koja bi mi u tom trenutku zamijenila taj ugođaj. 

A što se tih rasprodanih Arena tiče, ova mala Prijovićka je napravila odličan posao i oko nje su se pokačile Ceca i Lepa Brena. I onda su one dvije kao dva tutora, one je vole, "ona je naša" i tako to, a obje bi joj najradije izvadile oči. Jedna lijevo, druga desno jer ih je ova mala pregazila. 

Mala je sad napravila posao jer ima svojih pet minuta, a onda su se pojavile kolegice koje to više ne mogu. Ta Lepa Brena, koja je kao prodala tri Arene šest godina unaprijed, pa ona više ne može napuniti ni šalicu za kavu, a kamoli Arenu. Kao "ja volim snaju", a zapravo nitko nikog ne voli. I onda krenu ta natjecanja u Arenama, Ušćima i slično. Ja ne radim koncerte za kolege, nego za publiku. Na moje koncerte ne dolaze kolege s estrade zato što im ja ne dam karte. 

Da imam više od 20 tih ljudi na koncertu, meni bi bila negativna energija jer znam da nitko od njih ne želi dobro tom koncertu.

Dolaze vidjeti hoće li propasti koncert...

Zato i ne dolaze, jer znaju da se meni to ne može dogoditi. 

Svaka scena je prepuna "kiseline" i likova koji samo čekaju da potonete. Kako se snalazite na takvoj sceni? 

Pazi, kad sam bio mlađi, često sam se znao posvađati pa se onda nešto prepucavam s njima, ali sad sam u stadiju u kojem imam životne prioritete koji su potpuno nevezani za estradu. Moj prioritet je uvijek bila muzika, imam djecu i svoj privatni život, a profesionalno se natječem samo sa sobom. 

Iskreno da ti kažem, svi mi, ne samo na estradi već i u životu, imamo taj virus u sebi i to je bolest koja se kod svih može u jednom trenutku aktivirati, a ta bolest se zove sujeta. I ako te ta bolest uhvati u poslu kojim se baviš, ona te sve više i više guši i na kraju te cijelog pojede.

Ja sam to kod sebe uspio pobijediti i danas se ne veselim tuđem neuspjehu, ali da budem iskren, ne radujem se ni tuđim uspjesima tako da sam potpuno indiferentan. Nitko nije imun na to, a na ovaj se način štitim od toga. 

Dok god gledaš u tuđe dvorište i pratiš tko ima više i što ima, nema ništa od toga. Ja sam se godinama bavio nogometom i tamo mi natjecanje ima smisla, ali ovo je umjetnost. Tu natjecanje nema smisla jer cilj je da svatko bude svoj. Vani ljudi imaju svoje karijere, a kod nas čak i ako ostvare uspjeh, gledaju je li ovaj drugi napravio više. Koji je smisao ako ne uživaš ni u vlastitom uspjehu?

Istina, sve nas to vraća na onu priču o Arenama. 

Znači, sve te priče o Arenama, sve mi je to postalo malo bljak. Nitko više ne priča kako je bilo na koncertu i kakvi su bili zvuk i atmosfera. Njih to ne zanima. Oni pričaju tko je bio na crvenom tepihu. I to je laž.

Nije to crveni tepih, nego neka izgužvana, zaflekana crvena ponjava i onda oni pričaju tko tu prolazi. A tu prolaze i Kurta i Murta. Od starleta do sudionika realityja koji su tu sad kod nas najveće zvijezde. A to su budale, a ne zvijezde. I onda pišu o takvima, a o koncertu ništa. 

Kad smo već kod novih kretanja, trap-folkeri su vam preuzeli scenu. Kako Vam se čine ta "nova krv" i njen utjecaj na estradu?

A reći ću ti to ovako, pojavili su se ti neki novi klinci koji su radili dobru muziku. Kao Jala i Buba ili Rasta. Imaju taj novi zvuk i to jako dobro rade. A taj "trap-folk" je nastao tako da su oni napravili puno hitova, a onda je ova naša srpska folk estrada, koja radi prema onoj našoj staroj poslovici "vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu", počela juriti njih da joj napišu pjesmu. 

Pa onda Lepa Brena juri Jalu i Bubu da joj oni napišu pjesmu i tako onda nastane, ne "trap-folk", nego "trash-folk". Ti momci pišu strašne pjesme, ali to nije za nas. Ja to ne mogu pjevati. Ne podcjenjujem to, nego kažem da ja to ne znam raditi. 

Da, ali Vi to ni ne morate raditi. Ako je naprimjer tverkanje trenutačno popularno, ne morate i Vi na TikToku tresti dupetom.

Pa da. Tako je i nastala ta neka hibridna muzika, gdje su stariji pjevači koji imaju svoje karijere, ali u želji da budu u trendu počeli snimati takve pjesme i to je onda postalo debelo smiješno. Jer, imaš tu neku striptizetu od 25 godina koja izgleda odlično i onda neka baba od 75 godina želi biti ista. Pa ne može jer si zgužvana i stara!

A ima li netko od te mlađe ekipe tko Vam je bliži po senzibilitetu, s kim biste možda mogli surađivati?

Pa, ne pratim to više otkad sam bio u onim nesretnim Zvezdama Granda, ali iz tog perioda pamtim nekih par momaka. Nebojša Vojvodić, njega pamtim da bi mi bio sličan po senzibilitetu, on je bio dobar, ali nije nešto dobro prošao.

Puno veću karijeru je napravio Amar Gile i on mi je zapravo jedini kojeg bih svrstao u tu vrstu glazbe. On mi jedini odgovara, ne toliko po muzici ili stilu pjevanja, nego po senzibilitetu. On ima i taj nastup na bini. 

A od ovih novih ne znam, ne pratim baš, ali ima dobrih. Evo, rekao sam već, Jala i Buba i Rasta, ali ima ti Angelina. Dobro rade. Jedino što mi svi ti nastupi djeluju oskudno. Moraš imati i neke ljude na bini. Kad imaš samo nekog lika iza koji pušta matricu, to izgleda bijedno. 

Ma da, ali problem je da nove generacije često ne izvode vokalno svoje pjesme, nego mahom idu na playback. Dosta ljudi iz tog svijeta dogura do ogromnih prostora, a tehnički nisu nadrasli klubove. 

Da, to onda ne izgleda nikako. Ali, nemam problema toliko s vokalima jer mislim da za tu vrstu muzike ni ne trebaš znati pjevati. Često sam se sporio sa starijim izvođačima, mislim da mi je Haris rekao "što oni izlaze na binu kad samo falšaju". Mislim, za to što oni rade, ne moraju znati to što mi znamo, ali ni mi ne možemo izvoditi to što izvode oni. 

Slažem se, ali kad nastupaš na playback, svejedno je jer oni po tome ne znaju ni ono što su sami snimili u studiju. 

To da, ali kažem, tu je bitno da svi oni dobrano poprave svoje live nastupe. No, vratimo se priči. 

Što se tiče kafanske večeri, budući da ste pričali da niste baš u najboljim odnosima s ekipom s estrade, kako će to izgledati u backstageu?

Ja ću biti sam u backstageu, to budi siguran. Ne znam tko je sve tamo, nisam ja u zavadi ni s kim, ali nemam te pretenzije da se izljubim sa svima pa da idemo jedni drugima po slavama i rođendanima.

Znao sam ja nekad prije izlaziti na takva mjesta i družiti se s kolegama. Pa onda sjediš s njih desetero i nitko ne želi ustati i prvi otići jer zna da je onda najeb'o od ove devetorice, pa svi čekaju da zajedno ustanu i odu. Stvarno ne mogu podnijeti tu razinu licemjerstva. Imam neke ljude iz svog ranijeg života i iz kraja i tu nema mjesta licemjerju. 

Imate višedesetljetnu karijeru, je li moguće ostvariti neka prava, normalna prijateljstva u takvom okruženju?

Milijun poznanstava i nijedno prijateljstvo. Svi su kao "gdje si ljubavi/brate/srećo" i čim okreneš leđa, govore ti "narkomančina". 

Da se još malo vratim na onu prijašnju Arenu. Jedan dio nastupa ste posvetili Oliveru. Koje je Vaše mišljenje o njegovoj odluci da nikad ne nastupa u Srbiji?

Odrastao sam na njegovoj muzici i znam gomilu njegovih pjesama. I nisam ga izvodio samo u Zagrebu već i na drugim koncertima. Nikad ga nisam upoznao, ali ono što znam je da nije bio šovinist.

U Srbiju nije došao zato što je ostao dosljedan. I mislim da nikakve mržnje nije bilo jer neki su dolazili nastupati, a imali su je. I pritom ne mislim na izvođače iz Hrvatske, nego neke druge. Neću ih spominjati. A on je jedan od tih koji su mogli doći u Srbiju i napuniti ne jednu, nego tri Marakane. 

Ja sam nastupao posvuda i svugdje sam dolazio s čistim obrazom jer se nikada nisam deklarirao i uvijek sam bio ono što sam bio. Osim toga, rat i politika su teme oko kojih ćete uvijek izgovoriti nešto što se neće svidjeti drugoj strani. On je bio Hrvat, naravno da će reći neke stvari koje se neće svidjeti Srbima.

To je takva tema. Sigurno ćemo se oko nečega sporiti jer možemo pričati o svemu i slagati se, osim kad dođemo do te teme. 

Jasno, a posebno ako razgovarate s nekim kod koga je prenaglašen taj element nacionalne pripadnosti. Neću se raspizditi ako kažete nešto "sporno" jer jednostavno nemam to u sebi, ali isto tako neću prilagođavati priču ovisno o tome odakle je sugovornik. 

E to, ja isto. U Hrvatskoj imam odlične prijatelje. Možda ih je i više nego u Srbiji. Ali, sjeti se Đorđa Balaševića, koji je dolazio u Hrvatsku i govorio "ja govorim iskrivljenu verziju hrvatskog jezika" i onda dođe u Sava Centar i sprda se s Hrvatima. To ne mogu. Meni je to potpuno van pameti. 

Vas su i napadali hrvatski desničari nakon splitskog koncerta i govorili da ste pjevali "vukovarskom krvniku Miroslavu Radiću". Kako reagirate na to?

Kao prvo, ja ne pjevam ni za kog, već pjevam svojoj publici. Tko je vukovarski krvnik, a tko ne, nije moj posao niti ja razmišljam o tome tko je tko. Ja pjevam svima koji me slušaju, a pjevat ću i tim desničarima. Pjevam tko me pozove i ne bavim se ni vukovarskim ni jasenovačkim krvnicima. Ja se bavim drugim poslom. 

Znači, nikako ne puštate politiku u posao?

Ne, ja se razumijem u politiku i imam političko opredjeljenje, ali to je moja privatna stvar. Kad su izbori, ja glasam. 

Nedavno je umro Bora Čorba i nakon toga se, barem kod nas, dosta pisalo o njegovom zaokretu u devedesetima, kad je započeo s četnikovanjem i dopustio da mu politika baš usere posao. Kako gledate na to jer i on je odbijao nastupati u Hrvatskoj?

A on je i u bivšoj Jugoslaviji bio najcenzuriraniji izvođač. On je uvijek bio takav tip. Devedesetih se okrenuo ekstremnom srpstvu, ali opet, nije se kao neki slikao u uniformi u Erdutu i onda tražio koncerte u Zagrebu ili Sarajevu.

Ostao je dosljedan. Radio je koncerte tu gdje je mogao i pričao to što je pričao, ali nije tražio da ide tamo gdje ne može. A ovi se neki pitaju kako ne mogu. E pa ne možeš, lutko, jer si se deklarirala. To ljudi ne zaboravljaju. Toga se gnušam. 

Mene su i u Srbiji mrzili kad sam rekao da ne navijam za Englesku, nego za Hrvatsku. Pa mi govore "ali Jasenovac". Ja se ne sjećam Jasenovca, kao što se ne sjećaju ni ovi koji igraju nogomet.

Ali, sjećam se bombardiranja devedesetih kao što se i vi sjećate, ali navijate za Englesku. Ali ni za to me nije briga. Ja za Hrvatsku navijam jer igra dobar nogomet i zato što pola reprezentacije osobno poznajem. 

Kad smo već kod "nacionalnih tenzija", da ne zaboravim. Nakon što se objavilo da Severina nastupa u Sarajevu za 400 tisuća eura, ponudili ste da ćete nastupati besplatno - stoji li ta ponuda?

Ponuda stoji, ali nema to veze ni s politikom ni s nacijom. Iskreno, malo smo je htjeli "čačnuti", i nju i gradonačelnicu. Više je bila sprdnja jer cifra je stvarno visoka. Svaka čast. 

U top pet ste regionalnih izvođača s najviše prodanih ulaznica u Hrvatskoj. Odakle tolika popularnost u Hrvatskoj?

Dvije stvari. Dobre pjesme i moja iskrenost. To ljudi prepoznaju, a lažnjaci se uvijek negdje otkriju. Ali, zato me i neki iskreno mrze, ali to je dobro. Najgore je kad su indiferentni, a ti se baviš javnim poslom. 

Kad smo već kod toga, kod nas je već 25 godina priča o "opasnom širenju glazbe s istoka", a Vi ste predstavnik tog "opasnog zvuka". Što kažete na to trovanje nevinog hrvatskog naroda?

Poanta priče je da u svakom žanru ima dobre i loše muzike. U toj muzici, karakterističnoj za Srbiju, ima opako dobre i opako loše muzike. S druge strane, Hrvati imaju odličnu pop muziku. Mi u Srbiji imamo pop, ali ne dobar kao u Hrvatskoj. Ono što Hrvati nemaju je folk muzika, a treba im folk. Ali treba im dobar folk.

Problem je to da se u jednom trenutku u Hrvatskoj pisalo da je sve što dolazi iz Srbije trash i da je sve što dolazi iz Srbije loše. E, to izjednačavanje je dovelo do toga da u Hrvatsku dolaze i pjevači koje u Srbiji nitko ne sluša.

Kod vas pune ogromne prostore, a u Srbiji im na rođendan nitko ne dolazi. To se dogodi zbog toga što na početku ne klasificirate što je dobro, a što loše. Jer Džej i Toma Zdravković nisu loša muzika. 

Ma problem je i taj glazbeni elitizam šačice ljudi koji bi diktirali što je dobro, a što loše u glazbi koju ne slušaju, ne poznaju i ne vole, ali je opsesivno napadaju. 

Ispričat ću ti jednu anegdotu o tom elitizmu i tome kakvi su to ljudi. Nakon 5. listopada se počelo pričati o tome kako dolazi "neko novo vrijeme" pa se u jednom gradu održavala neka proslava i na vijestima pričaju: "Kao što vidite, došlo je novo vrijeme i više se ne proslavlja uz polugole pjevačice i masne harmonikaše. Svirao je gudački orkestar Dušan Skovran." 

A u publici vidiš iste one zadrigle političare koji prolaze pored violina i ježe se jer njima je to kao da netko grebe limeni tanjur nožem. Isti ti koji su skakali uz guzate pjevačice. 

Vjerujem da ljudi koji stvarno vole glazbu rijetko rade te fašističke podjele na "dopuštenu i nedopuštenu" glazbu.

Meni je san, i taj ću san ostvariti, da nabavim karte za prvi siječnja i odem poslušati Bečku filharmoniju. Ne volim svu klasičnu glazbu, ali to mi je vrhunac muzike. 

Često izvodite pjesme hrvatskih glazbenika. Tko su Vam neki od najdražih i postoji li netko s kim biste voljeli surađivati, a još niste imali prilike?

Dino Dvornik mi je bio veliki prijatelj još iz vremena kad sam nastupao s Viktorijom i to je jedan od najboljih muzičara na ovim prostorima i takav će se genij teško ponovno roditi.

A što se suradnji tiče, volio bih s Gibonnijem neku pjesmu snimiti. Poznajem ga također i volio bih da nešto snimimo, ali nije mi to kao nešto što moram, nego ako se dogodi. Ali odličan je autor, njegov Libar je jedna od najboljih pjesama u zabavnoj glazbi s ovih prostora. 

Idemo se prije kraja prebaciti još malo na osobne teme. Pripremajući se za ovaj intervju, pročitao sam o Vama sve i svašta, a dio toga "hranili" ste i vlastitim izjavama. Što mislite o slici koju su mediji stvorili o Vama?

Slušaj, ja smatram da sam ispravan. Imam četvero djece i dvoje unuka i svjestan sam odgovornosti koju imam prema djeci koja me vole. No, moj život je takav kakav je i ja to ne mogu izmijeniti. Neke sam stvari volio raditi i to nikad nisam krio. I to je mnoge stvari izvuklo na površinu i ja sam to iz edukativnih razloga priznao. Licemjerno je kad netko poriče nešto što svi znaju samo zato što nije lijepo. Ja sam govorio da me ljudi vole zbog muzike, ali da me ne kopiraju u svemu što radim. 

Čitam biografije svojih kolega. Pa to su sve Einsteini i Tesle, ne možeš vjerovati. Tu nema grešaka u životu. Ja iza svega što sam napravio stojim, a to znači i iza svojih grešaka. Trudio sam se ne ponoviti ih. 

Naravno, ono o čemu pričamo su problemi s drogama. Imate li nešto što ste iz svega izvukli da bi moglo koristiti onima koji se bore s ovisnošću?

Gledaj, u cijeloj mojoj karijeri bilo je svega, ali ta droga je bila jedina stvar koja nije bila neophodna. Sve ono dobro i loše što sam radio možda se i trebalo dogoditi, ali taj dio nije neophodan. 

U glazbi uvijek postoji to lagano romantiziranje droga pod kojima su nastajali najveći hitovi. 

Isti Aca Lukas postoji i bez toga. 

Ima li nešto što još niste ostvarili u karijeri, a htjeli biste?

Vjeruj mi da je život toliko kratak da mi je jedina bitna stvar u karijeri to da mi ovog trenutka bude dobro. Nijednu minutu života ne mogu podrediti jednoj točki u budućnosti koju ću juriti.