Sadržaj nastao u suradnji s: Zvijezda

Danas je teško zamisliti hrvatski supermarket bez boca suncokretova ulja, majoneze, margarina i čitavih polica proizvoda koje kupujemo gotovo automatski. Još je teže zamisliti kuhinju bez hladnjaka, električnog štednjaka ili desetaka namirnica koje su nam dostupne tijekom cijele godine.

Prije 110 godina stvari su izgledale bitno drugačije.

Europa je u rujnu 1916. već više od dvije godine bila u ratu. Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, na čijem je čelu još uvijek bio Franjo Josip I. Nekoliko mjeseci poslije umrijet će nakon gotovo 68 godina vladavine, a samo dvije godine kasnije nestat će i država kojom je vladao.

Rat se, međutim, nije osjećao samo na bojištima. Ušao je u svakodnevni život ljudi, u trgovine i, možda najviše, u njihove kuhinje.

Zagreb je imao oko 80 tisuća stanovnika, a struja je bila novost

Zagreb u kojem se sve ovo događalo teško bismo danas prepoznali.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine imao je 79.038 stanovnika. Za usporedbu, do 1921. broj će narasti na 108.674.

Električna energija još je bila relativno nova stvar. Gradska električna centrala počela je s radom 1907., manje od desetljeća prije događaja kojima počinje ova priča. Električni tramvaj zagrebačkim je ulicama vozio tek od 1910. Generacije koje su živjele u Zagrebu 1916. vrlo su dobro pamtile vrijeme kada su tramvajska kola gradom još vukli konji.

Velike razlike u odnosu na današnji život možda su se najbolje vidjele unutar četiri zida.

Podaci iz 1910. pokazuju da je 3801 zagrebački stan imao samo jednu prostoriju sa štednjakom, bez zasebne kuhinje. U takvim je prostorima živjelo 10.652 ljudi. Još 23.442 osobe živjele su u stanovima koji su se sastojali od jedne sobe i kuhinje.

Hladnjaka nije bilo. Modernih supermarketa također. A rat je dodatno otežavao nabavu osnovnih namirnica. Upravo tu počinje priča o kompaniji čiji će proizvodi desetljećima kasnije postati uobičajen prizor u hrvatskim kuhinjama.

Nestašice su bile jedan od razloga njezina nastanka

Zbog teških prilika tih godina nedostajalo je svinjske masti i drugih masnoća životinjskog podrijetla, uvoz uljarica bio je zabranjen, a u okolici Zagreba nije postojala uljara. U takvim je okolnostima 15. rujna 1916. održana osnivačka skupština Prve hrvatske tvornice ulja d.d.

Među prvim dioničarima bili su industrijalac Samuel Aleksander te arhitekt i gradski zastupnik Vjekoslav Heinzel, koji će nekoliko godina poslije postati zagrebački gradonačelnik. Prvo tvorničko postrojenje nabavljeno je u Austriji i smješteno u Palmotićevoj 82.

Proizvodnja je počela 1917. godine. Tvornica je tada imala 90 radnika i deset službenika, a već je prve godine proizvela oko 800 tisuća litara ulja. Bio je to početak priče koja će potrajati dulje od država, političkih sustava i načina života koji su je okruživali.

Tvornica je brzo prerasla svoj prvi dom

Posao se razvijao brzo. Već 1920. kupljen je prostor u tadašnjoj Baroševoj 71, današnjoj Branimirovoj ulici. Ondje su sagrađeni uredi, skladišta i prešaonica, a potom su s radom počeli ekstrakcija, rafinerija i kotlovnica. Sredinom 1920-ih tvornica je već zapošljavala oko 250 radnika i 50 službenika.

Istodobno se mijenjao i Zagreb. Grad se širio, rastao je broj stanovnika, a modernizacija koja je prije rata tek počinjala ubrzavala je promjene u svakodnevnom životu.

A krajem 1930-ih pojavio se i znak koji će obilježiti kompaniju do danas.

Crvena zvijezda pojavila se još prije Drugog svjetskog rata

Krajem 1930-ih crvena zvijezda postala je zaštitni znak tvornice. Vizualni identitet izradio je Sergije Glumac, jedan od važnih hrvatskih grafičkih dizajnera svojeg vremena.

To je zanimljiv detalj i zbog svega što će uslijediti. Crvena zvijezda, naime, nije nastala u socijalističkoj Jugoslaviji. Kompanija ju je koristila još prije Drugog svjetskog rata.

A onda je stigao novi rat.

Nakon uspostave NDH 1941. postojeća crvena zvijezda na znaku tvornice prekrivena je crnim krugom.

Iste je godine imovina tvornice, uključujući udio obitelji Aleksander, koja je bila židovskog podrijetla, oduzeta, a njezini su članovi ili pobjegli iz zemlje ili stradali u Holokaustu. Rat je ponovno pogodio i samu proizvodnju. Zbog nedostatka sirovina tvornica je radila smanjenim kapacitetom, a 1943. preuzela ju je njemačka vojska. Proizvedeno ulje slalo se u Njemačku ili na istočno bojište.

Kada je rat završio, ponovno su se promijenili država, politički sustav i društvo. Promijenilo se i ime tvornice.

Nakon rata počeo se mijenjati i život u kućanstvima

Godine 1946. iz naziva nestaje Prva hrvatska tvornica ulja. Tvrtka prvo postaje Tvornica ulja - Crvena zvijezda, a potom Tvornica ulja Zagreb, poznata i po kratici TUZ.

Ali za ovu priču još je zanimljivije ono što slijedi tijekom 1950-ih.

Ratna oskudica polako postaje prošlost, industrijalizacija mijenja zemlju, ljudi se sele u gradove, a nove tehnologije i proizvodi počinju ulaziti u domove. Mijenja se i način kupovanja hrane.

Tvornica je 1952. osnovala vlastiti istraživački laboratorij, a četiri godine poslije krenula je proizvodnja margarina.

A onda je stigla još jedna velika novost.

Prva majoneza nije dolazila u staklenci nego u tubi

Godine 1959. počela je proizvodnja majoneze. Prvo pakiranje današnjim bi potrošačima izgledalo neobično: majoneza se prodavala u tubi. Od 1965. proizvodit će se i u folijskoj vrećici. Tijekom 1960-ih zagrebačka Tvornica ulja bila je jedini proizvođač majoneze u tadašnjoj državi.

Sve se to događa upravo u vrijeme kada se mijenja i mjesto na kojem ljudi kupuju takve proizvode. Krajem 1950-ih u Zagrebu se pojavljuju velike samoposluge. Ideja da kupac sam hoda između polica, uzima proizvod u ruke i stavlja ga u košaricu tada je bila simbol modernog načina života.

Koliko je ta promjena bila velika, pokazuje i jedna stara Zvijezdina reklama. Danas je prizor potpuno običan, tada je predstavljao moderni život

Grafički dizajner Zvonimir Faist 1960. izradio je reklamni plakat za Zvijezdino ulje. Na njemu je prikazana žena koja s police samoposluge uzima bocu ulja.

Danas u toj sceni ne bismo vidjeli ništa neobično. No tada je upravo samoposluga bila jedan od simbola modernizacije svakodnevnog života. Mreža dizajnerskog sjećanja Hrvatskog dizajnerskog društva navodi da je plakat proizvod povezivao s modernim načinom života i kupovine.

Zanimljiva je i boca koju žena drži u ruci. Zvijezdina ambalaža iste je godine dobila Jugoslavenskog Oscara za najbolje oblikovanu ambalažu.

Dok se mijenjao dizajn proizvoda na policama, mijenjali su se i domovi u koje su ti proizvodi stizali.

Hladnjak i televizor mijenjali su svakodnevicu

Električni uređaji koje danas smatramo osnovnom kućanskom opremom širili su se postupno.

Početkom 1960-ih televizor je bio luksuz i stajao je oko sedam prosječnih mjesečnih plaća. Tijekom sljedećeg desetljeća situacija se ubrzano mijenjala. U prvoj polovici 1970-ih već je svako drugo kućanstvo imalo električni ili plinski štednjak, hladnjak i televizor, a tijekom druge polovice desetljeća do svake druge obitelji stigla je i perilica rublja.

Posebno je hladnjak promijenio odnos prema hrani. Namirnice su se mogle dulje čuvati, način kupovanja se mijenjao, a prehrambena industrija nudila je sve više proizvoda.

Tvornica ulja Zagreb pratila je taj razvoj.

A početkom 1980-ih na police stiže ime koje će mnogima ostati povezano s doručcima iz djetinjstva.

Margo je stigao 1981.

Krajem 1981. započela je proizvodnja novih mazivih margarina pod imenom Margo. Ali to nije bio jedini proizvod koji se te godine pojavio. Tvornica je počela proizvoditi i prve gotove salate na bazi majoneze: francusku, rusku i salatu s mortadelom.

Tri godine kasnije, 1984., stigao je margarin Gama za kuhanje i prženje, a 1986. i umaci na bazi majoneze. Do tada se svakodnevica već teško mogla uspoređivati s onom iz prve godine naše priče.

Televizor je tijekom 1980-ih postao gotovo standardan dio hrvatskih domova. Godine 1983. na 100 kućanstava u Hrvatskoj dolazila su 86,4 televizora, a do 1990. taj je broj porastao na 94,4. Na televiziji su se vrtjele reklame, u hladnjacima su stajali proizvodi koji generaciji iz 1916. nisu ni postojali, a odlazak u samoposlugu odavno više nije predstavljao novost.

Ipak, uskoro će se ponovno promijeniti gotovo cijeli svijet u kojem kompanija posluje.

Kompanija se službeno zove Zvijezda tek od 1995.

Raspad Jugoslavije, rat, stvaranje neovisne Hrvatske i prijelaz iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo donijeli su još jednu veliku društvenu i gospodarsku transformaciju. Godine 1993. tvrtka je privatizirana i postala je dio Agrokora, a 1995. dobiva ime pod kojim je danas svi poznaju, Zvijezda d.d.

Tu se krije zanimljiv paradoks.

Kompanija čiji korijeni sežu 110 godina u prošlost službeno se zove Zvijezda tek nešto više od tri desetljeća. Sam simbol zvijezde, međutim, koristio se desetljećima ranije.

Promjene su se nastavile i u novom stoljeću. Godine 2005. predstavljena je linija funkcionalnih proizvoda Omegol, a povodom 90. godišnjice 2006. redizajnirani su logotip i izgled proizvoda.

Od konjskog tramvaja do hrane koju naručujemo mobitelom

Ako bismo nekoga iz Zagreba 1916. mogli dovesti u današnji grad, vjerojatno bi mu bilo teško objasniti gotovo svaki dio naše svakodnevice.

Gradom više ne prometuje prvi električni tramvaj kao tehnološka novost, sad već razgovaramo o automobilima bez vozača. Namirnice ne moramo kupovati svakog dana jer u kuhinjama imamo hladnjake i zamrzivače. Ne ovisimo o tome što je toga jutra stiglo na tržnicu ili u trgovinu. Hranu možemo naručiti dodirom ekrana i očekivati da će nam ubrzo stići pred vrata.

Promijenila se i kompanija s početka naše priče.

Nakon sloma Agrokora, gospodarska cjelina Zvijezde 2019. prenesena je na Zvijezdu plus u sastavu Fortenova grupe. A upravo u godini u kojoj obilježava 110. rođendan stigla je još jedna velika promjena.

Novo poglavlje

U svibnju 2026. prehrambena grupacija Žito završila je preuzimanje 100 posto udjela u Zvijezdi Plus i Zvijezdi Slovenija od Fortenova grupe. Tako Zvijezda svoj 110. rođendan dočekuje na početku još jednog poglavlja.

U tih 110 godina nestala je Austro-Ugarska u kojoj je kompanija nastala. Došle su i nestale druge države i politički sustavi. Dogodila su se dva svjetska rata, Hrvatska je u Domovinskom ratu izborila samostalnost, a Zagreb je iz grada s manje od 100 tisuća stanovnika izrastao u metropolu.

Promijenio se i način na koji živimo, kupujemo i kuhamo.

Kada je 1916. održana osnivačka skupština Prve hrvatske tvornice ulja, zagrebačka električna centrala radila je manje od deset godina, a električni tramvaj gradom je vozio tek šest.

Sto deset godina kasnije proizvode nastale tijekom tog dugog puta i dalje gotovo automatski stavljamo u svoje košarice.

Promijenile su se države, gradovi i način na koji živimo. Promijenile su se naše kuhinje, navike i stolovi. A kroz sve te promjene ostali su kvaliteta, pouzdanost i prepoznatljivi okusi uz koje već generacijama odrastaju hrvatske obitelji.

Sponzorirani sadržaj donose Index i Zvijezda u skladu s najvišim profesionalnim standardima.