IT TAKES TWO bez ikakve je sumnje jedan od najboljih platformera svih vremena, rame uz rame s najboljima. Hazelight Studios stvorio je vlastitu nišu kojom suvereno vladaju i premda je tijekom godina bilo pretendenata u kategoriji strogo kooperativnih igara, švedski je studio uspio stvoriti nešto prepoznatljivo svoje i pritom vrlo otvoreno odati poštovanje svima koji su im utabali put.

To nikada nije bilo očitije nego u njihovom najnovijem naslovu Split Fiction, gdje su naučeno iz A Way Out i It Takes Two odveli u jednom sasvim novom smjeru, a pritom zadržali sve ono što fanovi od njih očekuju. 

Kooperativni multiplayer

U samoj srži, ako znate kako je It Takes Two funkcionirao, bit će vam kristalno jasne mehanike unutar Split Fictiona. Ukratko, Split Fiction je posebno dizajniran za kooperativni multiplayer na podijeljenom zaslonu (iako se to ponekad i kratkotrajno mijenja), što znači da se mora igrati s drugim igračem putem lokalne ili online igre. 

U igri, igrači preuzimaju kontrolu nad Zoe ili Mio, dvjema autoricama koje su zarobljene unutar vlastitih priča. Dvije strankinje moraju surađivati kako bi pobjegle i prevladale brojne izazove, dok se Mioina znanstvenofantastična priča isprepliće sa Zoeinom fantazijskom pričom, dovodeći obje likove u opasnost.

Priča nije ništa pretjerano spektakularno, ali dovoljno je jaka da bi vas motivirala da idete dalje. It Takes Two ciljao je malo jače na emocije i to im je polazilo za rukom. Ovog puta sentimentalnost je u drugom planu i to je dobar odmak. 

Ukratko, Mio Hudson i Zoe Foster su spisateljice koje dolaze u sjedište korporacije Rader Publishing kako bi potpisale ugovor za knjigu, no mimo njihovih očekivanja postaju dijelom eksperimenta s četiri druga pisca.

Dok ekscentrična Zoe to vidi kao priliku da i službeno postane autorica, rezervirana Mio daleko je skeptičnija i zanima ju samo zarada. Izvršni direktor J.D. Rader predstavlja Stroj, koji omogućuje korisnicima da dožive svoje priče kao stvarnost.

Vlastiti "balon"

Kako se Stroj pokreće, svaki sudionik je zatvoren u vlastiti "balon" koji iz njih izvlači ne samo priče koje žele objaviti već i sve priče o kojima su ikada razmišljali. Sumnjičava prema eksperimentu i Raderovim motivima, Mio odustaje od eksperimenta, ali Rader je prisiljava da ostane, a u tom natezanju slučajno upada u Zoein mjehurić.

Mio se pojavljuje u Zoeinoj fantazijskoj priči, nakon čega se pojavljuje greška u sustavu koju ne mogu objasniti. Kada se približe grešci, obje su prebačene u Mioinu znanstvenofantastičnu priču.

Dvojac se probija kroz obje priče i otkriva da se greška širi, jer Stroj nikada nije bio dizajniran za dva korisnika u jednom balonu. Sustav također ne može biti isključen zbog grešaka. I to je više-manje početak priče koju ne želim kvariti spoilerima. 

Uvijek zvuči pomalo drkaroški kada netko govori da je bilo što "plod ljubavi". Ponekad i najveće smeće može biti plod ljubavi. Ipak, Hazelight je u ovom slučaju mnogo toga izgradio oko neupitne ljubavi prema videoigrama i tu je ljubav na vrlo zanimljiv način inkorporirao ne samo u priču već i u mehaniku igre.

Da, niti su prvi niti posljednji koji su to napravili, ali u ovom kontekstu tako dobro funkcionira jer u prvih nekoliko sati prepoznat ćete mnoge utjecaje, reference i posvete. Od Assassin's Creeda, preko Crasha Bandicoota i Donkey Konga, pa sve do Prince of Persia i Dark Soulsa. Da ne bi bilo zabune, radili su to i u prethodnom naslovu, ali ovdje je to podignuto na novu razinu i nevjerojatno dobro funkcionira. 

Detalji nevjerojatno impresivni

Sve je izvanredno odrađeno i neprestano vas prati osjećaj da je svakom detalju posvećeno nevjerojatno puno pažnje. To je impresivno, tim više jer Hazelight je u ovom podžanru više-manje usamljen i natječe se sam sa sobom. To bi kod mnogih izazvalo lijenost ili preočito pretjerano oslanjanje na zakonitosti koje su sami stvorili. No ovdje to nije slučaj i Split Fiction egzistira na vlastitim pravilima i mehanikama, a s It Takes Two zapravo dijeli samo DNA podijeljenog ekrana. 

Mehanika igre je ono što je posebno zanimljivo jer pretpostavljaju da smo tu zato što volimo It Takes Two i gomilu igara na koje se referiraju, pa ne troše vrijeme da bi nam objasnili kako stvari funkcioniraju. Baš poput junakinja, bačeni ste u vatru i na vama je da se snađete. A budući da dosta toga posuđuju, vrlo ćete se brzo snaći bez obzira na to koliko se brzo i temeljito sve mijenja. U jednom trenutku rezbarite negativce sabljom ili ih uokolo bacakate bičem, a već u idućem trenutku ste... svinja. 

Ili kobasice. 

Remek-djelo

Split Fiction ne boji se biti očit u referencama, ali i biti drugačiji od svega na što smo navikli. I to je ono u čemu aktivno pobjeđuju u doslovno svakom trenutku igre. Razumiju igrače. Razumiju igre. I razumiju naš ADHD i koliko nam interes brzo pada. Naučili su na prethodnoj igri. 

Osim toga, igra izgleda fenomenalno i ispeglana je do najsitnijih detalja. Tu i tamo sam znao naići na sitne propuste koje će, uvjeren sam, brzo zakrpati. 

Ovo je igra koju svi ljubitelji videoigara trebaju igrati i pritom naglašavam da ne govorim o žanru, već generalnoj ljubavi prema videoigrama. Neki dijelovi možda će biti strani ljudima koji nisu poput mene pa imaju uvid u svaku mehaniku na koju se igra referira, ali igrao sam ovo sa sinom koji nije toliko upućen u bogatu povijest na koju se Split Fiction oslanja i nevjerojatno je vidjeti koliko je igra intuitivna i bez previše truda uvlači i nove generacije.

Ovo je remek-djelo na gotovo svim razinama, a sve moguće nedostatke nadoknađuje neupitnim šarmom. 

Ocjena: 10/10