SINOĆ je u 21 sat umro hrvatski pjevač Jasmin Stavros, nakon što se nekoliko mjeseci borio s teškom bolešću.

Karijera Jasmina Stavrosa jedna je od onih koje su bile glazbena stvarnost kroz veći dio vašeg života, a slušali ga ili ne, znate nabrojati barem nekoliko njegovih pjesama. Iako je generacijama nas "alternativaca" (što god to značilo u bilo kojoj eri) bio potpuno nezanimljiv i doživljavali smo ga kao još jednog sveprisutnog "raspačavača lakih nota", pedeset godina uspješne karijere jednostavno mora biti znak određene kvalitete, bila ona nama razumljiva ili ne. Ako ništa drugo, dokazuje da znate prepoznati ukus masa. 

No dovoljan je jedan pogled na njegovu biografiju i postaje jasno da ništa nije slučajnost. Jasmin Stavros, rođen kao Milo Vasić, bio je iz glazbene obitelji i glazba mu je, da se pjesnički izrazimo, bila zacrtana u zvijezdama. 

Glazba mu je bila suđena

Rođen u Splitu 1. studenog 1954., Milo je od malih nogu bio izložen glazbi. Doslovno svi članovi njegove obitelji bavili su se glazbom, i djed, i majka, i otac, i brat. Stoga ne iznenađuje posebno da je još kao dijete odlazio na sate pjevanja, da od 12. godine svira bubnjeve i da je već s 15 svoj hobi i strast pretvorio u posao, profesionalno svirajući s tada popularnim splitskim bendovima kao što su Delfini, More i Mladi batali, koji su se kasnije preimenovali u Magazin. 

Iako mu je u jednoj fazi života nogomet bio ogromna strast, pa je čak i igrao u Hajduku i s obzirom na odlične reakcije trenera vjerovao da će postati jedan od najboljih nogometaša svijeta, njegov otac nije se s tim mogao pomiriti. Tvrdio je da su svi nogometaši probisvijeti i natjerao Stavrosa da nauči svirati klavir koji je, tvrdi on, mrzio. U jednoj fazi morali su odlučiti, nogomet ili glazba, i otac je tu odluku donio umjesto njega.

Iako je najveći dio karijere bio poznat kao zabavnjak, ranih sedamdesetih počeo je otkrivati jazz i ubrzo je postao studijski svirač u Jugotonu te jedan od najtraženijih bubnjara na prostoru bivše Jugoslavije. Lista njegovih suradnika duga je i impresivna, od Arsena Dedića i Josipe Lisac, preko Miše Kovača i Ivice Šerfezija, pa sve do Nede Ukraden i Ljupke Dimitrovske. 

Osim toga, četiri godine svirao je udaraljke u HNK, gdje su mu dirigirale veličine kao što su Vjekoslav Šutej, Nikša Bareza, Bardeli i Papandopulo, a u tom je periodu svirao i s Oliverom Dragojevićem i Meri Cetinić.

Sasvim slučajna solo karijera

Uspješna glazbena karijera podigla se na još višu razinu kada je tijekom osamdesetih na dvije godine otišao u SAD, gdje je završio privatnu jazz akademiju Stanley Spector. Iako su ga kao najboljeg europskog studenta željeli zadržati i dali su mu zelenu kartu kako bi karijeru nastavio u Americi, Stavros je odlučio vratiti se u domovinu i okušati se kao solo izvođač. 

Jedan od velikih razloga svakako je bilo i to da je imao suprugu i dvoje djece. Naime, 1976. oženio je Žarku, djevojku koja ga je, kako kaže, osvojila na prvi pogled. No njezini roditelji nisu bili oduševljeni, pa je par odmah nakon vjenčanja na šest mjeseci zbrisao u Rusiju, gdje je Stavros imao podulju turneju s Magazinom i Delfinima. Roditeljima nisu ništa rekli, ali s vremenom su im oprostili. Tim više jer je Stavros novcem s turneje kupio stan u Splitu i tako smirio strahove roditelja da će im kći završiti s nekim tko nema sjajnu budućnost. 

Što se solo karijere tiče, neke priče kažu da je do nje došlo slučajno, nakon što je s Doris Dragović snimio duet U tebe se neću zaljubiti, i to samo zato što se pjevač koji je trebao otpjevati duet nije pojavio. Zaključio je da ima "ono nešto" i odlučio snimiti solo album. S Rajkom Dujmićem i Stevom Cvikićem 1987. snimio je prvi album i odmah je bilo jasno da je zvijezda rođena. Album je prodan u više od 50 tisuća primjeraka, a nakon njega su uslijedile i brojne druge uspješnice koje su nerijetko dostizale zlatnu tiražu. 

Kako je Milo postao Jasmin

Prijatelji u Splitu zvali su ga Pluton zbog istoimenog lika iz crtića koji je volio, a ime Jasmin Stavros dao mu je Rajko Dujmić. Milo je ime prihvatio i odmah ga i službeno promijenio, na veliko nezadovoljstvo svojih roditelja, posebno majke, koja ga nikada nije zvala novim imenom. 

Kritičari nisu bili oduševljeni njegovim zaokretom u karijeri jer najbolji bubnjar Jugoslavije pretvorio se u zabavnjaka. No, kao i mnogi prije njega, Stavros je išao tamo gdje se dobro plaća, a svoj posao odrađivao je na najvišoj mogućoj razini i ubrzo je postao poznat kao "kralj zabave". Mnogi još i danas prepričavaju koncert u splitskom klubu Mississippi tijekom kojeg je Stavros u jednom trenutku skočio, udario glavom u strop, završio na Hitnoj i nakon šivanja se vratio u klub i profesionalno završio nastup, koji je trajao sve do zore. 

Njemačka izdavačka kuća Ariol željela ga je preseliti u Njemačku, gdje bi radio kao studijski glazbenik, ali na kraju je ponovno izabrao obitelj. 

Od najboljeg bubnjara Jugoslavije do megazvijezde

No ovog puta odluka je bila daleko jednostavnija jer u tom je trenutku imao uspješnu karijeru, a sa svojim pratećim bendom odradio je preko 1500 nastupa. Megazvijezda službeno je postao 1989. svojim trećim albumom, na kojem su se našli hitovi Umoran i Dao bih sto Amerika. Narednih 20 godina imao je preko 120 koncerata godišnje.

U toj fazi karijere započele su i česte optužbe da je Srbin iako mu je otac podrijetlom Rumunj, ali to nije spriječilo neke da ga zbog toga napadaju. U isto vrijeme imao je problema zbog pjevanja Marjane, Marjane, zbog čega je dobio i zabranu nastupa na šest mjeseci. Drugim riječima, Stavros je u jednoj fazi karijere bio i Srbin i ustaša. 

Početak Domovinskog rata zaustavio je mnoge karijere, a Stavros je tada odlučio da ne želi snimati nove albume, već se odmah prijavio u vojsku. Budući da nije imao vojnu obuku jer je odbio služiti u JNA, odlučio je pomoći na jedini način na koji je mogao. Odradio je preko 500 humanitarnih koncerata. 

Karijeru je nastavio suradnjama s Tončijem Huljićem i Fedorom Boićem, a okušao se i kao glumac sudjelujući u humorističnoj emisiji Je'l me netko tražio, koja je ostvarila veliki uspjeh. Bubnjeve je nastavio svirati sve do 2000., kada je taj dio karijere ostavio iza sebe. Njegov sin Milo nastavio je njegovim stopama i također postao odličan bubnjar koji iza sebe ima nekoliko godina jazz akademije u Grazu i nekoliko godina u Americi. 

Bio i ostao "kralj zabave"

Iako su dvijetisućite naglavačke preokrenule glazbenu industriju i drastično smanjile tiraže, Stavros je nastavio nizati hitove, uspješne nastupe i suradnje s brojnim provjerenim autorima i kolegama. Možda nikada nije napravio zaokret i zabavnjake zamijenio "ozbiljnijom" glazbom kao neki od njegovih kolega, ali nastavio je biti iznimno uspješan u onome što ga je i proslavilo.  

U kasnijoj fazi karijere često se počelo pisati i o njegovom osobnom životu, estetskim zahvatima i tome da se okrenuo vjeri i postao "fanatik". Posljednji val napisa bio je vezan za njegovo narušeno zdravstveno stanje, zbog čega je završio u bolnici.