Foto: Vedran Buble

2014. proveo sam više od pola godine u Južnoj Americi, 2015. sličan vremenski rok u putujući Azijom, posjetivši Filipine, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju, a sljedeća dva mjeseca imat će te priliku jednom tjedno na Indexu čitati moje doživljaje iz Tajlanda i Burme...

"Dobro došao na Tajland! Oprosti što kasnim", rekao mi je 29-godišnji Indonežanin, moj domaćin u Chiang Raiju i nespretno mi pružio ruku.

"Hvala! Ma i bolje da nisi stigao na vrijeme. Taman sam prošao carinu".

"Nisu te uhvatili?"

"Nisu", odgovorio sam mu sa smiješkom na licu.

Ništa nisam ni imao, međutim u jednom sam se trenutku za vrijeme leta zapitao što ako mi pri pretresu pronađu onu malu prozirnu kesicu sode bikarbone kojom na putu liječim mnoge želučane boljke. Tko će im objasniti da taj bijeli prah nije iz Kolumbije nego iz jedne sarajevske ljekarne. Hoće li znati prepoznati razliku? Hoće li ga probati? Zna li neko od njih kakvog je okusa kokain? Hoće li ga malo protrljati po desnima ili poslati u laboratorij na analizu? To bi moglo potrajati satima pa i danima. A što do tada? U zatvor? Na tren sam se pomislio našaliti i prepričati mu svoja unutarnja previranja, a onda sam ipak odustao. Nisam bio siguran da bi shvatio, a i nisam se mogao sjetiti kako ono kaže soda bikarbona na engleski. A i da jesam, pitanje je bi li o znao na što točno mislim.

"Ma ništa... Što se mene tiče, možemo dalje", potapšam ga po leđima.

"Ok! Slijedi me", pogleda me sumnjičavo pa prebaci mali ruksak preko leđa i prođe kroz velika staklena aerodromska vrata, a ja se posljednji put okrenem prema dječici što su tankom metalnom melodijom udaraljki srdačno dočekivala putnike.

S Beogradskih -23 na +32 u Chiang Raiju

Čim sam izašao obujmio me vlažni tropski zrak. Kiša je taman prestala padati, a noć se sasvim spustila na sjever Tajlanda. Andris mi je dodao kacigu pa sam s backpackom sjeo na njegov skuter i unaprijed mu se ispričao što ću ga obujmiti oko struka.

Preveliku težinu sam nosio na leđima, a ako naglo ubrza, nema šanse da se održim na motoru. Nikad neću zaboraviti vožnju kojom me godinu dana ranije u gradiću Dumaguette filipinskog otoka Negros dočekao 20-godišnji nizozemski student Berjan. Nije se spuštao ispod 80km/h, automobile je pretjecao s lijeve i desne strane, a prošao je kroz najmanje tri crvena svjetla. Tad sam po prvi put u životu shvatio da neumoljivo starim. Obećao sam si da si takvo što više nikad neću priuštiti, ali eto nekad se jednostavno nema izbora. Srećom, Andris je bio nešto manje željan dokazivanja sebi i drugima pa sam nakon nekoliko kilometara vožnje ipak povukao ruke s njegovog indonezijskog trbuščića.

Sasvim pristojno je vozio.

Dvadesetak minuta kasnije stigli smo pred njegovu kuću, čiji je interijer jasno nagoviještao odsustvo bilo kakvih potreba. Isprva sam mu zavidio, a onda shvatio da više od deset sati dnevno provodi na Sveučilištu, a tu dolazi samo prespavati. Čim mi je pokazao sobu, koja je bila vrlo pristojna za couchsurfing standarde, bacio se na pripremanje večere, a ja sam sjeo na mali betonski trijem i pokušao doći sebi. U avionu sam odspavao svega nekoliko sati. S očiglednom grižnjom savjesti što nije sve pripremio ranije, Andris je iz kuhinje ispaljivao raznorazna pitanja, a nakon kratkog dobacivanja, rekao sam mu da se posveti večeri jer ćemo imati dovoljno vremena za razgovor narednih dana.

Taman što sam se otuširao i presvukao, večera je bila na stolu, odnosno malo dječjem stoliću koji je bio visok svega 20 centimetara. Kako je u kući imao samo jednu stolicu, sjeli smo na pod i stali se gostiti.Pripremio je nekakve rolice i tom-yam, juhicu bogatu komadima piletine i povrća, a dok su okusi jugoistočne Azije vješto budili prošlogodišnje uspomene, razgovor je bio sve življi. Ispričao mi je da je već godinu i pol dana tu na magisteriju iz turizma i da se za mjesec dana vraća kući. Naučio je mnogo, kaže, i uvjeren je kako je spreman zasuči rukave i Indoneziju pogurati među najposjećenije destinacije ovog dijela svijeta. Nikako mu nije jasno kako njegova zemlja koja ima klimu istovjetnu, ako ne i bolju od tajlandske, te nevjerojatne prirodne ljepote, ne može privući ni desetinu broja stranaca koja posjećuje Tajland.

"Nedavno smo ukinuli vize, ali s tim nismo mnogo dobili. Očigledno je stvar promidžbe, a Tajland je u tome nenadmašan."

Sorry bro, ali Indonezija nikad neće biti Tajland

"Mislim da je potpuno nerealno uspoređivati se s jednom svjetskom destinacijom poput ove, koja je već više od trideset godina u svjetskom vrhu i koja je usput rečeno sinonim za seksualni turizam. 14 godina dobna je granica za pristanak na spolni odnos na Tajlandu. Tome se ne može parirati", odgovorio sam mu.

"Sve ja to znam, ali odbijam vjerovati da većina turista ovdje dolazi radi seksa. Gdje su tu prirodne i kulturne znamenitosti, plaže, trekkinzi i ostale sportske aktivnosti. Svega toga Indonezija ima u izobilju i nije ništa skuplja. Bali je nekim čudom uspio isplivati, a ostalo je jad i bijeda."

Kako sam svojedobno pročitao nešto o Indoneziji, pravio sam se pametan.

"Puno je tu stvari koje nisi spomenuo. Kao prvo, Indonezija je čudesno necjelovita zemlja, čak i više od Filipina. Nemoguće je uopće zbirno raditi na promociji kad svaki otok ima lokalnu vlast koja pjeva svoju pjesmu, da ne kažem da Tajland osim svoje geografske kompaktnosti ima i kralja kao neprikosnovenog poglavara koji je jednako omiljen i štovan u svakom kutku zemlje. Njegova riječ je zakon. Nadalje, Tajland je za razliku od Indonezije prilično siguran što se tiče zemaljskih nepogoda, a Indoneziju napada sve, od orkanskih oluja i tsunamija do razornih potresa i vulkanskih erupcija. Na koncu", znao sam da sam zakoračio na klizavo tlo religije, ali odlučih završiti započeto. Veliki je problem i islam. Strogi zakoni, rigidne navike lokalaca i alkohol kojeg nije uvijek lako nabaviti. Možeš li zamisliti lude provode američke, australske ili europske mladeži bez hektolitara piva i drugih alkoholnih pića?"

Na tren sam imao osjećaj da sam svojom glupom teorijom obezvrijedio čitav njegov studij jer eto ja ne vidim načina kako se može pomoći indonezijskom turizmu, barem ne u razmjerima o kojima on sniva. Bilo je zaista krajnje vrijeme da pođemo na spavanje.

"E, što ćeš uopće na Tajlandu", dobacio je s vrata.

"Iskreno, ne znam ni sam". Od svih destinacija u Aziji, ova je bila daleko najizlizanija i najotrcanija.

"Znam ja! Stvaraš što više materijala za one tri minute pred smrt kad će ti se život odvrtjeti pred očima."

"Ne znam baš. Sva ta muka za samo tri minute. Čini mi se da se to baš i ne isplati", osmjehnem se i odem u sobu. Legao sam na madrac i pokušao zaspati, ali nije išlo. Jet-leg je počeo činiti svoje. Bilo je blizu ponoći, a u Hrvatskoj tek šest popodne.

Pametno rješenje iz Tajlanda: Vožnja na motoru s kišobranom u ruci

Kroz glavu mi je prolazilo posljednjih 48 sati. Putovanje bla-bla carom u društvu Sonje, zagrebačke učiteljice s čudesno raskošnom bundom i Milana, beogradskog dilera rabljenih knjiga kojeg sam zadužio da do proljeća pronađe "Put za Santa Klaru" - vječni hit srpskog-bosanskog mafijaša iz Goteburga Vitomira Martića. Onaj fini hostel na Terazijama, pancetom obložena pileća jetrica u "Mornar-u" te druženje s novom beogradskom ljevicom do kasnih večernjih sati u jednoj dorčolskoj birtiji prigodna imena Romansa. Onda jutro pred let, -23 osjet temperature, gazim po snijegu do trga Slavije te uskačem u autobus. Let za UAE s Flydubaijem.

Ova niskotarifna kompanija početkom je prosinca otvorila relaciju Dubai – Bangkok i ponudila nekoliko tisuća povratnih karata po smiješnim cijenama. Samo 330 eura. Kad sam na to nabasao, kupio sam istog trena. Da budem iskren, bojao sam se kako će sve izgledati, međutim potpuno nepotrebno. Vrlo ugodno iskustvo. U Dubaiju sam čekao nekoliko sati, a onda nastavio za Tajland. Kako sam već obišao dobar dio jugoistočne Azije, znao sam da ne smijem odmah uletjeti u kaos Bangkoka. Pojest će me. Tako sam na aerodromu Suvarnabumi pričekao novih pet sati i ukrcao se na let Lion Thai Aira za Chiang Rai. Jednosmjerna karta 25 eura. Inače, Tajland ima nekoliko sjajnih opcija za lokalne letove, od Air Asia-e, spomenutog Lion Aira do Smile-a. Gotovo u bilo koji kutak ove zemlje može se letjeti za 200-njak kuna, tako da se cjelodnevne vožnje autobusom za pola tog iznosa uistinu ne isplate.

Sljedećeg jutra probudio sam se i dalje s velikom težinom na očnim kapcima, a kad sam pogledao kroz prozor, prošla me volja za bilo čim. Vani je nemilice pljuštalo. Andris je biciklom otišao na Sveučilište, a meni ostavio motor da lutam uokolo. Dugo sam se nećkao, a onda ipak navukao prozirnu kabanicu i krenuo u centar grada koji je bio udaljen petnaestak kilometara. Izašavši na cestu, odmah su me iznenadile dvije stvari. Kao prvo, motociklisti su imali svoju traku tako da možebitno pogubna vožnja po kiši i klizavoj cesti i nije bila toliko komplicirana, a kao drugo, dobar broj lokalaca vozio se s kišobranom u ruci. Kakva ludost, pomislio sam. Ako naiđe samo iole jači nalet vjetra i kišobran se izokrene, za čas će završiti na tlu, da ne govorim da pri vožnji kiša ne pada okomito nego gotovo vodoravno pa je zaštita praktički nikakva. Ali neka im bude. Valjda znaju bolje.

Centar Chiang Raija, gradića od stotinjak tisuća stanovnika izgleda vrlo pristojno. Široke ceste, orijentalne građevine i relativno normalan promet. Stao sam u jednu prodavaonicu kupiti lokalnu sim karticu. Za 500 bahta, odnosno stotinu kuna može se dobiti 4gb internet prometa za mjesec dana, što je više no dovoljno za komunikaciju, surfanje i snalaženje po Tajlandu.

Potom sam na bankomatu podigao maksimalni iznos od 20 tisuća bahta, odnosno 4000kn kako umanjio proviziju koju će uzeti. Naime, pri svakoj transakciji, uzimaju više od 40 kuna, što ako podižeš male iznose, u konačnici može značiti da ćeš ostaviti i do tisuću kuna u mjesec dana.

Spektakularni budistički hram ili novi dom Supermana i Batmana

Kako je kiša i dalje padala, a imao sam namjeru posjetiti najveću znamenitost Chiang Raija - Bijeli hram koji je bio udaljen novih 15-tak kilometara, sjeo sam na ručak. Preporuka je bila restoran Por Jai i jelo imena Khao soi. Riječ je o autohtonoj hrani sjevernog Tajlanda, koja je najbolja baš na ovom mjestu. Nisam se nadao novom jušnom jelu, ali okus povrća, kozica, tjestenine u kombinaciji s limetom i nekim ludim začinima bila je izvrsna. Doduše bilo je prilično ljuto pa sam poskrivećki kašljucao da mi se stasiti domaćini ne smiju. Domala sam shvatio da kiša neće stati pa sam ipak sjeo na motor i krenuo za Bijeli hram. Naravno, kabanica je odavno predala borbu s neumornom kišom pa sam već bio dobrano mokar. Iako sam se stotinu puta zapitao, što mi je trebalo da baš prvi dan po dolasku provedem više od sat vremena na motoru i to na gustoj kiši, dolaskom na cilj bio sam oduševljen. Nekako se sve isplatilo. Građevina je bila zaista spektakularna. Nalik na nekakvu lokalnu verziju barcelonske Sagrade Familije sa stotinama kipova i vodoskoka uokolo. Kasnije sam shvatio da je poveznica s Gaudijevim djelom i veća no što sam mislio, jer je i ova građevina s desetak objekata još u izgradnji i neće biti gotova još najmanje petnaestak godina.

Ono što me posebno impresioniralo bio interijer Bijelog hrama, čiji su zidovi oslikani potpuno suludim motivima. Od međuzvjezdanih putovanja, Supermana i Batmana do prikaza rušenja američkih blizanaca. Kakav sjajan spoj. Takav kontrast još sam jedino vidio u gradskom muzeju ekvadorskog Quita, gdje je među slikama tamošnje legende Guayasamila i inih slavnih svjetskih umjetnika, bila izložena slika imena "Isus, Amy Winehouse i džanki". Tako i treba da bude. Vremena se mijenjaju, mora i umjetnost i načini njenog izlaganja. Nakon nekih sat vremena razgledavanja, kiša je napokon prestala pa sam sjeo na motor i vratio se kući. Potpuno iscrpljen bacio sam se na krevet ni ne čekajući Andrisa da se vrati. Sljedećeg jutra očekivala me još duža vožnja u popularni Zlatni trokut, mjesto gdje se rijeka Ruak ulijeva u Mekong, a granice Tajlanda, Mjanmara i Laosa draškaju.

"Highway to opium hell"

No ono što je trebalo predstavljati pravo mučenje, pretvorilo se u divnu vožnju. Sunce je sjalo od ranog jutra, a ceste na sjeveru Tajlanda oduševile su me na mnogo načina. Put koji spaja Chiang Rai i Chian Saen, mjestašce od svega nekoliko tisuća žitelja nalikovalo je mnogo više američkim autocestama, no nekim regionalnim prometnicama. Ovakva cesta u Hrvatskoj imala bi najviše dvije trake, po jednu za svaki smjer, dok je ona kojom sam se vozio prema Zlatnom trokutu imala čak osam. Zamislite taj osjećaj, praktički sam na cesti od osam traka, pomalo apokaliptično, ali krajnje ugodno. Sloboda kakvu je teško skormnim znakovljem jezika opisati.

Na Zlatnom trokutu se i nema baš nešto posebno za vidjeti, nekoliko hramova i jedan impozantno veliki kip Bude, međutim ono što je jako interesantno jest muzej opijuma koji je otvoren nekoliko kilometara dalje. Golden Triangle notoran je po proizvodnji i prodaji opiuma, a narkobos imena Khun Sa pandan je Kolumbijcu Pablu Escobaru. Ipak, kako je Azijac i nešto drugačijih životnih svjetonazora te svoju zaradu nije trošio ni približno ekstravagantno kao Pablo, njegovo ime ostalo je relativno nepoznato široj javnosti.

Kada govorimo o opijumu, odnosno njegovoj proizvodnji, većina zna kako se radi od biljke maka koja porijeklo vuče sa Sredozemlja. U Aziju je prvo donio Aleksandar Veliki, gdje je u Kini doživjela svoj procvat, da bi se nakon opijumskih ratova s Velikom Britanijom, određeni broj stanovništva doselio ovdje, u Golden Triangle i započeo ono što se zove zlatnom erom ovoga podneblja. Naravnom lokalci su s vremenom razvili legende kako je zapravo nastala stabljika opijuma, a jedna od njih opisuje mjesnu heroinu koja je zatražila da je po smrti pokopaju u centru grada. Kada su njenu želju uslišili, par mjeseci kasnije na grobu su niknule dvije biljke. Iz poprsja duhan, a iz utrobe mak...

U carstvu opijuma

Kako se proizvodi opijum? Kada otpadne i posljednja latica biljke, tučak koji je tada sasvim zreo, nožem se zareže na nekoliko mjesta. Kroz opnu će iscuriti bijela tekućina, koja se ne dira do sljedećeg dana, kada se onako stvrdnuta s posebnom spravicom sastruže. Strugotine se potom iskuhavaju dok se ne dobije ljepljiva melasa koja je potom spremna za pušenje. Uživanje opijuma bilo je vrlo popularno prije pola stoljeća, samim time i pripadajući pribor. Lulice su se izrađivale u tisućama različitih oblika i materijala, a jedan od najvažnijih predmeta kojeg je svaki ljubitelj opijuma imao, bio je drveni držač za glavu. Kako pušenje opijuma u pravilu dovodi do sna i halucinacija, konzument treba ležati na boku. Ako se pitate nije li im možda neudobno nasloniti glavu na drvo, uslijed pušenja, isto postaje poput najmekšeg jastuka. Ovi držači također su se izrađivali kao ornamenti. Inače od opijuma se svojevremeno počeo izrađivati morfij, kojim se koristio u medicinske svrhe, dok je svoju najcrnju fazu doživio pojavom heroina. Za potpuno iskustvo ove zanimljive orijentalne priče nedostajalo je samo kušati ga, ali to ipak nije bilo moguće. Ni lokalci ga više ne konzumiraju, ali moj vodič bio je pun priča o svom djedu koji se svakodnevno gazio do ništavila. Nitko ga nije smatrao čudakom, tako se živjelo u to vrijeme kaže.

S nekoliko suvenira u ruci, napustio sam muzej i ponovo sjeo na motor.Čekalo me više od sat vremena vožnje natrag, koju sam prepolovio zaustavivši se u jednoj kući uz cestu gdje su nudili sat vremena tajlandske masaže za 130 bahta, odnosno 25 kuna. Čim sam ušao u kuću i smjestio se na krevet, bakica se počela verati po meni i svojim malim stopalima skakutati po mojim leđima. Bila je tako vješta i elastična da nisam mogao vjerovati. Ako nikad niste iskušali tajlandsku masažu, riječ je o praksi koja je koristi nikakva ulja, već maser preko odjeće laktom, koljenom ili petom simulira određene točke energetskih meridijana koji prolaze tijelom. Kad je završila sa mnom, skočila je sa stola elegantno kao kakva gimnastičarka koja se na ručama borila za olimpijsku medalju, a toliko sam bio oduševljen obavljenim poslom, da sam je htio povesti sa sobom. Uvjeren sam kako bolju masažu na Tajlandu neću dobiti, pogotovo ne na iskomercijaliziranom jugu.

Najljepše tajlandsko sveučilište je zapravo Tinder raj

Kući sam stigao potpuno preporođen, a na trijemu me dočekao Andris s nekoliko svojih sveučilišnih kolega. Bio je tu mladića iz Malawija, Nigerije, Pakistana i Indonezije. Vrlo zanimljivo društvance koje je eto odlučilo na ovom zakutku zemaljske ravni steći svoju životnu naobrazbu. Kako su prilično siromašni, neki od njih, pogotovo oni iz Afrike, kući nisu bili već nekoliko godina.

Nedostaje im dom, kažu, ali život u Chiang Raiju je sjajan, a studentski dani na sveučilištu Mae Fah Luang sveučilištu poput bajke. Družili smo se do kasno u noć, a toliko su mi divnih stvari ispričali o tom fakultetu, da sam ga sljedećeg jutra prije odlaska za Chiang Mai, odlučio posjetiti.

Nešto iza ponoći, društvo se razišlo, a prije spavanja Andris mi je ispričao kako ima jako puno zahtjeva na couchsurfingu, pogotovo mladih ljudi. Naime, pročulo se kako je njegova kuća, koja je smještena svega dva kilometra od Sveučilišta, sjajna polazna točka za basnoslovne Tinder ekskurzije. Naime, u krugu od nekoliko kilometara smješteno je više od tri tisuće mladih i znatiželjnih djevojaka koje jedva čekaju upoznati kakvu inozemnu lutalicu.

Treće jutro napokon sam se probudio priviknut na vremensku razliku pa smo po dogovoru Andris i ja krenuli u obilazak Sveučilišta. Izgradila ga je kraljica Tajlanda, a cijeli je kompleks, koji ima više tisuća hektara, desetke zgrada, parkova, jezera, hramova i sportskih terena, smješten u pravoj pravcatoj džungli.

Kada sam se sjetio svog Fakulteta u Lepušićevoj ulici u Zagrebu, one Zgrade u kojoj u prizemlju žive ljudi, pao mi je mrak na oči. Mogao sam samo zamišljati kako je to provoditi studentske dane u jednoj ovakvoj idili koja je na sve moguće načine prilagođena vrhunskoj naobrazbi. Zbog manjka profesorskog kadra, najboljim studentima osiguran je posao na Sveučilištu, a osim plaće od 40 tisuća bahti, cca osam tisuća kuna, na raspolaganje dobivaju i kuću unutar kampusa. Ipak, većina mladih ljudi koji ovdje završe studij, prilično su ambiciozni pa se dugoročno vide u ovom malom mjestašcu na sjeveru Tajlanda koje ne nudi gotovo ništa od onih luksuza modernog svijeta koji im je tako privlačan.

Kad smo završili obilazak, Andris me otpratio na autobusnu stanicu, odakle me očekivala trosatna vožnja za Chiang Mai. Ovaj grad Meka je backpackera, navodno jedino mjesto na Tajlandu gdje Europljanin može s užitkom živjeti i raditi, dok se stotinjak kilometara dalje nalazi slavni Pai, jedno od onih hippy mjestašaca o kojima svaki putnik rado govori i koja su se s vremenom razvila pravi kult.U Chiang Maiju imam smještaj kod jedne tajlandske obitelji, gdje ću nadam se dobiti približno uvid u svakodnevicu ovog egzozičnog i ponosnog naroda. Bit će čudno shvatiti da sam im u jedu ruku predstavljao kakvog egzotičnog kućnog ljubimca  koji ima zadatak ispuniti im dan i uveseljavati ih.

Prvi dojmovi za sada su više no dobri. Stav s kojim sam došao tu, da se radi o zemlji notornoj turističkoj prostitutki pomalo se mijenja. Počinjem shvaćati zašto ljudi obožavaju Tajland. Sve je izrazito jeftino (barem sjever) i odlično povezano. Smještaji su civilizirani i uredni, a lokalci uvijek naoružani osmijehom. I naravno sve je dozvoljeno, gotovo sve...