BITI zapadni novinar u Moskvi 1986. godine značilo je raditi u uvjetima stalne paranoje, pod budnim okom KGB-a i unutar stroge "državno propisane informativne karantene". Wyatt Andrews, tadašnji šef dopisništva i dopisnik američkog CBS-a iz Moskve, našao se u samom središtu takvog sustava točno u trenutku kada se dogodila jedna od najpogubnijih i najvažnijih prekretnica 20. stoljeća - nuklearna katastrofa u Černobilu.

Budući da obilježavamo 40. obljetnicu nesreće, porazgovarali smo s Andrewsom koji nas vraća u napetu eru Hladnog rata i nudi jedinstven pogled iznutra na to kako je izgledalo tražiti istinu u zatvorenom autoritarnom društvu. Kroz svoja sjećanja od kojih je neka otkrio u novoj dokumentarnoj seriji "Černobil: Unutar katastrofe", otkriva nam kako je jedna povijesna tragedija ogolila prave prioritete tadašnjeg režima.

Njegovo moskovsko iskustvo nije samo svjedočanstvo o jednom vremenu, već i važna lekcija koja je oblikovala njegovo kasnije praćenje Bijele kuće i kraja Hladnog rata. 

Kao šefu dopisništva i dopisniku CBS-a iz Moskve, život vam je uglavnom bio sveden na život u kompleksima pod strogim nadzorom KGB-a. Možete li opisati kako je to baviti se novinarstvom u "državno propisanoj informativnoj karanteni"?

Bilo je nevjerojatno teško biti novinar u Moskvi 1986. godine. Svi mi, svi stranci, a posebno novinari, živjeli smo u stambenim kompleksima koje je čuvala milicija. Nije bilo važno jesu li iz KGB-a ili ne jer su KGB-u prijavljivali naše dolaske i odlaske. Tijekom mog boravka u Moskvi pretpostavljali smo da nas stalno prate i prisluškuju. Odlazili bismo na određene događaje na kojima je bilo jasno da je KGB unaprijed znao za naš dolazak. Ponekad bismo i vidjeli pratnju koju su nam dodijelili, možda u 50 ili 60% slučajeva. Ostatak vremena smo to pretpostavljali, ali nismo mogli biti potpuno sigurni.

Uz to, vrlo je važno napomenuti da je Gorbačov u vrijeme Černobila bio na vlasti oko godinu dana. Obećavao je Glasnost, ne za dobrobit svijeta, već za dobrobit vlastitog društva. Smatrao je da njegov narod mora međusobno govoriti istinu. Problem s njegovim propovijedanjem Glasnosti bio je taj što je to bilo jako teško za Komunističku partiju. Članovi partije su znali da je otkrivanje informacija i previše pričanja najsigurniji način da ne napreduju u karijeri. To nije neobično ni za jedno autoritarno društvo, zato su i toliko suzdržani u govorenju istine.

Međutim, Gorbačov je omogućio novinaru poput mene, koji nije govorio ruski i morao se oslanjati na prevoditelje, ulazak u škole, bolnice, vrtiće i industrijska postrojenja. Morali ste nazvati stranačkog dužnosnika i pitati: "Imate li vi Glasnost ili ne? Zapadni sam dopisnik, ali ne zanima me samo nuklearni rat između naše dvije zemlje. Iskreno me zanimaju priče o vašim ljudima. Kako vi radite stvari? Vaši bi liječnici trebali biti odlični, je li to istina?" 

Sama ideja Glasnosti pomogla nam je da probijemo tu barijeru i ispričamo ljudske, kulturološke priče. Sovjeti su me znali gledati kao da im se pokušavam dodvoriti kada sam htio raditi priču o kulturi, ali ja bih im objasnio da me kao dopisnika iskreno zanima apsolutno sve.

Ukratko, ako niste imali dobar izvor u Komunističkoj partiji, niste imali previše sreće, pogotovo u kriznim vremenima. A čak i ako bi vam se neki visokopozicionirani stranački dužnosnik povratno javio, znali ste da je to samo "spin".

Da, u osnovi su šutjeli tijekom katastrofe u Černobilu. Dva dana zataškavala se vijest o nesreći i tek se nakon toga pojavila kao crtica u tamošnjim medijima. Kako ste uopće saznali te informacije i jeste li primijetili promjene u ponašanju državnih dužnosnika ili vojske tijekom tog vikenda?

Odmah nakon tog ponedjeljka navečer, pogledao sam svoje tekstove za priloge, koji su bili vrlo oštri u vezi s tim događajem. Većina europskih televizijskih kuća ima središnji dnevnik između 20 i 22 sata, a najvažnija je prva vijest. Nisam mogao vjerovati koliko su to ležerno objavili: "Imali smo nuklearnu nesreću, reagirali smo i radimo na saniranju posljedica." Kao zapadni dopisnik, optimistično sam se nadao da će takva razina tajnosti biti nemoguća pod novim sovjetskim vođom koji je pokušavao umiriti Zapad obećavajući otvorenost i transparentnost. Ovo je bio njegov test.

Osjetio sam to u tom trenutku, a i dokumentarac jako dobro prikazuje kako je to bio jedan od najvećih neuspjeha Gorbačovljeve ere, čega je i on sam bio svjestan. Očekivalo se da pokaže potpunu otvorenost, a on to nije uspio. Razlog zašto je to toliko važno jasan je kada pogledate situaciju diljem Europe. U početku hrvatski znanstvenici nisu imali razloga za brigu jer se radioaktivni oblak kretao preko Balkana prema Skandinaviji, ali u drugom tjednu to više nije bilo tako. Vaši poljoprivrednici nisu znali trebaju li saditi. Je li tlo kontaminirano? Nisu znali daju li svojoj stoci zagađenu hranu. Nisu znali je li kiša opasna. Zamislite to.

Deseci milijuna ljudi diljem Europe nisu znali smiju li piti vodu, jesti hranu, koristiti svoje farme ili saditi usjeve. Niste znali može li član vaše obitelji sigurno sjesti u zrakoplov i otputovati u London. Razina neizvjesnosti i tajnosti koju su stvorili bila je neprihvatljiva – ne samo iz geopolitičke, već prvenstveno iz ljudske perspektive.

Gorbačov je kasnije izjavio da je Černobil bio stvarni uzrok raspada Sovjetskog Saveza. Iz vaše perspektive u Moskvi, jeste li neposredno nakon katastrofe primijetili pomak što se stava javnosti prema državi tiče? Kako su ljudi reagirali?

Dopušten mi je ulazak u Kijev mjesec dana nakon Černobila. Osjetio sam kipući nacionalizam među Ukrajincima. Čak i dok su mi izgovarali službeni stav partije, znali bi zakolutati očima. Mogli ste primijetiti da su i sredinom 1980-ih znali da stranački dužnosnici žele reći jedno, ali su im zapravo nametnuli tu industriju, napravili ogromnu pogrešku i ugrozili njihovu vodu i tlo. Pod tlom mislim na žitnicu koja hrani velik dio tog područja, kako tada, tako i danas.

Osjetio sam taj ukrajinski nacionalizam koji je zapravo govorio: "Nismo im vjerovali ni prije, a ovo je kap koja je prelila čašu." Trebalo je neko vrijeme, ali Ukrajina je nekoliko godina kasnije predvodila inicijativu za osnivanje Zajednice neovisnih država pri raspadu Sovjetskog Saveza. Gorbačov je time mislio na osjećaj koji su imali prosječni građani, bili oni Ukrajinci ili čak Jugoslaveni, jednostavno im se nije sviđalo da ti ljudi upravljaju njihovim zemljama. Željeli su neovisnost i nisu imali razloga vjerovati im. Černobil, zajedno s načinom na koji su Sovjeti lagali i skrivali osnovne sigurnosne informacije, učvrstio je stav diljem Istočnog bloka i sovjetskih država da se vlast brine samo za sebe. Kada je bilo najvažnije, prednost su dali svojoj moći i odnosima s javnošću, a ne sigurnosti ljudi.

Čak su im i ljudi, koji su inače mrzili sovjetsku kontrolu, dotad vjerovali kada je u pitanju bila sigurnost.

Kako je praćenje Černobilske katastrofe oblikovalo vaš pristup kada ste prešli na praćenje Bijele kuće i izvještavali o Zaljevskom ratu? Koje su paralele između ta dva događaja?

To me natjeralo da se zapitam zašto su Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez bili toliko ljuti jedni na druge. Nije bilo nikakvog razumnog ljudskog razloga da u tom trenutku imamo 50.000 bojevih glava usmjerenih jedne na druge. To me iskustvo učinilo iznimno dobro informiranim kada sam počeo pratiti prvog Georgea Busha. On se dodatno fokusirao na tu topliju stranu diplomacije usmjerenu na međuljudske odnose.

Ne odaje mu se dovoljno priznanja. Gorbačov i Reagan dobivaju sav povijesni prostor na naslovnicama, ali prateći Bijelu kuću pod prvim Georgeom Bushem, vidio sam da je on bio taj koji je napravio stvarni iskorak. Pomogao je u stvaranju osjećaja gotovo topline između američkog naroda i svih naroda Sovjetskog Saveza. I Bush i Gorbačov su prepoznali da nema potrebe za atmosferom neprijateljstva te da nema razloga da se ne počnu rastavljati ti ogromni arsenali. Vjerovali ili ne, unatoč užasu Černobila, bila mi je privilegija pratiti taj dio predsjedničkog mandata prvog Busha.