PRIJE 10 godina napustio nas je Željko Malnar, hrvatski pustolov, TV voditelj i putopisac, najpoznatiji po svojoj emisiji Noćna mora. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo zanimljivu priču o njemu koja otkriva kako je morao voditi ljubav sa ženom jednog poglavice.

Kolovoz 1990.: Ljudi neke pojave u životu sasvim krivo shvaćaju. Zabraniti, što uopće znači zabraniti nešto što nam je iskonsko, urođeno, nešto što ljudi koji još uvijek žive, a iz čijih korijena smo potekli zadržavaju još danas. Najstarije kulture i običaji potječu baš iz plemena, iz tih starih kultura koje su i nakon toliko godina uspjele sačuvati same sebe u svom izvornom obliku.

Mi smo te stvari odavno srušili i nije nam ostalo apsolutno ništa, osim hladnih zgradurina, lažnih morala i strašno mnogo loših ljudi - loših u onom smislu da nemaju svoj cilj, da ne znaju odakle su, ljudi bez emocija koji su apsolutno izgubili bilo kakav kontakt s prirodom i koji nažalost imaju djecu i unuke.

E, takve stvari bi trebalo zabraniti, trebalo bi im zabraniti da se razmnožavaju kako ne bi dalje stvarali nove isto takve kretene. Žalosno je da baš takvi ljudi danas vladaju ovim našim planetom u ludoj trci za novcem, trpaju nam na glavu svoje perverzne ideje, izmišljaju toplu vodu, ševe svoje službenice, a pojma nemaju što su to primjerice Himalaje.

Himalaje su živa erotika

Ja sam kao istraživač i putopisac prije nekoliko godina krenuo u potragu za Staklenim gradom, a priča o njemu je zapravo ideal koji su mnogi tražili, a nikada ga nisu našli. Krenuo sam u potragu za samim sobom, jer čovjek je na Himalajama suočen sa samim sobom, ili nađeš sebe ili se ne vratiš.

Za sve one koji to nisu spremni napisao sam knjigu s Bornom Bebekom koji je na to putovanje krenuo sa mnom, a knjiga se zove baš tako: U potrazi za Staklenim gradom.

Himalaje su živa erotika. One su onaj izvorni seks u svom prirodnom obliku. Kada se Bog smije, planine otvaraju svoje tajne odaje, a Himalaje su zapravo žena. Sve što tamo možete sresti radi na ženskom principu. Čak ni Kapadokija nije samo grad u kamenu već predstavlja ulazak u ženu.

To je za mene ona iskonska erotika koju mnogi nikada neće moći shvatiti. Kapadokija predstavlja Tajni grad koji se sastoji od tisuću lažnih hodnika koji zavaravaju sve neželjene prolaznike, a građena je na principu maternice, spirala gdje je njezino jezgro duboko u stijeni i gotovo je nemoguće do njega stići.

Maternica tu nije izabrana slučajno. Ti ljudi su promatrali ženu i zaključili da ženska maternica predstavlja sigurnost, ona nam daje novi život koji se formira unutar nje i do kojeg je nemoguće doprijeti.

Odbiti ženu koju daje poglavica bila bi strašna uvreda

Na svojim putovanjima sam imao priliku prisustvovati obredima u mnogim plemenima, pa tako u većini slučajeva takvim obredima ženama nije dopušten pristup. Tu vladaju neki muški principi koje oni strogo čuvaju. Strašno se osjeća ta plemenska hijerarhija i raspored u samom društvu, i što je najvažnije svatko zna gdje mu je mjesto i kakva je njegova uloga.

Svugdje je prisutno mnoštvo simbola i to najviše ženskih: motiv oplodnje. Žena se smatra za svetinju, jer ona plemenu daje život. U jednom crnačkom plemenu sam naišao na vrlo nezgodnu situaciju, neprimjerenu našim uvjetima.

Uza sve moguće počasti koje su priredili u našu čast poglavica tog plemena mi je podario i svoju ženu za vrijeme našeg boravka. Tom seksualnom činu su trebali biti svi prisutni, jer je takav običaj, a odbiti ženu koju daje poglavica bila bi strašna uvreda i to nosi sa sobom gomilu neželjenih problema.

Njima seksualni čin nije ništa sramotno, iako sam se ja iskreno rečeno osjećao izuzetno neugodno. Kasnije sam o tome razmišljao i shvatio da su ti ljudi apsolutno u pravu. Seks je prirodna stvar i ne treba ga smatrati za nešto što je izvan našeg dnevnog života.

Sva ta plemena su puna erotike, i te žene u plemenima su živi seks. One svoje simbole nose sa sobom i točno znaju kakva je njihova uloga. Žene su te koje u sebi nose onu mističnu energiju koju mi muškarci sami nikada ne možemo postići. Toga smo i sami svjesni i čemu onda skrivati neke poglede na seks.

Čitava Europa se ujedinjuje, a mi...

Ljudi me katkad smatraju čudakom, nekada imam osjećaj da me se pomalo i boje. Ali neka, naučit će se. Mnoge sam stvari u životu napravio za dobrobit čovječanstva, no malo ih to priznaje. Ne priznaju zato što su ograničeni, što nikada nisu u stanju odreći se svoje vlastite dvoličnosti i tražiti onu pravu istinu. Ona je tu, samo je treba znati prepoznati i izdvojiti.

I tko onda uopće može komentirati moja putovanja kada nikada nije bio ni na Sljemenu, prema tome nije ni mogao vidjeti kako drugi ljudi žive, kako žive kulture na kojima smo učili. Zato
smo svi ovdje u k... I ništa se neće promijeniti dok ne upoznamo sami sebe.

Čitava Europa se ujedinjuje, a mi stavljamo neke lokalne granice. Ma gdje je tu napredak, gdje je tu razum i ako smo već kod morala, gdje je moral tim dotičnim ljudima da nameću svoje bolesne ideje i zahtjeve na koje nemaju nikakva prava.

U svom razmišljanju o ženama imam jedan siguran stav. Seks je jedno, a razumijevanje i ljubav nešto sasvim drugo. Miješanjem ta dva pojma ljudi si sami nameću nepotrebne probleme.

Bitno mi je u životu imati osobu s kojom se slažem, s kojom mogu satima razgovarati. Mnogi to nikada neće dobiti, jer ne poznaju ni sami sebe, a kamoli osobu s kojom su živjeli cijeli život a da im nije od toga ostalo apsolutno ništa.

Seksom sakupljamo iskustva koja su nam itekako potrebna. Najgori su oni lažni moralisti koji o tim stvarima nikada ne pričaju, a doma pod krevetom skrivaju porno časopise i ševe svoju sekretaricu na poslu.

(Andrea Štalcar, Tren, 1990.)