NAJAVLJENO je da će ovogodišnja Dora biti spektakl na "razini najvećih europskih televizija".

Radi se o vrlo optimističnoj izjavi o showu koji, ako je vjerovati anketi u kojoj je sudjelovalo oko šest tisuća naših čitatelja, malo koga zanima. Doduše, puno je tu i prekenjavanja onih koji obožavaju prenaglasiti koliko Doru ne vole.

Red šale, reda radi

Međutim, problem Dore nikada nije ni bio izgleda li "preskromno" niti je ikoga ikada bilo previše briga hoće li to biti spektakl na razini drugih showova koje nismo i nećemo gledati. Problem je bio to što su pjesme koje šaljemo na natjecanje prečesto bile neupečatljive do te mjere da biste ih zaboravili istog trena kada bi naredna pjesma započela svirati.

Primjerice, Mia Dimšić nas je odmah na početku Dore podsjetila da prošlogodišnju pobjedničku pjesmu nismo čuli otkako ju je izvela na Eurosongu. A to su očekivanja s kojima smo ušli i u večerašnju emisiju.

Ono oko čega smo također imali pripremljena očekivanja bio je humor voditelja. I nisu razočarali. Krenuli su očekivano mlako da bi sve ubrzo eskalirao do neviđenih razmjera bezveznosti. To je nezainteresiranim pljeskom i kamenim licima pozdravila i publika koja je djelovala kao uobičajena mješavina sredovječnih parova koji večeras nisu imali pametnijih planova i novinara koji su izvukli najkraću šibicu.

U redu, drugu najkraću. Najviše smo popušili mi koji smo to gledali, ali ne u Opatiji.

Prvo predgrupe, a onda zvijezde

Nakon što su predstavili sve te "impresivne, osebujne, samouvjerene, rasplesane i čarobne" izvođače, nastavili su neviđeno krindžavim videonajavama svakog benda/izvođača koji su iz nekog razloga ispaljivali animacije iz ruku jer... spektakl. Iako, bilo je zabavno gledati sve te ljude kako mrtvi ozbiljni, s malo ili manje uspjeha glume da su pauzirani.  

Već su prva četiri izvođača (Top of the Pop, Yogi, Boris Štok i Tajana Belini) pokazala da ovi ljudi ne znaju da u slučaju pobjede idu na Eurosong. Eurosong. Glazbeni ekvivalent LSD tripa na super gay raskošnom rave partyju.

Do dvanaestog nastupa već ste bili prilično sigurni da je HRT vrlo dobro znao da su svi ovi ljudi samo "predgrupe" i da svi čekaju tih par preostalih izvođača pa ih nisu željeli potrošiti na početku. Ipak ne možeš napraviti show koji traje pola sata pa su ove s početka pustili da predstave svoje pjesme i otpute se kući alejom zaborava. U ovih prvih pola sata nije bilo ni pjesama, ni gimmicka, ni zabave, ni hitova, ni potencijalnih kandidata za Eurosong, a definitivno ni vokala.

Iako, treba biti fer jer čini se da su se svi borili s vokalima samo što se oni s više iskustva znaju bolje nositi s upitnim monitoringom.

The butler did it

Damir Kedžo ušetao je na binu i zvučao kao zvijezda svjetskog kalibra te tako i službeno označio kraj zajebancije i početak onog ozbiljnijeg dijela Dore gdje su zgurali sve one izvođače koji objektivno imaju šansu. Iako već dugo znamo stvarne favorite (Let 3, Harmonija Disonance i Kedžo), bile su tu još Martha May, Eni Jurišić i iznenađujuće uvjerljivi Detour koje su HRT-ovci vješto grupirali tako da učvrste dojam da ovogodišnja Dora nije bila plejada anonimaca s nezanimljivim pjesmama.

Iako, budimo realni, da je ovogodišnja (ili bilo koja druga) Dora piće, bila bi čaše mlake vode, da je političar, bila bi Ivo Josipović, a da je glumac, bila bi "onaj lik iz onog filma". Ni odlično ni grozno. Ukratko, ovo nije bilo sranje, ovo je bio prdac.

Toni Cetinski za kraj je podsjetio zašto na ovakve događaje ne zovete zvijezde i kako to izgleda kad na bini čujete pjesme koje klasična "doraška" publika zna i želi čuti. Izveo je selekciju svojih uspješnica, a da nije žurio kući pisati statuse o Isusu i cjepivima već odlučio nastupati do ponoći, nitko se ne bi ni žalio niti primijetio da su zaboravili proglasiti pobjednike.

Damir Kedžo bio je uobičajeno dobar, ali nakon mlakih prethodnika zvučao je svemirski. Harmonija Disonance imala pamtljivu pjesmu, ali nažalost bezvezan nastup, Detour su neočekivano iskočili i definitivno su iznenađenje večeri, a Let 3 nisu napravili ništa netipično niti šokantno, ali u usporedbi s ostatkom ekipe djelovali su kao eksplozija života i jedino što bi moglo ostaviti traga na Eurosongu.

A kad su pobjednici na kraju proglašeni, bilo je kao da gledate krimić s najočitijim obratom koji možete zamisliti. Kao epizoda Poirota u kojoj je butler ubojica, a jedine dvije osobe u dvorcu su butler i žrtva. I pritom ne mislim da smo svi nužno znali da će to biti Let 3, već zato što ništa drugo jednostavno ne bi imalo smisla. Nitko ne zna na kojem ćemo mjestu završiti, ali barem ćemo pokušati s nečim zanimljivim.