Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godine krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

>>> Indexov putopis: Plaća im je preko 3500 eura, a ljudi govore da žive u zatvoru
>>> Krvavi arhipelag: Na ovom je otočju ljudski život gotovo sasvim izgubio smisao
>>> Indexov putopis: Kako je živjeti kad znaš da puno bitaka slijedi i da ćeš svaku izgubiti
>>> Indonezija - najjeftinija destinacija svijeta za vrhunski ljetni provod

Ne razmišljajte previše od budućnosti, ona ionako prebrzo dolazi, izrekao je jednom prigodom svoju svevremensku mudrost Albert Einstein, ne znajući da ću se 150 godina kasnije, tijekom proputovanja zavodljivom Indonezijom, iznenada naći s avionskom kartom za luksuzno maorsko vjenčanje na Novom Zelandu u ruci. Još otkako sam kao dječarac zaneseno zurio u kartu svijeta na zidu svoje sobe, sjećam se tog neutemeljenog uvjerenja da ću jednog dana posjetiti i Južnu Ameriku, i Afriku i Aziju, ali kako će mi to mistično otočje na samom kraju zemaljske kugle nekako ostati izvan domašaja.

Kako su godine prolazile, klupko putničkih želja poslušno se odmotavalo, međutim Novom Zelandu, barem u svojoj glavi, nisam bio ni metra bliže no onomad u dječjoj sobi, čak ni kad sam mjesecima lutao "susjednom" jugoistočnom Azijom. I dalje se činio odveć daleko i preskupo, jednom riječju - nedostižno. A onda u svibnju prošle godine, radeći kao skipper na charter katamaranima, proveo sam nezapamćeno ugodan tjedan s grupom klijenata koji žive i rade u Singapuru. Taman prije no što će se balončić prijateljstva zauvijek raspršiti, glavni i odgovorni financijer Michael ničim me izazvan pozvao na svoje novozelandsko vjenčanje u veljači 2019. godine. 

Bila je to prilika koja se pruža ne jednom u životu, nego jednom u stotinu života

Iako je odmah iz drijemeža prenuo one davnašnje, nikad prežaljene snove, a njegovi me prijatelji stali uvjeravati kako je milijunska svadba, uglavljena u tajnovitu maorsku tradiciju, prilika koja se pruža ne jednom u životu, nego jednom u stotinu života, ponudu nisam ozbiljno shvatio. Doduše, u siječnju sam imao u planu novo putovanje Azijom, ali do vjenčanja je bilo dugih devet mjeseci. Koliko to god nekad teško bilo prihvatiti, iskustvo me naučilo - jednom kad se euforija trenutka stiša, vrijeme i udaljenost tako se dobro pobrinu da iskidaju sve ispletene niti među ljudima. Međutim na moje nemalo iznenađenje, par tjedana kasnije, u pretinac elektroničke pošte stigla je službena pozivnica.

Ako sam narednih mjeseci, slab kakav jesam, u određenim trenucima i pomislio da bi mogao ili trebao otići, organizacijski detalji koji su počeli stizati u studenom potpuno su me ohladili. Vjenčanje se trebalo odigrati na Sjevernom otoku i trajati četiri dana, a bilo je usko povezano s Michaelovim rođendanom na Južnom otoku, koji je trebao trajati dodatna tri dana. Naravno, za svaki od sedam "evenata" trebalo je imati drugačiji outfit (bijelo odijelo, smoking s mašnom, havajska košulja itd...), što je meni kao backpackeru s ručnom prtljagom predstavljalo nemoguću misiju. Posebno sulude bile su cifre koje su se spominjale za smještaj i potencijalni transfer helikopterom do Waitare.

Dvoboj kod One Raffles nebodera

Svjestan veličine danog mi pokrivača, početkom prosinca budućim sam mladencima srdačno zahvalio na ukazanoj časti, istaknuvši kako jednostavno ne pripadam svijetu u koji me pokušavaju namamiti. Unatoč tome što su mi odgovorili da pozivnica i dalje vrijedi, za mene je taj trenutak predstavljao kraj priče. Igrom slučaja, svega deset dana poslije dok sam pretraživao letove za Aziju, nabasao sam na avionsku kartu LOT-a, dvostruko jeftiniju od ostalih. Zagreb - Singapur preko Varšave za 250 eura. Smjesta sam je kupio i obavijestio Michaela da sredinom siječnja ipak stižem u njegov grad te kako bi bilo lijepo, kad već nisam u mogućnosti pohoditi vjenčanje, barem organizirati ponovni susret.

Začudo, jedan od najvažnijih ljudi u Vladi Singapura, čiji je posao godišnje raspodijeliti milijardu dolara državnih investicija, ne samo da je bio oduševljen što dolazim, već je inzistirao da odsjednem u njegovoj kući, što sam na koncu i prihvatio (odbiti ga dvaput držao sam bezobraznim). Naravno, mogao sam i pretpostaviti. Čim sam ušao u predvorje kolonijalne ville u centru grada, doslovce sam se sudario s velikim rasporedom stolova za svadbu. Kao za vraga, moje ime bilo je tamo. Od tog trena našao sam se pod "rafalnom paljbom" uvjeravanja, koje je kulminiralo zadnje večeri na 63. katu "One Raffles" nebodera, gdje mi je Michael, nakon nebrojeno rundi najskupljih koktela u životu, rekao da samo kupim kartu. Ostalo je na njemu.

Počeci melačkog špijuna

Bauljajući narednog vikenda po Melaki, kolonijalnom biseru susjedne Malezije, po kojem je ovaj serijal putopisa i dobio ime, razbijao sam glavu zbog čega Michael troši vrijeme i energiju na čovjeka s kojim je devet mjeseci ranije krstario Jadranom, i to u kaotičnim danima pred svadbu. Da ne govorim da sam, između ostalog, strahovao da ću, unatoč špijunskoj mimikriji na kojoj bi mi pozavidio i čuveni LeCler iz serijala "Allo Allo", biti onaj u kojeg će svi na svadbi upirati prstom. U izostanku valjanih odgovora mozak mi je na koncu uskuhao pa sam, stigavši u Indoneziju, bez puno nećkanja kupio kartu i prepustio se sanjarenju. Niti tri tjedna poslije bio sam u avionu za kraj svijeta i kao dijete skakutao na sjedalu.

Je li to rezultat moje posvemašnje euforije, nisam siguran, ali prvi susret s Novim Zelandom bio je očaravajuć. Dok sam kroz mutni prozorčić s visine buljio u zaljev Schan, oči su mi upijale svaki pedalj dugo sanjanog prostranstva kojeg sam iz nekog razloga oduvijek uspoređivao s Islandom. Zašto? Pa tek nekoliko država ima tu sreću ili nesreću da je međa dvije tektonske ploče cijepa napola, a geografske posljedice trebale su biti slične. No dok mi je carstvo leda i vatre na europskom sjeveru izgledalo kao najnegostoljubivije mjesto na svijetu, njegov otočki brat na drugoj strani planeta preda mnom se utapao u pitomom zelenilu.

Edenski vrt

Kako sam u Aucklandu imao svega 24 sata, odmah po slijetanju krenuo sam u obilazak centra koji je zbog izgradnje prvog metroa u državi izgledao prilično kaotično. Kad sam se na koncu zasitio urbane vreve, na pamet mi je pao talentirani satiričar Marušić, inače veliki šaner, neizlječivi Dančar i ponajbolji igrač skopuna od Mokošice do Kupara, koji često zna reći da grad bez prirodne uzvisine s koje ga se može kvalitetno pojmiti ne vrijedi ni pišljiva boba. Auckland srećom nema takvih problema pa sam se sljedećih par sati verao omiljenim mjestom lokalnih šetača i piknikaša - ugaslim vulkanom "Eden", što se nedaleko od gradske jezgre propinje na 180 metara visine.

S njegovog nadnaravno zelenog vrha može se uživati u vjerojatno najljepšoj panorami jedine istinske metropole Novog Zelanda koja okuplja trećinu od ukupno pet milijuna stanovnika. Toliko naime broji skromna populacija ove zemlje koja je površinom veća i od majčice Britanije. Ništa manje od ovog edenskog vrta nije me dojmila ni šetnja pitoresknim mjestašcem Davenport u nastavku popodneva. Početkom veljače temperature na Sjevernom otoku variraju između dvadeset i trideset Celzijevih stupnjeva, što predstavlja vrhunac ljetne sezone, kada jednoličnost tirkizne morske linije Aucklanda obično uznemiravaju raznobojna jedra stotine privatnih plovila. 

Što novi Zeland čini jednom od najbogatijih zemalja svijeta?

Za potpuni ugođaj prvog dana na statistički najudaljenijem mjestu na Zemaljskog kugli od mog rodnog Splita (nešto više od 18 tisuća i dvije stotine kilometara), pobrinuo se jedan Južnoafrikanac, koji me proveo kroz neke od najpoznatijih gradskih lokacija. Nedavno se iz Durbana preselio na Novi Zeland i posao u građevini pronašao vrlo brzo. Iako je život tu jako skup, stan s režijama plaća tisuću i pol, pristojnu večeru trideset, kutiju cigareta dvadeset, a pivo deset dolara, kaže, nikad se ne bi vratio. Tako miran, siguran i ugodan život kući ne može ni sanjati.

Sigurno se pitate što to Novi Zeland čini bogatim, odnosno na temelju čega ovo udaljeno otočje podržava jedan od najviših životnih standarda globusa. Važan čimbenik, kao i u drugoj iznimno uspješnoj britanskoj koloniji - Australiji, ogromna je površina, a relativno mala populacija, dok se krucijalnom može nazvati neobično bliska povezanost s Kinom kojoj je Novi Zeland već pola stoljeća najveći izvoznika ugljena i željeza. Procvat Novog Zelanda zapravo se potpuno podudara s uzletom Kineza koji su se u posljednja tri desetljeća prometnuli u prvo gospodarstvo svijeta.

Sve je počelo s Gospodarom prstenova

Naravno, nezaobilaznu ulogu imala je i filmska industrija. Od 1939. do 2000. godine na Novom Zelandu snimljeno je 385 filmova, a nakon 2000. njih čak 219. Iz toga proizlazi da su ekranizacije Tolkienovih romana lansirale novozelandsku boutique filmsku industriju na blockbuster razinu. Rezultiralo je to između ostalog i velikim rastom broja posjetitelja, što je prometnulo turizam u najveću novozelandsku industriju nakon mljekarstva. Prema Institutu za ekonomska istraživanja, ekranizacija "Gospodara prstenova" gospodarstvu je donijela 2,41 milijarde dolara, dok se od trilogije "Hobit" očekuje još toliko.

Vratimo se na trenutak usporedbi s Australijom. Kad je prva britanska flota stigla tamo, na najmanjem svjetskom kontinentu živjelo je oko pola milijuna Aboridžina. Nažalost, nije prošlo dugo prije no što je počeo progon pa i masovna ubojstva domorodačkog stanovništva, dok su se vjerojatno najmračnije stranice povijesti odvile tridesetih godina prošlog stoljeća kad je 40 tisuće djece oduzeto aboridžinskim obiteljima i smješteno u crkve na preodgoj. Tek 1966. godine Aboridžini su dobili pravo glasa, a iako su danas više-manje ravnopravni, problem asimilacije u moderno društvo Australije i dalje je prisutan.

Strašna Haka!

Europljani su Novi Zeland otkrili u isto vrijeme kad i Australiju, no ta priča nekim čudom ima potpuno drugačiji završetak. I dok su Aboridžini bila nejaka, u svakom smislu razjedinjena plemena, Maori su predstavljali njihovu potpunu suprotnost. Visoko organizirani, bogatog političkog i kulturnog naslijeđa te, što je najvažnije, iznimnih tjelesnih predispozicija. Kad je Nizozemac Abel Tasman krajem 17. stoljeća pristao na obalu Novog Zelanda i susreo se s tim golemim, agresivnim ratnicima, koji su plešući notornu Haku začas pobili četvero njegovih ljudi, pobjegao je glavom bez obzira, nazvavši mjesto susreta "Zaljevom ubojica".

Rigna pakia – Udari ruke o butine
Uma tiraha – Udari u grudi
Turi whatia – Savij koljena
Hope whai ake – Neka kukovi prate
Waewae takahai kia kino nei hoki – Udari nogom najjače što možeš
Ka mate, ka mate – Ti umireš, ti umireš
Ka ora’ Ka ora’ – Ja živim, ja živim
Tenei te tangata puhuruhuru – Ovo je dlakavi čovjek
Nana ne I tiki mai whakawhiti te ra – Koji je obasjao ponovo sunce na mene
A Upane! Ka Upane! – U vis, u vis
A Upane Kaupane – K vrhu
Whiti te ra – Gdje sunce sija!

Maori su danas punopravni članovi društva i uživaju brojne povlastice

Unatoč tome što, za razliku od većine domorodačkih kultura, u teoriji nikad nisu osvojeni, Britanci su se dolaskom Jamesa Cooka početkom 19. stoljeća postupno ipak proširili otočjem. 1840. godine Maori su im u zamjenu za zaštitu od Francuske ustupili svoj suverenitet, potpisavši pritom Waitangi sporazum koji je domorodačkom stanovništvu jamčio autonomiju. Suprotno očekivanjima, rezultiralo je to silnim borbama oko prava na zemlju i trgovinu, odnosno početkom tzv. Maorskih ratova. Što zbog bolesti na koje nisu bili otporni, što zbog ratnih poraza, Maori su se u sljedećih desetak godina našli pred izumiranjem.

No kao i mnogo puta ranije, ti nevjerojatno izdržljivi ratnici, potpuno su se oporavili. Početkom 20. stoljeća Novi Zeland je postao dominionom Velike Britanije pa su se Maori u oba Svjetska rata, i to s preko stotinu tisuća vojnika, zapaženo borili na njihovoj strani. Procvat maorske kulture započeo je sedamdesetih godina, a nakon što je 1995. godine potpisan sporazum o povratku oduzete zemlje uz goleme novčane odštete, koje se u etapama i dalje isplaćuju, ne samo da su postali punopravni članovi društva, već su počeli uživati i brojne povlastice. Između ostalog, jezik se Maora, koji danas čine 15 posto stanovništva, uči u svim školama.

Početak nestvarnog hollywoodskog filma

Da vas ne udavim u dubokoj i mutnoj vodi povijesne građe, vratimo se nastojanju da se domognem obećane svadbe. Izuzev kupovine ili najma auta, što je najbolja, ali i najskuplja opcija, par je načina za putovati Novim Zelandom. Najčešća varijanta, uz hipstersko stopiranje, tzv. je "Kiwi pass" koji košta tisuću eura, a kojim se može neograničeno putovati Kiwi autobusima. Kome je to previše novca, može koristiti kompaniju InterCity, ali kako čak i najpopularnija mjesta dnevno povezuju tek dvije linije, do karata nije lako doći. Ako na vrijeme reagirate, začudo, najjeftinije ćete proći putujući avionom. Let Auckland - New Plymouth platio sam svega 200 kuna.

Premda sam do posljednjeg trena strepio, svjestan kako je lako moguće da je sve bila dobra zajebancija, na omalenom aerodromu u New Plymouthu, kao što je i obećao, osobno me dočekao Michael. No umjesto da me s ostalim uzvanicima smjesti u najpoznatiji gradski hotel "Novotel", odlučio je da ću sljedećih pet dana spavati u villi koju je za sebe i obitelj iznajmio na spektakularnim klisurama nedaleko od Waitare. Pogled na kuću, odnosno lokaciju na kojoj je podignuta, označio je početak nestvarnog hollywoodskog filma koji će trajati ostatak mog boravka na Novom Zelandu.

Tradicionalna maorska ceremonija

Iste večeri mladence je posjetila najuža rodbina, a ja sam, uz tradicionalni maorski roštilj, dobio priliku upoznati starješine waitarskog plemena. Michaelov otac, kao i Tessina majka, čistokrvni su Maori pa su svi uzvanici bili kao od brda odvaljeni. Iako su se na prvu doimali prijeteće, dugo nisam upoznao tako pozitivne, drage i dobrodušne ljude. Druženje je, kako tradicija nalaže, potrajalo do kasnih noćnih sati, a već sljedećeg jutra na rasporedu je bila ceremonija dobrodošlice u Marae. Riječ je o maorskom hramu, u kojem rijetko tko ima priliku vjenčati se, ali kako je Tessin pradjed bio jedan od značajnih poglavica, njoj je to pravo naslijeđem pripadalo.

I dok je Tessina strana obitelji čekala unutra, Michaelova je u nekakvoj grozd-vojničkoj formaciji korak po korak prilazila. Pritom je na sav glas uzvikivala stanovite maorske parole, dok su iz hrama povremeno odgovarali jednako dramatičnim povicima. Moram priznati da u tim trenucima nisam znao prisustvujem li vjenčanju ili sprovodu. Atmosfera je bila iznimno ozbiljna, čak bi rekao i sumorna. Srećom, ubrzo smo stigli na trijem, gdje smo se izuli pa jedan po jedan počeli ulaziti. Unutar Maraea strogo je zabranjeno fotografirati, ali nisam mogao odoljeti. Nalikuje kakvom aztečkom hramu od drveta, prepunom kipova, rezbarija i fotografija predaka.

Koktel zabava u Muzeju suvremene umjetnosti

Kako moja obitelj njeguje prilično prisne odnose u kojima dodiri, zagrljaji i poljupci predstavljaju neizostavni dio koreografije privrženosti, neobična tradicija Maora koja je uslijedila nije mi teško pala. Naime, svakoj od najmanje stotinu osoba koje su stajale u povorci valjalo je stisnuti ruku, a jednom kad je uspostavljen direktan pogled, na nekoliko sekundi trebalo je spojiti čela i noseve. U svakom slučaju vrlo personalno iskustvo koje istinskim dobrodošlicama i srdačnim oproštajima daje posve drugu dimenziju. Dugačke govore istaknutih predstavnika dviju obitelji koji su uslijedili nisam baš pozorno popratio, što se ne može reći i za raskošni ručak netom poslije.

U večernjim satima prebacili smo se u Muzej moderne umjetnosti u centru New Plymoutha, gdje je bila organizirana koktel zabava, uz prezentaciju interaktivnih skulptura i svirku benda. Bio sam uvjeren da ću odudarati od ostalih uzvanika, ali otmjena odjeća koja mi je ustupljena potpuno me preobrazila. Utabanim stazama iskusnih koktelaša klizio sam po sali, usputno i decentno čavrljajući sa svakim tko se našao na putu. Osmijeh, kompliment, predstavljanje, dobrodošla doskočica te neizostavno veličanje zabave kojoj smo nazočni, a onda taman prije trenutka neugodne tišine, zamah krilima naprijed u polje, prema novom cvijetu površnog poznanstva.

Posljednje pripreme za vjenčanje iz snova

Dan vjenčanja! Kumovi su uranili, nije ni devet sati otkucalo, a već su počeli tumarati dnevnim boravkom. Dok su se lickali za fotografiranje, a boca viskija šetala kao džoint, ja sam iskoristio priliku za jutarnji kupanjac u bazenu. Što ću, ozbiljno sam shvatio ulogu. Oko 11 sati uskočio sam u odijelo, baš kad je prijevoz stigao pred kuću. Ponovo su nas odvezli pred Marae, gdje su postavili dva velika šatora. U prvom je održano trosatno primanje, uz bez sumnje najbolji catering koji ću ikad imati priliku okusiti, da bi se potom prebacili na travnjak, gdje je uslijedilo veliko finale.

Michael je stajao na bini okružen kumovima, a Tessu je vintage Cadillac dovezao pred cvjetnu kapiju, odakle ju je stric David dopratio do oltara, uz podlogu neobično osjećajne interpretacije "Flying without wings" najpoznatijeg maurskog kantautora Troya Kingija. Iako iza sebe imam najmanje dvadesetak svadbi i nikad mi se ništa slično nije dogodilo, emocije su me ozbiljno preplavile. Teško mi je ustvrditi što me toliko dirnulo, ali ako baš moram, rekao bi da je to kristalna savršenost trenutka. Vjerojatno prvi i posljednji put u životu bilo mi je istinski žao što nikad neću biti prljavo bogat.

To nije bila svadba, već kulturna priredba

Srećom, brzo sam povratio prisebnost jer se ceremonija nastavila u drugom luksuznom šatoru, gdje je u sljedećih pet sati bilo posluženo nekoliko sljedova unikatnih jela koje su kumovi i kume u pravilnim razmacima razbijali urnebesnim pričama iz svog i Michaelovog života. Kako se nekolicina njih naziva profesionalnim komičarima, neću pretjerati ako kažem da je popodne doslovce proletjelo i da sam imao osjećaj da sam na "stand-up" nastupu, a ne na jednoj od najdosadnijih ceremonija poznatih ljudskom rodu. Kada je na koncu pao mrak, ponovno smo promijenili lokaciju, a uslijedio je kulturno-obrazovni dio vjenčanja.

Jedan iza drugoga maorski plesači izvodili su raznorazne plesne koreografije i pjesme, da bi u vrhuncu večeri Tessina obitelj izvela jednu od najupečatljivijih Haka koju sam ikad imao priliku čuti (možete pogledati u gore postavljenom videu). Program se nastavio do ranih jutarnjih sati kad je Michael, što mu karakterno savršeno pristaje, organizirao pet velikih autobusa koje su najizdržljivije uzvanike odveli u underground noćni klub u New Plymouthu, gdje su u izostanku plemenskih konvencija, stvari jedva dočekale izmaknuti se kontroli.

Je li sve bilo samo fol...

Gdje sam u svemu tome bio ja? Nekad u prvim redovima, uživajući u pažnji koja mi se kao "kapetanu" iz Hrvatske pridavala (tijekom svog govora Michael je tražio da ustanem kako bi me svečano predstavio okupljenima), a nekad u zadnjim, da bi lakše zadržao dostojanstvo. Kako je večer odmicala, o tom se srećom sve manje vodilo računa, a kad se na koncu gard uzvanika sasvim spustio, doznao sam da je priličan broj njih tu sasvim slučajno, baš kao i ja. U jednu mi je ruku laknulo jer sam napokon dobio valjano objašnjenje; riječ je o hiru koji su Michael i Tessa iz nekog razloga odlučili izgurati do kraja, a u drugu nekako mi je bilo žao. Čovjek tako lako umisli da je bitniji, no što zaista je.

Bilo bi to sve za ovaj put, a u sljedećem nastavku pročitajte kako sam posjetio adrenalinsku prijestolnicu i nesumnjivo najljepši grad Novog Zelanda - Queenstown, a potom autobusom krenuo prema Montroseu. Riječ je o Michaelovom rajskom imanju u podnožju planine Hutt, veličine Plitvičkih jezera. Tijekom tri kaotična dana, u nekakvoj modernoj verziji Woodstocka, s nastupima desetak bendova iz Australije i Novog Zelanda, dali smo sve od sebe kako dolikuje proslaviti 50. rođendan čovjeka koji nam je velikodušno omogućio na dva tjedna svijet promatrati njegovim očima.