VJEKOVI afričkog ropstva danas su tek prigušeni odjek u kolektivnom sjećanju, ali su za sobom ostavili bogat trag osebujnih tradicija i duhovnih praksi. U južnom Beninu svake se godine sljedbenici vudua okupljaju na živopisnom, razigranom festivalu, gdje prizivaju duhove svojih predaka i odaju počast božanstvima koja prate njihove zajednice kroz generacije.

Prenosimo vam putnički dnevnik hrvatskog putopisca i nagrađivanog reportažnog fotografa Jurice Galića Juke iz Splita, koji je ovom prilikom u 15 dana putovanja prevalio 1830 terenskih kilometara i snimio brojne zanimljive prizore.

Galerija

Fotografije pogledajte u galeriji.

Svugdje ima naših ljudi

U Benin (zapadna Afrika, 15 mil. st.) dolazim oko 23:40, direktnim letom iz Istanbula, i nalazim se s Jelenom, rodom iz Imotskog, koja je Hrvatsku prije više od pola desetljeća zamijenila radom pri UN-u, sa sjedištem u gradu Cotonouu.

Inače, glavni grad Benina je Porto-Novo, ali kulturno i administrativno središte upravo je Cotonou (2,5 milijuna st.), koji se razvio u 19. stoljeću kao važna trgovačka luka na obali Gvinejskog zaljeva. Jelena odavno prati moj rad i predložila je da službenim autom dođe po mene na aerodrom, prebaci me do hotela, posudi mi prijenosni ruter i malo mi pokaže grad nakon što se naspavam.

Prvi dojmovi su pozitivni. Bio sam u puno težim zemljama Afrike i, ako ću suditi po Cotonouu, ovo je jedna sređena zemlja koja ulaže u infrastrukturu i boljitak života građana. Iako im karte baš i nisu jake: oslanjaju se uglavnom na proizvodnju pamuka i pokušaj turizma vezan uz priču o vuduu, povijesti i slično.

Okruženje (Burkina Faso, Niger i Nigerija) također im ne donosi previše spokoja, kao ni prisutnost manjih ekstremističkih skupina na sjeveru. Vjeruje se da je i nedavni (neuspjeli) pokušaj državnog udara orkestriran izvana. Zapravo, čudilo bi me da je drukčije.

Sve u svemu, uredan grad, policija korektna i bez pokušaja naplate mita, a ljudi pristojni, nenapadni i lijepo odjeveni, često u kričavim tradicionalnim nošnjama.

Donekle sterilan i bez muzeja, ali sa zanimljivim restoranima uz ocean. Danas sam prvi put jeo barakudu. Cijene u restoranima znatno su veće nego na mom posljednjem putovanju u Indoneziju. Draga Jelena, hvala ti na društvu danas. Sutra krećem sjeverno po prvu priču.

Tamo gdje se glave otkidaju zubima, a pleše se na bambusu

Nema sumnje da su Beninjani "preko mjere" praznovjerni ljudi. Nije to samo zemlja vudua - općenito vjeruju u razne znakove, pojave, pa čak i likove iz mitologije koja nije tipična za njihovo podneblje. Primjerice, kako mi je ispričala Jelena prvi dan, velik broj muškaraca nikada se neće šetati noću uz more da ih sirene ne otmu... :)

Prvi dan u ovom zanimljivom putopisu krećem prema unutrašnjosti Benina, prebivalištu naroda Joruba (nastanjenog pretežito u Nigeriji). To je jedan od najvećih naroda zapadne Afrike, poznat po bogatoj povijesti, kulturi usmene predaje i štovanju raznih božanstava (orisa).

U jednom od njihovih sela (Adjarra) prisustvujem tradicionalnom ritualnom plesu zvanom Egungun. Izvodi se u sklopu svečanosti posvećenih precima, a plesači nose bogato ukrašene, višeslojne kostime koji u potpunosti prekrivaju tijelo i simboliziraju duhove mrtvih. Vjeruje se da Egungun kroz ples donosi blagoslov, zaštitu i moralne pouke zajednici, povezujući svijet živih i svijet predaka.

To je ujedno bilo i moje prvo svjedočanstvo vudu rituala, prilikom kojeg su trima kokoškama odgrizli glave - zubima. Apsolutno bizarno, jer se taj čin može obaviti i ništa manje bolnim nožem, ali s obzirom na svjedočanstva žrtvovanja s nedavnog putovanja u Indoneziju, ovo je ipak poezija naspram onih rijeka krvi nesretnih životinja. O vuduu vam neću sada opširnije, ostavimo to za njegov festival koji će se dogoditi za nekoliko dana.

Nekih šesnaest kilometara dalje, u selu Banigbe, dokumentiram ples zvan Idawe. Izvodi se s dugim bambusovim štulama. To je ples velike obitelji zvane "adjagbodjou", etničke skupine Nago. Ceremonija se koristi u tri različite prigode, uključujući i pogrebnu. Ljudi plešu ne samo na površini, već i na iznimno dugim motkama (15-20 metara). Vjeruju da to pokazuje kako duh smrti može lebdjeti u zraku.

Kako god bilo, za pokojnika sam potegao jedan gutljaj domaće rakije zvane sodabi. Radi se fermentacijom od palmina ulja, a često u nju trpaju svašta, pa čak i zmiju, kao u ovom slučaju... I za kraj dana kratki posjet selu naroda Holi. Radi se o maloj, ali prepoznatljivoj podskupini naroda Joruba, poznatoj po ritualnim tetovažama lica i tijela koje označavaju identitet, obiteljsko podrijetlo i duhovnu pripadnost. Noćenje u gradu Covèu.

Ples Guèlèdè i najslađa djevojčica Afrike

Danas ujutro dokumentirao sam ples Guèlèdè naroda Joruba u Covèu. Guèlèdè je zapravo naziv za maske koje je UNESCO prepoznao kao nematerijalnu baštinu čovječanstva. Legenda kaže da je maska Guèlèdè nastala u trenutku kada se društvo povuklo iz matrijarhata u patrijarhat. "Guèlèdè je za žene, mi muškarci smo samo njihovi robovi" - kažu Jorube. Maska Guèlèdè je sveta i nose je isključivo muškarci, prerušeni u žene, na glavi.

Po sredini dana kratki posjet kampu nomadskog naroda Peuhl (poznatog još kao Fulani ili Fulbe), jednih od najrasprostranjenijih stočarskih naroda zapadne Afrike. Djeca su svugdje slatka, a posebno u Africi. A u ovom kampu bila su jednostavno neodoljiva!

Na putu prema Natitingouu - rodnom gradu aktualnog predsjednika Patricea Talona - snimam još jedan ples, ovaj put u selu Tanaka, u kojem prebiva etnička skupina Wom. Puno važnije od samog plesa, kojih je u ovom razdoblju vudu festivala na svakom koraku, na tom sam mjestu snimio najslađu djevojčicu Afrike.

Samo da napomenem, ovo su uglavnom fotografije s mobitela ili "B-klasa" s aparata. Najbolje, naravno, čuvam za predavanja i natjecanja. Noćenje u spomenutom gradu Natitingouu, koji je savršena baza za istraživanje atrakcija i naroda Tata Somba, o čemu ćemo više sutra.

Utvrde od blata kao utočišta od lovaca na robove

Napuštam Natitingou i krećem prema granici s Togom. Vozeći se stotinama kilometara po unutrašnjosti Benina, često i po makadamu, primjećujem jednu zanimljivu stvar: uz cestu nema mnoštva ljudi kao, primjerice, u Etiopiji. Ono malo ljudi koje susrećem lijepo je odjeveno u lokalne nošnje kričavih boja, najčešće zelenih i žutih, i baš ih je lijepo vidjeti u njima. Toliko mi se sviđaju da bih najradije kupio jednu i sebi za ovdje, ali nema broja - velik sam čak i za njihove standarde.

Za razliku od Etiopije, moje najdraže afričke zemlje, na ovdašnjim cestama nema ni stoke. Doslovno sam tijekom ova tri dana vidio svega dvije koze. Sušno je razdoblje i u zraku je puno fine prašine. Ipak, ovo nije pustinja, iako ima nanosa koji dolaze s područja Sahela. U kišno doba krajolik je, kažu, posve drukčiji - zelen i tropski.

Prije samog ulaska u Togo obilazim tzv. Tata Somba nastambe, koje se nalaze na području obje države. O čemu se radi? Naime, područje današnjeg Benina i Toga bilo je jedno od ključnih žarišta atlantske trgovine robljem od 17. do sredine 19. stoljeća, kada su europske kolonijalne sile odavde odvele milijune ljudi na prisilni rad u svoje kolonije, ponajviše na Karibe, u Brazil i Sjevernu Ameriku.

Povjesničari procjenjuju da je samo s prostora nekadašnje "Obale robova", koja obuhvaća današnji Benin te dijelove Toga i Nigerije, u ropstvo odvedeno između dva i tri milijuna ljudi, bez ikakve mogućnosti povratka. Sa sobom su "ponijeli" i svoja vjerovanja, među kojima i vudu, koji se potom, u izmijenjenim oblicima, ukorijenio u Novom svijetu.

Upravo kao odgovor na stoljeća nesigurnosti, ratova i lova na ljude, narod Somba razvio je specifične utvrđene kuće, Tata, koje su služile istodobno kao domovi, skloništa i obrambene građevine, prilagođene životu u stalnoj prijetnji. Građene su od blata, ali djeluju izuzetno čvrsto.

Postoji više od deset tipova ovih nastambi, među kojima je i Otchaou, koji nalikuje građevinama Tamberme, njihovih togoanskih susjeda. Jedinstvenost i sofisticiranost ove arhitekture UNESCO je 2004. godine prepoznao kao svjetsku baštinu.

Ispred jedne od njih snimio sam skupinu žena iz etničke skupine Betamarimbe, karakterističnih po kapama ukrašenim rogovima antilopa i krava. Za kraj vrijedi dodati da europske kolonijalne sile nisu jedine koje su lovile robove na ovom području.

Taj prljavi posao često su za njih obavljali lokalni vladari i ratnici, među kojima se posebno isticalo moćno Kraljevstvo Dahomey, koje je stoljećima gradilo bogatstvo upravo na trgovini ljudima. Upravo zbog toga ljudi su bježali prema sjeveru, dalje od trgovačkih ruta i obale, te gradili utvrde od blata zvane Tata Somba. Noćenje u togoanskom gradu Kari.

Lokalni kovači i divlji jahači u Djougouu

U Togu sam boravio samo dva dana i odmah primijetio neke razlike. U Beninu vas gotovo nitko na lokalitetima ne pita novac, dok ga u Togu ponekad ipak traže. Također su manje fleksibilni po pitanju korištenja drona nego Beninjani. Ono što im je zajedničko jest zajednička valuta, dobar kruh i loša kava.

Vjerojatno bi se klasični influencer pohvalio Togom kao još jednom "osvojenom" državom, no meni dva dana nisu bila dovoljna čak ni da je prijeđem cestom kako spada, a kamoli da je obiđem i dublje proučim. Možda se jednog dana vratim. Ali cilj sam obavio - obilazak Tata Somba nastambi i naroda Tamberme u Togu.

Ipak, najbolji trenuci uvijek su spontani. U lokalnom selu Tchare, poznatom po dugoj tradiciji kovačkog zanata, snimao sam lokalne majstore kako na starinski način kuju željezo. Kao muškarac, moram priznati da sam bio ljubomoran na njihova mišićava tijela. Vjerujem da su to možda najbolje fotografije s ovog putovanja dosad (još ih iz razumljivih razloga ne smijem objaviti). A dubok dojam na mene je ostavio i posjet lokalnoj školi, u kojoj sam djeci podijelio slatkiše. Njihova pristojnost i skromnost duboko su me dirnule.

Nakon 190 kilometara vožnje vraćam se u Benin, uz gubitak od najmanje sat vremena na graničnim prijelazima. U gradu Djougouu pristižem u pravi trenutak da snimim lokalnu atrakciju poznatu kao "ples konja" prije odlaska na zasluženo spavanje.

Najsvetije vudu mjesto u Beninu i moj "Bog" kojeg sam uslikao

Na putu od Djougoua do Abomeya obilazim Dankoly - jedno od najsvetijih vudu mjesta u Beninu. Smješten je u blizini Savaloua i poznat po velikom zemljanom svetištu prekrivenom tisućama drvenih kolčića koje hodočasnici zabijaju u zemlju dok izgovaraju svoje želje ili molitve. Obred se obično nadopunjuje izlijevanjem palmina ulja ili posipanjem brašna, što predstavlja simboličnu ponudu duhovima. Dankoly je mjesto kamo ljudi dolaze tražiti pomoć za zdravlje, plodnost, posao ili duhovnu zaštitu.

Za razliku od mnogih vudu svetišta koja imaju svoje svećenstvo, Dankoly funkcionira kao otvoreno mjesto izravne komunikacije s duhovima, što ga čini jedinstvenim u vudu tradiciji. Kad bih u jednoj rečenici trebao opisati ovo mjesto, rekao bih da se sastoji od nekoliko neuglednih blatnih humaka natopljenih palminim uljem, koje u kombinaciji s krvlju žrtvovanih životinja i ne miriši baš oduševljavajuće.

O vuduu imam svoje mišljenje, kao i o većini od tristočetrdeset religija i vjerovanja koja trenutno na svijetu postoje, no ja sam ovdje u ulozi reportera, a ne nekog tko je došao po "duhovnu okrjepu". Strancima to, primijetio sam u par situacija, nije strano - dapače, izgleda im zabavno. Osobno ne želim biti dio nijednog rituala na svijetu. Poštujem, ali stojim sa strane, promatram i bilježim.

Nedaleko od tog lokaliteta posjećujem i "muzej Fa", tematski posvećen, a čemu drugom nego vuduu, kao i nevjerojatan tzv. "kameleon-hram" (doslovno u obliku kameleona).

Ali nisam impresioniran. Mnogo me više impresionirala djevojčica ispred hrama, čiju ću fotografiju nazvati Orange girl. U njezinim očima je sva radost i dobrota svijeta, izvor onog pozitivnog za čime tragam. A to nije ni vudu niti ijedna od svjetskih religija u čije su ime fanatici tijekom povijesti napravili više zla i pobili više ljudi nego u oba svjetska rata zajedno. U njezinim očima vidim jedinog Boga i pravac u kojem trebam ići. Vudu to svakako nije.

Fetiš-tržnica i kralj s 30 žena i 50 djece

Prije polaska u Ouidah, grad u kojem je vudu festival već počeo, u Djougouu obilazim lokalni fetish market. Riječ je o tržnici na kojoj se prodaju dijelovi tijela životinja - lubanje, kosti, krila, kože - koji se u vudu tradiciji koriste kao posrednici prema duhovima, zaštita od bolesti, nesreće ili zlih sila, ali i kao sastojci za razne ritualne pripravke. Vidjeti toliku količinu ubijenih životinja poprilično je šokantno iskustvo.

Nisam licemjer, i sam sam mesožder, ali primjećujem mnoge vrste čiji pretjerani izlov može biti ozbiljna prijetnja lokalnom ekosustavu. Primjerice, na jednom štandu prebrojio sam više od stotinu ptica grabljivica.

Ponavljam, poštujem kulture i nisam ovdje da sudim - samo pokušavam shvatiti. Posjećujem i kraljevsku palaču dvanaestorice kraljeva Abomeya, vladara koji su kroz stoljeća gradili moć nekadašnjeg Kraljevstva Dahomey, poznatog po snažnoj vojsci, složenoj hijerarhiji i, nažalost, aktivnom sudjelovanju u trgovini robljem. Njihovi potomci i danas postoje kao tradicionalni vladari lokalnih zajednica.

Jedan od njih je kralj Dah Bilonon II Glele, kojeg sam posjetio u selu Agbotagon. Pod njegovom upravom nalazi se oko 2000 ljudi, a on sam ima 30 žena i 50 djece. Mašala, što bi rekli naši susjedi. Vudu festival u Ouidahu traje nekoliko dana, a ja stižem drugi dan i snimam brojne fotografije u Svetoj šumi Kpassè (Forêt sacrée de Kpassè). No budući da ću na tom i drugim mjestima u Ouidahu snimati i sutradan, ostavimo taj materijal za novu priču, u kojoj ćemo se dotaknuti principa i vjerovanja vudu religije.

Vudu festival u Ouidahu

Benin je zemlja koja nema važnih ruda ni nafte, "samo" pamuk i vudu, koji pokušavaju komercijalizirati. I donekle im to uspijeva jer, za razliku od prijašnjih dana kada nisam vidio ni jednog jedinog turista, u vrijeme vudu festivala u Ouidahu pojavile su se stotine njih.

Iako su u ogromnoj areni organizirali veliku vudu ceremoniju za desetak tisuća posjetitelja, koji su uživali u Zangbeto plesu, meni je bilo neusporedivo zanimljivije snimati plesove i rituale u Svetoj šumi Kpassè. Riječ je o svetom prostoru gdje se, prema vjerovanju, nalazi duh kralja Kpassèa, a šuma je ispunjena maskama, skulpturama i zasebnim ritualnim punktovima.

Ondje sam snimao plesače koji nose maske Guèlèdè, svećenike koji posipaju brašno i izlijevaju palmino ulje kao simboličnu ponudu, te pojedince koji su pred publikom padali u trans dok su "duhovi" preuzimali njihova tijela. Među publikom su se našli i neki od lokalnih kraljeva, što samo potvrđuje važnost festivala.

Posjetio sam i čuveni Hram pitona, koji se nalazi tik uz katoličku crkvu - zanimljiv susret dviju potpuno oprečnih tradicija. Posebnost hrama je što se po njemu slobodno kreće stotinjak kraljevskih pitona. Ništa posebno ako nemate strah od njih.

Što se vudua tiče, riječ je o vjerovanju koje počiva na ideji da svijetom upravlja mnogo božanstava - voduna - od kojih svako ima svoju funkciju: zaštitu, zdravlje, sreću, plodnost, pravdu. Komunikacija s njima odvija se kroz rituale, ples, žrtvovanja i korištenje svetih predmeta, uz snažno poštovanje predaka i njihove uloge u životu zajednice. To je religija koja živi u svakodnevici, u ritmu sela, u odnosu prema prirodi i duhovima.

Da, vudu izgleda strašno, ali jedno sam naučio u životu: nije religija ta koja ubija. Ubijaju ljudi, pozivajući se na boga.

Za razliku od vudua, kršćanstvo je stoljećima bilo institucionalna religija velikih carstava - imalo je vojsku, zakon, sudove, inkviziciju i političku moć koja je nasilje mogla pretvoriti u normu.

Zato povijest pamti križarske ratove, europske vjerske ratove, progone "heretika", spaljivanja vještica, kolonijalna osvajanja i prisilna pokrštavanja, tijekom kojih su stradali deseci milijuna ljudi. Ne zato što je kršćanstvo inherentno krvavo, nego zato što je imalo kapacitet i moć nasilje provoditi globalno, stoljećima.

Vudu takvu moć nikada nije imao - to je bila religija potlačenih, seljaka i robova, bez flota, carstava i vojski. Ironično, upravo je robovska eksploatacija ovdašnjih ljudi od strane moćnijih i organiziranijih imperija omogućila da se vudu proširi na Karibe i u Brazil, gdje je, u dodiru s lokalnim tradicijama i katoličkim simbolima, razvio nove oblike poput haitijskog vodoua, kubanske santerije i brazilske candomblé tradicije. Jer oni koji su oteti s ove obale ponijeli su sa sobom i svoje duhove.

U Ouidahu tome svjedoči monumentalni spomenik Vrata bez povratka (Porte du Non Retour) - posljednja točka koju su milijuni ljudi vidjeli prije nego što su zauvijek nestali u Atlantiku.

Zaključak za kraj

O posljednjih nekoliko dana boravka u Beninu mogao bih napisati deset kartica teksta, ali rijetki bi to pročitali, pa ću samo izdvojiti najvažnije i zaključiti ovu priču. Nakon festivala vudua stranci su se razišli, a stanovnici Benina vratili se svojim svakidašnjim poslovima. No diljem zemlje i dalje na svakom koraku susrećete tragove vudua i simbole robovske prošlosti.

Tako, šetajući Porto-Novom, administrativnom prijestolnicom Benina, primjećujem fuziju jorubske kulture s portugalskom ostavštinom te francuskim i engleskim kolonijalnim utjecajima. Ali nailazim i na skup od devet afro-brazilskih kuća (Iya Abi Mesan), koje su početkom 20. stoljeća izgradili povratnici iz Brazila - potomci robova koji su se uspjeli vratiti na obalu svojih predaka.

Ipak, jedno od najzanimljivijih mjesta ovog putovanja je Ganvie - najveće jezersko selo u Africi (jezero Nokoué), gdje živi više od 37 000 ljudi iz naroda Tofinu. Na ovo su se mjesto naselili u 18. stoljeću, bježeći od ropstva, i tu su, na vodi, pronašli sigurnost. Ganvie je prozvan "Afričkom Venecijom", a u njegovim kanalima, između kuća na kolcima, lokalni ribari u svojim malim pirogama hvataju ribu, dok iz zraka grabljivice strpljivo prate svaki zamah mreže.

Što na kraju reći o Beninu? Što se vudua tiče - zastrašujuć i bizaran na prvi pogled, ali u svojoj srži fascinantan, barem kada na njega gledam očima reportera. No nisu njihovi "duhovi" toliko moćni koliko oni znaju biti izvrsni performeri. Primjerice, u selu Lokossa prisustvovao sam još jednoj Zangbeto ceremoniji, poznatoj i kao "ples sjenki". Sudionici ovog rituala silno se trude uvjeriti vas da stošcem koji pleše ne upravlja čovjek, nego duh. I stvarno vam otvore taj stožac - i u njemu nikoga nema.

No moj dron, iz ptičje perspektive, bilježi stvarno stanje: dok ste vi fokusirani na stožac na koji vas upozoravaju, čovjek iz jednog stošca krišom se prebaci u susjedni. Tada odluče baš taj otvoriti i - abrakadabra - u njemu nema čovjeka. Prevara poput one s kutijama šibica.

Prevara, kao i većina svjetskih religija koje su uistinu "opijum za mase". Ne tvrdim da u vudu ritualima nema ničega, no čak mi se i neka padanja u trans čine sumnjivima - ako ne kao izvedba, onda kao snažan placebo-efekt.

Kako god bilo, izvrsna priča, odlično putovanje, dobri ljudi i sigurna zemlja. Nadam se da će tako i ostati. Jer u susjedstvu pušu neki novi geopolitički vjetrovi, koji bi jednoga dana mogli poremetiti sigurnost ove male zemlje, danas poznate kao jedne od najstabilnijih demokracija zapadne Afrike.