PRAVILO da se tanjur mora isprazniti, koje su mnogi slušali u djetinjstvu, može stvoriti dugoročne i problematične prehrambene navike. Iako roditelji i skrbnici djeci žele osigurati dovoljno hrane i zdravu prehranu, inzistiranje da se uvijek pojede sve može imati neželjene posljedice. Te se navike, usađene u djetinjstvu, često prenose u odraslu dob i teško ih se riješiti.

Odrasli koji su kao djeca morali pojesti sve s tanjura često razvijaju specifične obrasce ponašanja vezane uz hranu.

1. Jedenje bez osjećaja gladi

Ljudi koji su u djetinjstvu bili prisiljeni jesti mogu razviti kompulzivnu potrebu za hranom. To se očituje tako da jedu i onda kada ne osjećaju fizičku glad. Ta je pojava česta i pogađa između 38 i 49 posto ljudi svakog mjeseca.

Stalno ponavljanje da se tanjur mora isprazniti može dovesti do toga da osoba razvije takozvanu "glad u ustima" i osjeća potrebu za jelom iako joj je želudac pun. Terapeuti savjetuju da se u takvim trenucima pažnja preusmjeri na neku drugu aktivnost. Ipak, to je lakše savjetovati nego provesti u djelo, osobito ako je pritisak vezan uz hranu bio snažan tijekom odrastanja.

2. Jedenje do osjećaja neugodne sitosti

Nametnuta obaveza pražnjenja tanjura mijenja percepciju hrane. Takve osobe često osjećaju da moraju pojesti obrok do kraja, neovisno o osjećaju sitosti. Posljedica je neugodan osjećaj pretrpanosti, što opterećuje probavni sustav, a u nekim slučajevima može voditi i ozbiljnijim poremećajima prehrane.

Većina ljudi se povremeno prejeda, najčešće zato što im se sviđa okus hrane. Međutim, neki taj poriv osjećaju pri svakom obroku, i to traje veći dio njihova života.

3. Tjeskoba zbog bacanja hrane

Istraživanja pokazuju da je gotovo 50 posto bačene hrane zapravo jestivo, što znači da ispravne namirnice završavaju u otpadu. Kod nekih ljudi to stvara nelagodu i osjećaj odgovornosti. Kako ne bi pridonijeli tom problemu, radije će pojesti sve s tanjura. Taj osjećaj često proizlazi iz načina na koji su ih roditelji poticali da jedu. Iako su svjesni da ne mogu sami riješiti globalni problem bacanja hrane, nastoje barem osobno ne pridonositi tom problemu.

4. Nesvjesno jedenje

Nezdrav odnos s hranom često znači da ona postaje pozadinska aktivnost. To je posebno vidljivo kod jedenja ispred televizora. Jedno je istraživanje potvrdilo da ljudi koji jedu uz televiziju unesu više hrane od onih koji to ne rade.

Ako su kao djeca morali isprazniti tanjur, ometanje poput gledanja televizije može ih nesvjesno vratiti tom starom obrascu. Takva navika potiče ljude da jedu duže i više nego što bi inače, čak i ako u početku nisu bili gladni.

5. Skrivanje hrane

Osobe sklone prejedanju ponekad gube kontrolu nad impulsima, nakon čega se mogu osjećati posramljeno. Kako bi izbjegli osudu okoline zbog količine hrane koju pojedu, ponekad počinju jesti u tajnosti ili izbjegavati zajedničke obroke.

Ta navika može potjecati i iz djetinjstva. Ako dijete nije pojelo sve za stolom, a bilo je prisiljeno, moglo je kasnije skrivati hranu u svojoj sobi iz straha od kazne ili srama.

6. Upravljanje emocijama hranom

Mnogi ljudi na životne probleme reagiraju prejedanjem, a hrana ponekad postaje jedini izvor utjehe. Ako su roditelji koristili hranu kao sredstvo za smirivanje dječjih ispada bijesa ili tinejdžerske tjeskobe, to može oblikovati budući odnos osobe prema hrani.

Jedno istraživanje povezalo je prejedanje s negativnim mislima, a dio ljudi hranu vidi kao najbolji način za nošenje s takvim emocijama. To je nezdrav mehanizam suočavanja, ali neki ga primjenjuju toliko dugo da više i ne primjećuju što se događa.

7. Desert kao nagrada

Mnogima je poznato pravilo iz djetinjstva da nema deserta dok se ne pojede cijeli obrok. Zbog toga desert i u odrasloj dobi funkcionira kao nagrada, a logika je često: "Pojela sam zdravu večeru, sada zaslužujem nešto slatko". Iako se ovo može činiti kao loša navika, ne mora nužno biti. Neki psiholozi smatraju da ljudi koji se povremeno nagrađuju mogu imati i bolju samokontrolu.