U ZADNJE vrijeme intenzivno obilazim mjesta za gablece, stare gostionice i pivnice - mjesta gdje se jede konkretno i jednostavno, s naglaskom na - konkretno. Upravo zato mi je odlazak u Dubravkin put došao kao pravo osvježenje. Iskreno, nemam naviku često posjećivati restorane takozvane visoke gastronomije, a još rjeđe one s Michelinovim zvjezdicama.

No ovaj put odlučila sam napraviti iznimku i posjetiti jedno kultno zagrebačko mjesto na prekrasnoj lokaciji, koje osobno pamtim još iz djetinjstva - po bakinim pričama i šetnjama Tuškancem, "sjećaš se kad smo na Dubravkinom putu...".

Galerija

Restoran Dubravkin put danas na Googleu ima visoku prosječnu ocjenu 4.7, ali među komentarima se mogu pronaći i oni koji zamjeraju servis, manjak komunikacije konobara ili osjećaj distance. Koliko god pohvale hrane zvučale impresivno, svjesna sam da ovakve restorane uglavnom ocjenjuje publika koja fine dining živi i poznaje, a kako ja nisam dio te ekipe, njihove mi recenzije ne znače previše.

Upravo zato mi je bilo zanimljivo doći bez velikih očekivanja i provjeriti kako sve to izgleda iz perspektive nekoga tko se inače ne osjeća "doma“ u fine diningu. 

Vrijedi spomenuti i da je Dubravkin put 2024. godine dobio svoju prvu Michelinovu zvjezdicu te da je dio JRE udruženja (Jeunes Restaurateurs), što ga automatski svrstava u višu gastronomsku ligu. No ova recenzija ne ide iz tog kuta - ovo je dojam obične gošće koja je došla jesti, gledati oko sebe i osjetiti kako se u prostoru osjeća.

Od planinarske gostionice do Michelinove zvjezdice

Priča o Dubravkinom putu počinje još 1852. godine, kada je Sofija Stockau, supruga bana Josipa Jelačića, bila očarana ljepotom šumskog puta na Tuškancu. Taj je put kasnije po njoj dobio ime Sofijin put, a gostionica koja se ondje nalazila s vremenom je postala poznato okupljalište planinara, zaljubljenih parova, pa potom i riblji restoran. Današnji Dubravkin put otvoren je 2010. godine, kada je obitelj Crnjac prostor temeljito preuredila, poštujući prirodno okruženje i srednjoeuropsko-mediteranski karakter lokacije.

Danas je Dubravkin put restoran i wine bar smješten doslovno u šumi, na svega nekoliko minuta hoda od centra grada. Koncept je inovativan dining s naglaskom na mediteransku kuhinju, a jelovnik potpisuje chef Tibor Valinčić.

Put do restorana i prvi dojam prostora

Do Dubravkinog puta prošetala sam od Frankopanske, kroz Dežmanov prolaz koji vodi prema Tuškancu, pa dalje šetnicom kroz park. Moram priznati da ovdje dugo nisam prolazila i da sam baš uživala u trenutku potpunog mira i tišine kroz park i cestu kojom prolazi tek pokoji auto. Nekoliko minuta hoda nakon kina Tuškanac i stigla sam do restorana.

Ispred restorana nalazi se dječji parkić, a sam objekt izvana djeluje vrlo lijepo i uredno. Iako je zima i terase su uglavnom sklopljene, Dubravkin put ima nekoliko stolova vani pa prostor ne djeluje "mrtvo". Prevladava elegantna crna boja i već izvana je jasno da se radi o ozbiljnijem restoranu. Jednu stvar je važno napomenuti, a to je pitanje parkinga - budući da je restoran tik uz cestu, u ovom dijelu grada jedino parkiralište je garaža na Tuškancu koja je u neposrednoj blizini.

Već pri ulasku u hodnik restorana postaje vam jasno "gdje ste" - kamen, staklo, svijeće, mirna i vrlo elegantna atmosfera. Pogled odmah pada na police s vinima kod bara, sve je ukusno i nenametljivo uređeno. Prostor za goste je prostran i svijetao, s bijelim reljefnim zidom koji prostoru daje lagano "artsy", urbani dojam.

Ono što mi se posebno svidjelo jest raspored stolova - nisu nagurani uz zidove niti poslagani pravocrtno, nego su "razbacani" po prostoru i dovoljno udaljeni jedan od drugoga, što daje osjećaj privatnosti i ugode. Velika staklena stijena s pogledom na šumu dodatno pojačava dojam mira i izdvojenosti od grada.

Što je sve na jelovniku i kakve su cijene

Kako uz standardne klasike nude i zasebno osmišljenu ponudu ručka, pažnju sam usmjerila upravo na taj dio jelovnika. Od hladnih predjela nude carpaccio od gambera, škampe u umaku od badema, brioche s plavim rakom, foie gras paštetu s briochem od lješnjaka i kremom od šljiva te tartar od brancina. Cijene se kreću od 22 do 29 eura.

Topla predjela uključuju juhu od kestena, spaghetti s vongolama (malim morskim školjkama blagoga, slankastog okusa), jakobove kapice, rižoto od škampa, ragu od patke, heljde i guancialea s ljubičastim kupusom i mlincima. Cijene su od 11 do 28 eura.

Od glavnih jela nude lista u beurre blanc umaku s ragujem od krumpira i tekućom blitvom (40 eura), hlapa s roladom od blitve punjenom mousseom od plavog raka (65 eura), hobotnicu s kremom od krumpira i glaziranom mrkvom (33 eura) te millefeuille od confit janjetine i kupusnjača s celerom (35 eura). Na regularnom jelovniku su i klasici poput tatarskog bifteka, crnog rižota od sipe, jadranske ribe, bifteka, dozrijevanog Txogitxu entrecôte ribeyea i Beef Wellingtona za dvije osobe.

Predjelo neobično konkretno

Prije svega poslužen je pozdrav iz kuhinje, uz dva lijepa zalogaja i nešto što me posebno oduševilo - odličan, hrskav sourdough kruh s maslacem začinjenim prahom od tartufa. Inače nisam ljubitelj sourdougha, često mi smeta kiselost ili onaj osjećaj "mokrog kruha", ali ovaj je bio savršen. Hrskav izvana, lagano ljepljiv iznutra, a s maslacem ga je bilo teško prestati jesti.

Za predjelo sam naručila rižoto od škampa s limunom i motarom (divljom mediteranskom biljkom slankastog, svježeg okusa). Došao je serviran u velikom tanjuru sa širokim rubom, pa se na prvu činilo da je količina minimalna - što je česta zamjerka fine diningu. Iskreno, bila sam spremna na to, jer sam već imala iskustva s "glavnim jelima" veličine gumba za kaput koja "leže na posteljici od pjenice nečega, natkriveni baldahinom" i sličnim scenarijima. No ovdje to nije slučaj.

Rižoto je okusom i teksturom bio savršen. Kremast, pravilno kuhan, dobro začinjen, blago pikantan i osvježen limunom, sa sočnim, nježnim škampima na vrhu. Kako sam prilično sitničava kad su rižoti u pitanju (jako ih volim), ovo mi je bio jedan od boljih koje sam jela u Zagrebu. Uz kruh i maslac, osjećaj sitosti bio je sasvim solidan, što nisam očekivala. 

Kao glavno jelo odabrala sam hobotnicu s kremom od krumpira i glaziranom mrkvom. Hobotnica je bila iznimno mekana - vjerojatno najmekša koju sam ikad jela. Krema od krumpira nježna i glatka, a mrkva je dala slatkast kontrast i čvršću teksturu. Jedina zamjerka bila bi da je hobotnica mogla biti mrvicu jače začinjena, jer je bila potpuno neslana.

Desert vrijedan dolaska

Nedavno sam s prijateljicom pričala o Dubravkinom putu i zapamtila rečenicu koja mi je ostala u glavi: "U Dubravku se ide zbog deserata." Upravo zato sam se tom dijelu obroka posebno veselila. Odabrala sam francuski klasik - crêpes Suzette, palačinke u umaku od naranče, desert koji naizgled djeluje jednostavno, ali u praksi vrlo jasno pokazuje koliko netko vlada tehnikom, balansom slatkoće i aromama.

I pokazalo se da su ovladali. Palačinke su bile pahuljaste i mekane, a umak savršeno balansiran - taman sladak, citrusan, s koricom naranče koja daje profinjenost i laganu gorčinu. I tu se dogodilo nešto što mi se rijetko (nikad) ne događa. Nisam uspjela pojesti cijeli desert. Nakon kruha s maslacem, rižota i glavnog jela, bila sam zaista sita. A zaista imam kapacitete.

Fine dining koji nudi poštenu hranu

Komentirala sam to i osoblju, počevši priču o "porcijama veličine medaljona" u fine diningu - onog za što, barem većina naših ljudi, najviše veže fine dining.

Konobar se složio da se gosti često iznenade količinama, osobito rižotom koji znaju dijeliti u dvoje. Rekao je kako im je cilj fine dining u kojem se gost osjeća zadovoljno i sito, a ne prevareno. U tom kontekstu, Dubravkin put po meni radi vrlo korektan posao. Nije to restoran u koji dolazite (samo) da biste se najeli - fine dining ima drugačiju logiku - ali u svojoj kategoriji Dubravkin put nudi pošten i smislen odnos cijene, količine i iskustva.

Ako vam je visoka gastronomija inače strana, ali želite vidjeti kako izgleda kad se to radi s mjerom, Dubravkin put je sasvim legitimno mjesto za takav izlet. A ako ništa drugo, povremeno si priuštite i ovaj dio grada koji, htjeli ili ne, budi jednu sasvim prirodnu romantiku i daje priliku da barem nakratko usporite.