TEK KADA je ostao bez svega - posla za kojeg se školovao na fakultetu, stana u Zagrebu i obitelji u koju je ulagao najviše što je mogao, Krunoslav Nujić odlučio je preokrenuti svoj život i početi ispočetka.

Pozitivno u moru negativnog, priča nam, je to što na dnu možeš najjasnije birati što želiš učiniti sa svojim životom. Nujića je, zahvaljujući njegovoj ambiciji, život iz farmaceutske industrije odveo u smjeru psihoterapije, vlastite knjige i nebrojeno puno edukacija - kako se i ostali ne bi doveli pred zid, kao što se njemu dogodilo. 

"Vidio sam po svom tijelu da teško mogu hendlati obaveze 15-ak sati dnevno, i pokušavao sam naći izlaz", uvodi nas u priču o svom iskustvu s burnoutom Nujić, te se vraća u period od prije nekoliko godina, kada je neumorno pokušavao balansirati poslovni i privatni život s obitelji i dvoje djece. 

"Osjetio sam da sam na rubu"

"Sjećam se da sam dva-tri tjedna prije nego što se ovo sve dogodilo sjedio doma i razmišljao hoću li ja to moći izdržati. Osjetio sam da sam na rubu. Jednostavno sam dolazio doma iscrpljen, nisam mogao ni gledati televiziju koliko mi je teško pa bih samo zaspao", priča nam. 

Ukratko, u idućih sedam mjeseci bolovanje je zbog izgaranja morao otvoriti tri puta, što ga je nagnalo na otkaz kako bi imao vremena da se u potpunosti oporavi. No, nakon nekog vremena on i supruga odlučili su se na rastavu braka, što ga je nagnalo da u potpunosti okrene novi list. 

"Kad čovjek dođe u tu situaciju i kada ste na dnu, onda u biti možete birati što želite napraviti sa svojim životom. Meni je to bio poticaj, ja nisam osoba koja odustaje, pa sam počeo razmišljati što mogu stvoriti iz ovoga svega. Kako sam već imao alate, edukacije o burnoutu, s njima sam mogao krenuti i graditi novi posao", objašnjava Nujić.

Tako je zapravo krenula i priča s objavom knjige "Burnout: Priča o nama", nebrojene edukacije u tvrtkama koje žele razgovarati o ovim problemima, pa i medijska prisutnost koju Nujić ima. Burnout je lako prepoznati, tumači nam, ali se simptomi razlikuju kod svake osobe. Prvi znak za alarm nazvao je kognitivno-bihevioralnim, a u stvari se odnosi na gubitak motivacije.

Prvi stadij: Gubitak motivacije

"Ljudi se počnu osjećati umornima, gube motivaciju i entuzijazam, a osjećaju zasićenost. Uz to, počinju izbjegavati odgovornost, pa često na poslu prebacuju odgovornost na druge, a paralelnu se počnu povlačiti iz društvenog života. Taj dio teško se primjećuje jer smo tako navikli u današnjem svijetu", kaže. 

Koji ljudi su najskloniji burnoutu, pitamo Nujića. 

"Svi ga možemo doživjeti, ali postoje određene karakteristike kod ljudi koji će ga lakše doživjeti. To su, primjerice, hipersenzibilni ljudi, oni puno lakše reagiraju na svaku situaciju, uključujući i stres. Također, ljudi koji su traumatizirani kroz djetinjstvo ili život su skloniji burnoutu jer je njihov živčani sustav već napet sam po sebi, puni su traume, a onda svaki dodatan stres lakše prelijeva tu situaciju. Burnoutu su skloniji i oni koji balansiraju privatni i poslovni život, ljudi s malom djecom. Statistički se pokazalo da su i žene sklonije burnoutu od muškaraca", kaže.

No, ovu prvu fazu Nujić ne smatra burnoutom u pravom smislu riječi, ali je velika naznaka u kojem smjeru to sve vodi. Pravi problemi nastaju u drugoj fazi, kada se problemi krenu spuštati na tijelo. 

Druga faza: Blaži burnout 

"Ovdje će se puno ljudi prepoznati, a tu se radi o glavoboljama, verbalnim smetnjama, imunološkim problemima, napetost, bol u leđima, nesanica ili tjeskoba. To je trenutak, ako već niste u prvoj fazi, da krenete mijenjati neke stvari. Čovjek tada treba razmisliti kako radi, s kim radi, kakav je njihov privatni život i životni stil. Ako ne promjenite stvari, najčešće dolazi i do treće faze, koja može imati ozbiljne zdravstvene probleme", priča Nujić.

Treća faza: Pravi burnout

Treća faza je najozbiljnija, smatra Nujić, a do nje neminovno dolazi ako je osoba nastavila gurati stari životni stil, s novim simptomima bolesti. U trećoj fazi, tumači nam, pojavljuju se bolesti srca, žila, teška anksioznost, depresija, pa čak i onkološke bolesti - kod kojih oporavak traje mjesecima. 

"Ako završite u toj fazi, onda morate mijenjati životni stil ako želite izaći. Ljudi trče za novcima i kreditima, što ja sve razumijem jer tako sam i ja radio, ali zato je druga faza kritična ako ne želite završiti u puno većim problemima", govori.

Strahuje li od novog burnouta, pitamo ga. 

"Dogodio mi se već dvaput, tako da se uvijek može dogoditi. No, ja o tome ne razmišljam jer sam izabrao ovaj put koji me više ispunjava nego što me troši. Ja se osjećam ispunjenim jer ovo što radim ima smisao, a s druge strane imam priliku pobrinuti se o sebi na način da pazim koliko radim", kaže. 

Kako si pomoći? 

Nujić je s nama prošao i kroz smjernice koje on prakticira i objašnjava na edukacijama i panelima koji se tiču burnouta. Poprilično su praktične i jednostavne, a u doslovnom smislu mogu spasiti živu glavu svih nas. 

"Nismo bespomoćni, jako puno stvari možemo napraviti", vedri nas Nujić pa dijeli savjete na četiri najvažnija dijela: što možemo napraviti na poslu, što mogu poslodavci napraviti, kako kvalitetno potrošiti slobodno vrijeme te rad na sebi. 

Pauze, vježbe disanja i zauzimanje za sebe

"Ljudi često ne uzimaju kao mogućnost i stvari koje možemo napraviti na radnom mjestu. Primjerice, istraživanja su pokazala da su pauze jako važna stvar. Bolje koristiti i dvije, tri pauze po 15-20 minuta nego samo jednu jer mi tada uspijevamo spustiti razinu stresa koju dignemo za vrijeme rada", kaže.

Osim pauzi, Nujić savjetuje i prakticiranje tehnika disanja, koje se mogu odraditi za radnim stolom. Vježbama disanja tijelu šaljemo signal da se smiri i da otpusti nakupljeni stres. 

Ono od čega brojni zaposlenici bježe iz straha je i zauzimanje za sebe, a može biti od velike pomoći kada je u pitanju izgaranje na poslu. Kada šutimo pred šefovima, kaže Nujić, vjerojatnija je mogućnost da ćemo dobiti još više posla, što će samo pogoršati situaciju.

"Ako ništa ne funkcionira, ljudi uvijek mogu mijenjati firmu, ali sam u nekoliko primjera vidio kako su ljudi rješavali svoje probleme samo promjenom odjela u istoj firmi. Moguće je i samo promijeniti način rada i ljude s kojima radimo", kaže nam. 

Hoćemo li razgovarati o problemu?

Nujić ima važne smjernice za poslodavce. Najvažnije je kako organizirati distribuciju posla, pa da teret ne padne na probranu nekolicinu, a Nujić smatra da je jako važna i komunikacija s ljudima i druženja u vidu teambuildinga i sličnog. No, kako bi ljudi uopće bili svjesni što im se događa, važna je edukacija.

"Hoćemo li pričati o problemu ili ćemo se skrivati?", tumači Nujić i na svojim edukacijama koje drži u firmama. "Rijetke su tvrtke koje razgovaraju, a to je jako važno jer zaposlenik tako dobiva informaciju da smije podijeliti svoje probleme i može reagirati na vrijeme".

Što se tiče slobodnog vremena, Nujić se tu uglavnom osvrće na aktivnosti za koje svi znamo: boravak u šetnji, druženja, masaže i sve što ih opušta. No, kako se natjerati kada je većini glavna izlika: nemam vremena?

Ljudi nisu odgovorni prema samima sebi

"Ljudi se uglavnom natjeraju kada osjete simptome. U 99% slučajeva čovjek neće ništa napraviti dok ne udari glavom o zid, a kada se to dogodi, onda odjednom nađe vremena. Nažalost, ljudi nemaju unutarnju odgovornost i samodisciplinu", odgovara nam Nujić i objašnjava što je njemu najviše pomoglo.

"Meni su najviše pomagale šetnje. Ja sam 3-4 puta dnevno znao šetati jer mi je to bilo dostupno odmah. Bilo da pada kiša, snijeg ili je sunce, ja se uvijek mogu prošetati na friškom zraku. To radim i dan-danas", odgovara. 

Rad na sebi, osim slobodnog vremena, Nujić vidi kao krucijalnim faktorom. Osoba može promijeniti poslova koliko želi, kaže Nujić, ali će uvijek dovesti do istog ishoda ako se ne nauči zauzeti za sebe. 

Što burnout nije?

"Puno toga. Primjerice, ljudi se često zabune pa umor zamijene za burnout. Ljudi mi znaju govoriti da su imali iscrpljujući sastanak sa šefom pa kažu da su u burnoutu. Ja im kažem: 'Niste, samo ste bili na teškom sastanku'. Kao i kod depresije, tako ljudi vole govoriti da su u burnoutu, a oni koji zaista jesu se onda loše osjećaju godinama ne mogu doći sebi, a stavlja ih se u isti koš", kaže.