ŽENE i plastične operacije. Već izlizana tabu tema o kojoj se istovremeno šuti, ali i vječno priča. Prijateljica će uvijek ispričati priču kako je bila na operaciji zbog devijacije septuma. Nije mogla pravilno disati. Mi ćemo svi klimati glavom. Jasno nam je da nije bilo nikakve devijacije. To ćemo prešutjeti.

Zašto? Možda jer je ne želimo dovesti u neugodnu situaciju. Možda nam prizna kada bude spremna. Možda se boji osude.

Žene koje su ispeglale bore, povećale grudi ili smanjile nos automatski u očima većine bivaju lišene svih svojih kvaliteta. Uspješna poslovna žena postaje prijevara, a lijepa postaje tašta. Sve njezine kompetencije, dostignuća i kvalitete padaju u drugi plan, potreba da ispravi nešto što ju je mučilo postaje njezina glavna karakteristika.

Žene o operacijama pričaju samo najvjernijim prijateljicama, doktorima ili nakon par mojita. Sve ćemo se praviti da nam takvo što nikada nije palo na pamet, mi smo bolje od toga, ne treba nam hijaluron da bismo voljele sebe. Ali kada jedna “od nas” odluči otvoriti Pandorinu kutiju, pune smo pitanja. Jel’ boljelo? Koliko je došlo? Imaš sliku prije i poslije? Jesi li požalila? Ni Stanković nam nije ravan s već spremnim pitanjima za paljbu. 

Iako sam sigurna da 32B djevojci nije lako pomiriti svoju odluku s osudama javnosti, postoji jedna grupacija ljudi kojoj je još teže. O kojoj se još rjeđe priča.

Transplantacija kose i muk

Prošli vikend ispijala sam pića u društvu dečka i njegovih prijatelja. Po običaju, mjesto je bilo puno djevojaka u punoj ratnoj spremi. Oboružane svim adutima i alatima za privlačenje muške pažnje. Prijatelji iz društva pak spadaju u onu grupaciju muškaraca za kojima se žene okreću. Oni koji od cure na šanku neće primiti sarkastičan smiješak ako ih ponude pićem. Oni zbog koje djevojke zaborave da doma imaju dečka. Oni kojima sigurno ne treba korektivna operacija. 

Barem sam tako mislila.

U nekom trenutku, tema razgovora preusmjerila se na godine. Kako 40-e nisu nove 20-e. Smanjuje se kondicija, tolerancija na alkohol, ali podočnjaci i bore se povećavaju. U šali, dečko je prokomentirao kako bi bilo najbolje da se jednostavno svi naruče kod plastičnog kirurga. Ako mogu žene, zašto ne bi mogli i oni.

A onda se javio prijatelj; “Pa napravi to, zašto ne. Ja sam bio na transplantaciji kose.”

Nastala je tišina. 

Ne kao ona izborna, već istinska.

Ni do danas nisam razlučila što me više šokiralo u tom trenutku;

Što je samoinicijativno, u muškom društvu ovo priznao,

Ili što je osjetio potrebu da nešto na sebi korigira.

Navikli smo da muškarci ne pričaju o problemima sa samopouzdanjem

Navikli smo da muškarci, kada imaju problema sa samopouzdanjem, o tome ne pričaju. Nemaju slobodu pokazati suze, strah i nesigurnost. Ako i osjete išta od navedenog, naučeni su to suzbiti i ne pokazivati javno. Isti obrazac događa se kada su u pitanju estetske korekcije. Po tvorničkim postavkama moraju biti samozadovoljni, samodostatni i nikada ne preispitivati svoju muškost. Svaki metaforički upitnik automatski se pretvara u uskličnik.

Sjećate se onih “ženskih” pitanja s početka? Identična su letjela nakon ovog njegovog priznanja. Ne, nije nikada požalio. Apsolutno se isplatilo i preporučio bi svakome. Sustignu vas zrelije godine, kada više ne marite za tuđa mišljenja i shvatite da vam mala korekcija može donijeti veliko olakšanje. 

“Češljanje” s maramicom definitivno nikome ne bi nedostajalo, a pronalazak dlake u juhi malo je manje traumatično iskustvo.

Zanimljivo mi je bilo promatrati rušenje obrambenog zida ostalih dečkiju iz društva. U očima sam im mogla iščitati radoznalost. Sram je prešao u razumijevanje, strah u olakšanje. Potajno sam bila ponosna na ovaj mali kolektiv muškaraca koji su se osjećali dovoljno sigurno da jedan s drugim podijele svoje nesigurnost, savjete i iskustva.

Živimo u društvu u kojem je seksizam usko povezan s ageizmom

Sličan miks ugodnog iznenađenja nedavno sam osjetila kada sam na Instagramu naletjela na serijale Storyja u kojima je jedan naš poznati TikToker podijelio svoje iskustvo i proces transplantacije kose u Turskoj. Neometan posprdnim komentarima “većih” muškaraca, prikazao je cijeli put, postupak, rezultate i bio otvoren za sva pitanja. 

Prije tri desetljeća Betty Ford je svijetu priznala da je napravila facelifting.

Hrvatskoj je bio potreban TikToker da se usudi priznati da je napravio transplantaciju kose.

Ne mogu pričati iz muške perspektive, ali čini mi se da je za ovo bilo potrebno mnogo hrabrosti. Hrabrost koju očito nema ni princ William. Ako je nema budući kralj, tada bi umjesto ismijavanja muškarcima koji imaju dovoljno hrabrosti i samopouzdanja trebalo skinuti kapu.

Nisu svi imali sreću naslijediti kosu Jasona Momoe ili samopouzdanje Renea Bitorajca. 

Živimo u društvu u kojem je seksizam usko povezan s ageizmom i koji nečujno i neprimjetno utječe i na drugi spol.

Ako vam se on ne može dignuti, barem kosa na glavi može.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.