Screenshot: Youtube

U NEKIM dijelovima Crne Gore, Albanije i Kosova dugo se zadržala jedna vrlo neobična tradicija. U ovim patrijarhalnim društvima održavanje loze je bilo od velike važnosti, a kad bi se dogodilo da obitelj nema muškog nasljednika, na scenu su stupale virdžine-žene koje su postajale muškarci.

U slučaju da obitelj ne bi imala sina, odabrali bi kćer koja je trebala preuzeti njegovu ulogu. Od tog bi se trena prema njoj svi odnosili kao prema muškarcu, odijevala bi se u mušku odjeću, češljala bi se kao muškarac, radila muške poslove, a bilo joj je dopušteno da pije i puši. Čak bi smjela nositi i oružje.

Iako bi dobila slobodu koju bi kao žena mogla samo sanjati, to je dolazilo s cijenom. Virdžine su se morale odreći braka i djece, postale bi "zaklete djevice" i to su morale ostati do kraja života, prenosi Guardian.

Posljednja crnogorska virdžina, Stana Cerović, preminula je prošle godine u dubokoj starosti. Rođena je 1936. kao žensko, ali je živjela i umrla kao muškarac.

Još je u ranom djetinjstvu, nakon smrti dvojice mlađih braće, obećala ocu Milivoju da se nikad neće udati i da će umjesto toga preuzeti brigu za obitelj. Počela je pušiti sa samo pet godina, a sa sedam je već preuzimala muške poslove na polju. Nikad nije nosila žensku odjeću niti se bavila tradicionalno ženskim poslovima. Nakon očeve smrti, postala je glava obitelji.

“Smatrala se muškarcem, a sestre su se oko nje okupljale kao oko brata”, ispričala je njena rođakinja Mara Cerovac.

Njihove se sudbine mogu doimati strašnima, ali one same nikad nisu smatrale da su zakinute, već je položaj virdžine bio smatran čašću.

Posljednja želja Stane Cerovac bila je da je pokopaju kao jedinog sina svog oca kad umre.

Jedna od najpoznatijih virdžina bio je Mikaš Karažić, također iz Crne gore, rođen 1863. kojeg je majka odmah nakon očeve smrti počela odijevati u mušku odjeću. Mikaš je cijeli život proveo kao muškarac, a ako bi mu netko spomenuo da je žensko, to bi smatrao teškom uvredom. Nakon njegove smrti, svećenik je dao odobrenje da ga se i sahrani kao muškarca, prenose srpske Novosti.

Iako je ovaj običaj izumro u većini balkanskih zemalja, u zabačenim dijelovima Albanije još uvijek postoji, a tamo ih nazivaju burnešama.

Ovaj običaj u Albaniji datira još iz petnaestog stoljeća kad je albanski princ Leka Dukađini objavio skup pravila koja su uređivala život albanskih plemena. Ostati bez muškog nasljednika u tadašnjem društvu smatrano je sramotnim, pa su pravila, pod nazivom Kanun, dopuštala da jedna od kćeri postane burneša. To se smatralo velikom žrtvom, a djevojka bi dobila ista prava kao i muškarac.

Diana Rakipi, šezdesetogodišnja albanska burneša, doduše nema muško ime, ali se i dalje smatra muškarcem.

"Znam za slučaj kad je djevojka bila obećana muškarcu za kojeg se nije željela udati, a jedini joj je izlaz bio da postane burneša. Ja sam, osobno, izabrao ovaj put kako bih imao više slobode", rekao je za Guardian.

Tu je odluku donio sa samo sedamnaest godina, ali nije se pokajao.

"Otac me uvijek tretirao kao muško. Na neki sam način zauzeo mjesto svog starijeg brata koji je umro prije mog rođenja. Ja sam se uvijek osjećao kao dječak", objašnjava.

Da je rođen u neko drugo vrijeme ili nekoj drugoj zemlji, možda ne bi učinio isto, ali tad je za njega ovo bio jedini način da stekne slobodu.

"Danas žene imaju više slobode, nemaju potrebe postati burneše kako bi se izborile s okolnostima", zaključuje.