RASPRAVA o tome što točno razmazi djecu nikad nije bila intenzivnija, od nesigurnosti oko suvremenih pristupa do izazova odgoja u kulturi koja potiče trenutno zadovoljstvo. Roditelji osjećaju velik pritisak, pogotovo jer je sve više istraživanja o negativnim posljedicama odgoja privilegirane i sebične djece.

No, znanstvenici objašnjavaju da mnogi potezi kojih se roditelji pribojavaju zapravo zadovoljavaju ključne razvojne potrebe djeteta. Suprotno raširenom mišljenju, nećete razmaziti bebu ako je podignete dok plače, niti malo dijete ako ga utješite tijekom ispada bijesa, piše Parents.

"Roditelji žele sve učiniti ispravno i imaju najbolje namjere. Ipak, većina postupaka za koje strahuju da će razmaziti djecu zapravo su načini na koje se zadovoljavaju ključne razvojne potrebe", kaže dr. Sarah Cain Spannagel, licencirana psihologinja sa Sveučilišta Case Western Reserve.

Stoga je važno razumjeti koji roditeljski postupci doista potiču sebično ponašanje, ali i koji ga potezi neće izazvati, bez obzira na komentare okoline.

Što zapravo znači razmaženo dijete?

Definicija razmaženosti među roditeljima je široka, no znanstvenici su prilično specifični. Prema dr. Spannagel, istraživanja i kliničko iskustvo ukazuju na tri obrasca koja mogu dovesti do razmaženosti: nedosljedne granice, spašavanje djece od svake nelagode i neprovođenje postavljenih pravila. Ti obrasci, koji se u trenutku čine lakšima, dugoročno sprječavaju razvoj samostalnosti.

"Nedosljednost, manjak granica i spašavanje djece od svake neugode vode u razmaženost. S druge strane, toplina, odgovaranje na potrebe i fleksibilnost stvaraju zdravu djecu koja postaju zdravi odrasli", kaže dr. Spannagel.

Potezi koji ne kvare djecu

Prije nego što neku situaciju proglasite "kvarenjem" djeteta, važno je procijeniti dvije stvari, objašnjava psihologinja Caitlin Slavens. "Prvo, što očekujemo od djeteta, i drugo, ima li ono trenutno vještine da ispuni ta očekivanja", kaže Slavens. Među najčešćim situacijama koje roditelji pogrešno doživljavaju kao "kvarenje" djeteta su upravo one koje slijede.

Podizanje bebe koja plače

Strah da će beba "naučiti manipulirati" ako je roditelj podigne svaki put kad zaplače nije utemeljen. "Ljudi pretpostavljaju da bebe pokušavaju kontrolirati roditelje, a one zapravo grade temeljno povjerenje, emocionalnu regulaciju i sigurnu privrženost", kaže dr. Spannagel. To su temelji za cijeli život, a reagiranje na plač u prvim mjesecima bebi daje osjećaj sigurnosti.

Utjeha nije popuštanje

Roditelji često misle da popuštaju ako tješe dijete koje je uzrujano zbog postavljene granice. Caitlin Slavens objašnjava da to nije isto. Možete zagrliti dijete koje plače, saslušati ga i svejedno reći: "Ne, nećemo uzeti još jedan keks". Utjeha u takvim situacijama pomaže djetetu da razvije samoregulaciju.

Pomoć oko zadatka koji dijete već zna

Zabrinutost je da će pomaganje djetetu kod oblačenja, iako ono to zna samo, stvoriti lijenost. Stvarnost je drukčija. "Jedno je znati kako nešto obaviti, a drugo je biti u stanju to učiniti kad si umoran, zabrinut ili preopterećen", kaže Slavens. Dijete koje se bez problema samo oblači subotom ujutro možda će trebati pomoć u kaosu ponedjeljka prije škole.

Dopuštanje djetetu da ima pravo glasa

Neki se roditelji boje da daju djetetu previše kontrole ako mu dopuste da samo odabere odjeću ili objasni zašto misli da je nešto nepravedno. Međutim, tako djeca stječu vrijedno iskustvo u donošenju odluka. Roditelji i dalje donose važne odluke, ali djeca dobivaju priliku izraziti svoje želje i učiti iz vlastitih izbora.

Pregovori oko pravila

Pregovaranje između djece i odraslih često je na lošem glasu, ali to je odličan način da djeca vježbaju samostalnost i rješavanje problema. "Osjećaj da mogu utjecati na stvari osnovna je razvojna potreba", kaže dr. Spannagel. Određena razina pregovora, čak i s tinejdžerima, gradi odgovornost i međusobno poštovanje.

Isprika djetetu

Neki se roditelji boje da će isprikom narušiti svoj autoritet. U stvarnosti, isprika može zvučati ovako: "Nisam trebao vikati. Žao mi je. Ipak, pravilo ostaje isto." Očekivanje ostaje isto, a odrasla osoba preuzima odgovornost za svoje ponašanje. Djeca najbolje uče kako se ispričati promatrajući roditelje.

Pomoć pri uspavljivanju

Mnogi roditelji misle da će djeca postati "ovisna" o predmetima za utjehu ili prisutnosti roditelja ako im se pruži previše podrške prije spavanja. "Sposobnost samoumirivanja ne uči se kroz stres. Ona se neurološki razvija s vremenom, uz pomoć dobrih rutina i koregulacije s roditeljem", ističe dr. Spannagel. Blizina roditelja smanjuje tjeskobu i podržava zdrav san.

Dopuštanje djetetu da odustane

Dopustiti djetetu da odustane od neke aktivnosti roditeljima može biti teško. Pitaju se hoće li dijete zbog toga postati osoba koja lako odustaje. Znanstvenici kažu da to nije znak razmaženosti. "Ako je aktivnost razvojno neprimjerena, uzrokuje djetetu patnju ili se ne poklapa s njegovim interesima, u redu je odustati", kaže dr. Spannagel.

Ako dijete često želi odustati od nečega, to je prilika za razgovor i zajedničko planiranje, a ne za odbijanje rasprave.