Foto: Instagram

NEKI roditelji najčešće nemaju izbora i gdje god da krenu, što god morali obaviti, sa sobom vode i svoju malu djecu. Rezultat je često vrlo poznat. S puno dječjeg nestašluka, roditeljske nervoze i krivih pogleda okoline.

Netko ima izbor ili jednostavno ne želi sebi priuštiti sve gore navedeno, pa trgovinu, banke, liječnika i sve ostalo obavljaju bez djece, dok su ona na sigurnom, izvan pogleda okoline, u svom domu.

Jedna od takvih mama je i Celena McDonnell koja je objavila svoju iskrenu priču s još iskrenijim zaključkom, kojeg bi trebali pročitati svi koji misle, ili ne misle kao ona. 

Celena je inače majka troje djece, a najmlađe je nedavno napunilo 13 godine. Ono što je tijekom godina shvatila više ne može vratiti, a mladim će se roditeljima činiti neshvatljivo.

>>>Znanstvanici konačno dokučili kako izliječiti dječje šize<<<

„Kada ste mlad roditelj koji odgaja malu djecu čije su karakteristike kao i kod svakog drugog djeteta - glasna su, nestašna, neumoljiva, neposlušna, tvrdoglava, cendrava... vjerojatno mislite da će takvi ostati do kraja svog života i da nikada, ali nikada nećete moći na miru s njima izaći u javnost i uopće biti s njima u zenu. No kada dijete poraste, kada dođe u svoju tinejdžersku dob, u kojoj je glavna karakteristika njihova šutnja, njihovo ignoriranje svega i svačega – tada shvatite koliko su se stvari promijenile. 

Kada shvatite koliko vam nedostaje vika, koliko vam nedostaju otvoreni razgovori s vašim djetetom, kada shvatite da je vrh komunikacije s vašim djetetom u obliku sms ili chat poruka, tada shvatite koliko ste toga možda propustili.

Ja, priznajem, prilično žalim i ne sramim se to priznati.

Ja sam mama koja je svoju djecu najčešće ostavljala kod kuće.

Ja sam mama koja je do nedavno svu njihovu odjeću i obuću kupovala bez njih, da to obavim brzo i bez stresa.

Ja sam mama koja je radije po noći odlazila u tjedni šoping po namirnice, nego da sam po danu i njih vodila sa sobom.

Ja sam mama koja je odlazila na večere sama ili – nikako.

Ja sam mama koja, zbog često osuđujuće okoline, nisam imala muda voditi svojoj djecu sa sobom pa kakva god ona bila.

Ja sam ona koja sada zbog svega toga toliko žali.

Gdje mi je bila pamet, zašto sam ikada slušala okolinu, zašto sam nasjela na glupe trikove mama koje su kao i ja bile lijene djecu voditi sa sobom, samo zato da izbjegnu nužne lekcije.

>>>Nekada su najbolji roditelji upravo oni čija djeca najviše vrište<<< 

Jer znate – djeca su djeca – s njima treba biti strpljiv uvijek i gdje god, a ni tinejdžeri, priznajmo, nisu baš zlatni. Naravno, iza njih su već odavno minule glasne šize, plakanja i bacanja po podu, tipične dječje reakcije koje okolina baš i ne ljubi. Reakcije koje ne ljube čak ni roditelji koji se nalaze u istom sosu, ali su uvijek spremni osuđujuće prokomentirati tuđu djecu i druge roditelje.

Ali na djecu se lakše ljutiti i lakše je uprijeti prstom u roditelja, nego kada imate tinejdžera, a oni su, priznamo, zapravo jednako zahtjevni kao i mala djeca. Možda se ne čuju toliko, možda su malo manje slobodni, ali ne i manje iritantni. I dalje su jako glasni u svojoj konverzaciji, laprdaju gluposti, često su neugodni, a ne dao bog da ih krivo pogledate.

Ali, vidite čuda – takvo je ponašanje nekako prihvatljivo okolini. Ljudi na njih samo odmahnu rukom i ne pada im na pamet održati lekciju roditelju za njihovo ponašanje. Kada su bili mlađi, tu i tamo sam znala dobiti obilnu porciju krivih pogleda i komentara, ali ne sjećam se da me je itko ikada krivo pogledao ako je moj sin zakrčio put u trgovinu samo zato što je tamo odlučio okinuti selfi i ljutio se jer ga nisam ostavila kod kuće dok obavljam šoping. Ili dok je glumio seksualni odgoj u dijelu gdje su se prodavale banane i još se k tome majmunski smijao. Ali ne – to je prihvatljivo ponašanje koje okolina ne osuđuje, radi kojih mame ne izlaze iz trgovine povrijeđene, sa suzom u oku, a znate li zašto? Zato što okolina jako mudro bira na koga će se okomiti, a to sigurno neće biti razdražljivi tinejdžer, niti mama koja očito više nije mlada mama.

Jer okolina igra prljavu igru, okomljuje se na mame čija su djeca baš to – djeca. I zato se o tome toliko piše, toliko je gnjusnih iskustava mama čija su djeca bila na tapeti, jer su igrala skrivača u trgovini, jer su iz svojih kolica hvatala stvari na policama, jer su željeli ovo, pa su željeli ono.

Najlakše se okomiti na najmanje i najranjivije – a baš je to, ako malo bolje pogledate, ono što društvo najčešće radi. Okomljuje se, liječi, čini mi se, svoje frustracije. I što onda preostaje roditeljima male djece, da sakriju svoje suze i svoju nervozu, da si nakon tipične dječje epizode svečano obećaju da ih više nikada neće voditi u javnost i onda nakon tek nekoliko sati sna istu priču ponove opet. Jer ili nemaju izbora ili imaju muda kakva ja nisam imala.

Jer dok ja danas sa sramom gledam svog tinejdžera kako se slika i sramoti me svojim rječnikom, dok čekam da spusti tu prokletu bananu i završi sa svojim iluzijama, stojim i razmišljam – je li to zbog toga što ih od malena nisam vodila svugdje sa sobom? Možda ih baš zbog toga nisam na vrijeme naučila kako da se u javnosti ponašaju pristojno, kako da se sa mnom u društvu ponašaju pristojno. I najgore od svega, sada toliko žalim za svim tim trenucima jer sam zbog frustracija okoline propustila toliko divnih zajedničkih trenutaka sa svojom djecom. Jer ona znaju biti i zlatna, a ne samo nepodnošljiva. Samo ih treba gledati takvim očima.