NEKI ljudi toliko su navikli oslanjati se isključivo na sebe da im je teško zatražiti pomoć čak i kada im je prijeko potrebna. Takva pretjerana samostalnost ponekad ima korijene u djetinjstvu. Određena iskustva tijekom odrastanja mogu nas naučiti da se ne možemo osloniti na druge i da sve probleme moramo rješavati sami, piše Your Tango.

Morali su prebrzo odrasti

Djeca koja su prerano morala preuzeti odgovornosti odraslih često i kasnije imaju osjećaj da sve moraju sama. Riječ je o pojavi poznatoj kao parentifikacija, kada dijete preuzima ulogu roditelja. Primjerice, roditelj mu se povjerava o bračnim problemima, očekuje od njega emocionalnu podršku ili mu prepušta preveliku odgovornost za mlađu braću i sestre. Takva djeca mogu odrasti s uvjerenjem da se uvijek moraju oslanjati isključivo na sebe.

Njihovi osjećaji nisu bili važni

Djeca čije su emocije roditelji ignorirali ili umanjivali mogu naučiti skrivati ono što osjećaju. Ako su ih kritizirali zbog plakanja ili im govorili da pretjeruju, mogli su steći dojam da njihove emocije nisu važne. U odrasloj dobi zbog toga im može biti teško otvoriti se drugima, pokazati ranjivost ili zatražiti podršku.

Od njih se očekivalo savršenstvo

Odrastanje uz stalni pritisak da u svemu budu najbolji može stvoriti strah od pogrešaka i neuspjeha. Djeca koja vjeruju da uvijek moraju ispuniti visoka očekivanja mogu početi doživljavati traženje pomoći kao znak slabosti ili nesposobnosti. Umjesto da priznaju kako nešto ne mogu sama, radije će se nastaviti mučiti.

Nitko im nije pomagao

Ako dijete tijekom odrastanja nije moglo računati na pomoć roditelja ili drugih bliskih osoba, može zaključiti da od drugih nema smisla ništa očekivati. S vremenom se navikne sve rješavati samo, a takvo ponašanje može prenijeti i u odraslu dob. Traženje pomoći tada mu može djelovati neobično ili čak neugodno.

Stalno su ih kritizirali

Djeca koja su često slušala kritike, čak i zbog najmanjih pogrešaka, mogu razviti osjećaj da ništa što naprave nije dovoljno dobro. Ako su njihovi pokušaji redovito nailazili na negativne reakcije, mogli su naučiti da je sigurnije ne tražiti ničije mišljenje ili pomoć. U odrasloj dobi zbog toga mogu izbjegavati situacije u kojima bi morali priznati da nešto ne znaju.

Odrastali su uz nepredvidive roditelje

Kada su roditelji jedan dan brižni i dostupni, a drugi hladni i nezainteresirani, dijete nikada ne zna može li računati na njih. Takva nepredvidivost može stvoriti osjećaj nesigurnosti i potaknuti dijete da se oslanja samo na sebe. Kasnije mu može biti teško vjerovati da će drugi biti uz njega kada mu zatrebaju.