Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda. E nećemo nikome dozvoliti da nas dira ili da nam ruje iznutra, da se ruši to bratstvo i jedinstvo.
Josip Broz - Tito

NEKADA, do prije 25 godina važne tvornice i kojih je sukljao dim i u kojima su radile tisuće socijalističkih trudbenika zvale su se po herojima antifašističkog otpora, po pravim ljudima, antifašistima, rodoljubima i komunistima. Jer, kakav inače može biti heroj, nego da je antifašist, rodoljub i komunist?

Tako je primjerice tvornica Union iz 1911. koja je bila prvi proizvođač čokolade u ovom dijelu Europe te samim time i ekskluzivni carski i kraljevski dobavljač slastica za Bečki dvor, uz tvrtku pod imenom Bizjak iz 1923., nacionalizirana i nazvana po Josipu Krašu, hrvatskom komunistu, antifašističkom borcu i istaknutom rukovodiocu sindikalnog pokreta. Poginuo je u uličnoj borbi s ustašama, 18. listopada 1941. godine u Karlovcu.

Rade Končar bio je sekretar KPH i organizator partizanskih odreda u Hrvatskoj i Dalmaciji. Upitan želi li tražiti pomilovanje, odgovorio je kasnije slavnom rečenicom: "Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama". Strijeljan je u Šibeniku, na Šubićevcu, 22. svibnja 1942., s 25 drugih antifašista. Po njemu se zove Končar Elektroindustrija d.d. iz Zagreba.

Marjan Badel, s brigadom "Franjo Ogulinac Seljo" koja je osnovana u siječnju 1944. Badel kao njezin politički komesar sudjeluje u napadima na neprijateljska uporišta Goli Breg, Brezovica i u području Plješivice. Poginuo je kod sela Sveta Jana 22. lipnja 1944. godine. Po njemu nije nazvana tvornica Badel (ovdje ste se zeznuli!), jer su mu istu, s upravo tim imenom, imali otac i stric. Nacionalizirali su komunisti tvornicu, ali ostavili ime. Rodbini su dali Marijanov orden.

Doba kada smo se sramili ovih slavnih ljudi

Deseci i deseci tvornica, mostova, novih naselja, pa i gradova (sjetimo se – Kardeljevo) nosili su imena po junacima Španjolskog građanskog rata, po komunistima koji su se borili protiv srpskoga kralja i žandara, po napokon herojima narodnooslobodilačke borbe i poslijeratne socijalističke izgradnje zemlje.

A bilo je tvornica i tvorničkih dimnjaka više nego junaka, pa smo morali smišljati i imena tipa Jugoplastika, a i nekadašnji Elektroton (isto drp… nacionalizirali) nazvan je Jugoton.

A onda je došlo vrijeme – kada smo ih se počeli sramiti. I predratnih SKOJ-evaca, i španjolskih boraca i partizana i komunista… Iz firmi su počeli nestajati oni predmeci po kojima ih je znalo pola svijeta, pa je Jugolinija postala Croatia Line, pa je postala ništa, tj. propala, s Jugoplastikom nešto slično, nestali su svi ti predmeci, sloboda, napredak, jedinstvo… Što je najžalosnije – brisali smo imena partizana i drugih boraca iz imena tvornica (dobro brisali smo i tvornice), a u najboljem slučaju (ako je brand bio iznimno razvijen) – skraćivali bi ih pa bi ostalo samo prezime kao kod Kraša i Končara.

Izbacili smo ih i iz školskih udžbenika, ne samo one koji su se borili protiv Nijemaca i domaćih izdajnika, već i one koji su poginuli od metka velikosrpske ideologije nakon šestosiječanke diktature! Rušeni su antifašistički spomenici, brisana imena ljudi s mramornih ploča, a borba protiv nacifašizma postala nepopularna i štoviše nešto što se skrivalo.

No, tome je došao kraj!

Vrijeme je vratiti partizane na pročelja!

Vrijeme je dakle vratiti partizane na pročelja, na zgrade, na važne javne objekte, upravo kako je nekada bilo! A posebno – naglašavam, partizane-komuniste. Jer, partizani su se borili protiv okupatora, a partizani komunisti i protiv okupatora i za bolji svijet!

Partizani obični su bili ljudi poput, da dočaram novijim generacijama, poput stripovskog junaka Alana Forda, dragi i malo naivni, ali partizani komunisti su bili poput Broja Jedan i Sir Olivera. Ljudi znanja, morala i vizije novog svijeta jednakosti u kojoj su oni bili etalon iste.

I zato, lijepo je vidjeti da se hrvatska vlast i hrvatska oporba slažu da treba prekinuti ovu sramnu praksu i da pravi i najveći drugovi među nama, partizani-komunisti trebaju biti oni čije će se ime prenositi generacijama, ime koje ćemo svi znati i ime koje će svaki stranac sa strahopoštovanjem izgovarati kada dođe u Lijepu Našu!

Zasigurno treba pozdraviti ideju da se uzdigne ime partizana i komuniste koji je na samom početku ustanka, u proljeće 1941. prekinuo školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član Komunističke partije Jugoslavije. Djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske; Zagorski partizanski odred, oko 150 boraca. Od 1942. bio je rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), a od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda – dakle ne samo partizan i komunist, već i politički komesar! Brzo je napredovao – od 1944. je zamjenik komesara Brigade Braća Radić, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa.

U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela. Bavio se i znanošću, i civilnim, pa i športskim radom. Dana 23. svibnja 1954. postaje tajnik, a u svibnju 1958. godine i predsjednik Jugoslavenskog sportskog društva Partizan Beograd, koji je tijekom cijeloga postajanja druge Jugoslavije bio u stvarnosti vojni klub. Od 1957. radio je u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Godine  1960. promaknut je u čin general-majora.

Odlaskom iz JNA njegov rad ne prestaje – U Zagrebu te 1961. godine osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (1963.–1967.). Od 1963. do 1967. godine izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (danas Fakultet političkih znanosti), gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest.

Što reći? Drug, komunist, partizan, Titov general – definitivno dr. Frano Tuđman zaslužuje da se po njemu zove Zračna luka Zagreb.

Stajanke možemo nazvati po sedam sekretara SKOJ-a: Josip Debeljak, Josip Kolumbo, Pavle Paja Marganović, Janko Mišić, Mijo Oreški, Pero Popović Aga te Zlatko Šnajder. A vjerujem da će i aerodromski restoran odlično poslovati uz ime komandant Sava Kovačević!