ONOG momenta kad je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio početak "specijalne vojne operacije" u Ukrajini, odnosno brutalnu agresiju na susjednu državu, upisao se na listu kolosalnih povijesnih negativaca. Do trenutka kada su ruske granate počele padati po civilnim objektima, bolnicama, muzejima, školama i stambenim zgradama fotografije razgolićenog predsjednika koji jaše stepskim prostranstvima Rusije često su oduševljavale žestoke momke na sve četiri strane svijeta.

Bile su popularne i njegove fotografije na kojima roni s oficirima ruske vojske za posebne namjene SPECNAZ, igra hokej s obožavanom NHL zvijezdom Aleksanderom Ovečkinom, obara u namještenim zahvatima japanske majstore juda (prije toga šireći se po tatamiju i ponosno zatežući kimono crnim pojasom koji je zaradio dok se pripremao za agenta KGB-a) ili drži upaljenu svijeću u društvu ruskog patrijarha Kirila, odanog saveznika, na procesijama u holovima pravoslavnih crkava Moskve i Sankt-Peterburga ukrašenim zlatnim kupolama, zvonima i raspećima, kao u vrijeme Romanovih. 

Ali onog momenta kada je potekla prva dječja suza zbog tutnjave granate prohujale iznad krova njegove kuće, kada se sljedeća granata zabila u gostinsku sobu ubivši oca i majku koji su se molili Bogu da im sačuva dijete te kada je i treća uletjela kroz prozor dječje sobe, na svom zlokobnom putu otkinuvši uho plišanom medi, zafijukala pored radnog stola i našla mališana koji kleči ispod kreveta s rukama na ušima, prekinut je mit o velikom svjetskom lideru Vladimiru Vladimiroviču Putinu, koji je sišao na Zemlju rješavati probleme. Mnogi žestoki momci prestali su se diviti i okrenuli su mu leđa.

Neki se i dalje dive

Opravdanja u vezi sa sigurnosnom ugrozom Ruske Federacije od NATO agresora, predavanja o multipolarnom svijetu, naklapanja o SAD-u koji nema pravo biti svjetski policajac, narativi o uroti zvanoj Arapsko proljeće, krvoločnom ubojstvu Muammara al-Gadafija, zločinima u Iraku, napalm-bombama u Vijetnamu i kolonijalnim zvjerstvima Britanca postali su nekako bljutavo gadni i isprazni nakon što je ona treća granata pronašla ukrajinskog dječaka koji je klečao ispod kreveta s rukama na ušima.

Napad je naredio Putin. Granate je ispalio Putin. Putin je naciljao kamo prva, druga i treća granata trebaju pasti. Sve tri su bile strašne jer je u pitanju 21. stoljeće, ali ona treća je bila najstrašnija i najglasnija. Zato što je vrištala od tuge zbog cilja koji treba pogoditi.

Ali na moje veliko zaprepaštenje, nisu svi žestoki momci okrenuli leđa dječakovom krvniku. Da se razumijemo, svi koji nisu za mene su isti, samo što nekako najviše volim ogoliti ove domaće žestoke momke, hoću reći balkanske.

Čega se pristojni ljudi srame, time se balkanski žestoki momci ponose

Slušam jednog žestokog momka iz hrvatskog sabora, ali baš žestokog, koji veli da je Europska unija okoštala birokratizirana tvorevina bez sluha za potrebe država članica. I ne samo to, momak kaže kako Europskom unijom upravljaju glupaci koji nemaju nikakvu vlast. Prava se moć, kaže on, skriva u financijskim centrima konspirativnih mreža koje žele oduzeti državama članicama i ono malo suvereniteta što im je preostalo. Zbog toga Orban radi dobre stvari za Mađarsku. Ne želi dozvoliti Europi da se miješa u suverenitet njegove države.

Dječakov ubojica nije spomenut, ali bez dileme i on ima identično mišljenje o Europi. Europske vrijednosti kao što su demokracija, vladavina prava, jednakost, univerzalna ljudska prava, a pogotovo prava LGBT populacije za njih dvojicu su otuđenje od temeljnih kršćanskih vrijednosti. U tome ih podržava i patrijarh Kiril, čija je crkva 2008. godine smislila i formalizirala svoju kritiku univerzalnih ljudskih prava "trulog" Zapada u dokumentu "Temelji učenja Ruske pravoslavne crkve o dostojanstvu, slobodi i ljudskim pravima".

I nije samo taj jedan žestoki momak iz hrvatskog sabora Putinov potajni obožavatelj. Recimo da ih u Hrvatskoj ima mnogo, ali su se pritajili još više nego oni potajni. Čekaju rasplet. Ne samo na Istoku. Mnogo ih više zanima što će se dogoditi iduće godine na Zapadu. Koji će zapadni vjetrovi zapuhati nakon 5. studenoga 2024. godine. 

Kolege iz skupštine Srbije

A kako tek žestoki momci iz Narodne skupštine Republike Srbije brzo zaboravljaju i opraštaju. Jer za Boga miloga, u pitanju je slavensko bratstvo (kao da dječak koji kleči s rukama na ušima nije Slaven, a čak i da nije, zar dječak koji kleči s rukama na ušima u 21. stoljeću mora nestati zato što nije Slaven?). U pitanju je i pravoslavlje jer dječakov ubojica svake godine na praznik Bogojavljenja tri puta zaroni u ledenu vodu i ostane živ (Božji sluga – a čovjek iz naroda).

U pitanju je velik ruski narod koji je toliko puta u povijesti vodio obrambene ratove (sjetimo se samo Napoleona i Hitlera) iako ovaj zadnji rat može biti sve samo ne obrambeni, a pošto su mnogi Rusi tu činjenicu razumjeli bolje od srpskih žestokih momaka, onda su pohrlili spas od mobilizacije i upućivanja na izlet u Ukrajinu pod neobičnim nazivom "specijalna vojna operacija" pronaći upravo bijegom iz domovine u glavni grad Srbije, ali i druge srpske gradove. I to u impozantnom broju. 

Na koncu, u pitanju je grandiozna ruska kultura. Kao da je dječakov ubojica napisao Rat i mir ili Anu Karenjinu. Kao da dječakov ubojica svakog dana citira dijelove Braće Karamazova ili Idiota, odnosno baštini remek-djela pisaca koji su preživjeli pakao staljinističkih logora i o tome ostavili potresna svjedočanstva u svojim romanima. Da je dječakov ubojica pročitao "Arhipelag Gulag" Aleksandra Solženjicina, "Priče s Kolime" Varlama Šalamova ili "7000 dana u Sibiru" Karla Štajnera, mališan bi možda i danas bio živ.

Na kavici s dva žestoka momka u jednom tijelu 

Ne znam sjećate li se Dolly Bell? Mnogi je nikada u životu nisu vidjeli. Kako bi se onda sjećali? Ali ja mislim na one koji su je vidjeli i koji "svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju". Na te mustre ja mislim. E sad, zamislite svi vi koji ste se dosjetili o čemu pišem kako pijem kavicu s čovjekom koji je stvorio jedan do tada svima nama nepoznati svijet, ali ga ta kreativnost nikada nije determinirala kao osobu, kao ni to što je, primjerice, bio Bošnjak i Srbin u isto vrijeme. Nije ga previše opterećivala ni činjenica da je u dijelu života bio jedna od najcjenjenijih umjetničkih figura regije, prepoznat širom svijeta. Jedino što ga je izgleda interesiralo od rane mladosti pa do danas bilo je poistovjećivanje s klišeom balkanskog žestokog momka.

Zamišljam kako pijem svoju kavicu s Emirom i znam s koliko oduševljenja, ne želim kazati idolopoklonstva, Nemanja priča o ubojici ukrajinskog dječaka. Čak me Nemanjino mišljenje o Putinu i ne zanima previše. Nekako mi narativ djeluje otrcano (čuo sam ga toliko puta od žestokih momaka s beogradskih ulica, odnosno iz najviših državnih institucija Srbije). Više me zanima što bi u obranu ubojice dječaka mogao reći Emir.

Kako će ga potisnuti Bošnjak u njemu, žestoki momak Emir, obraniti od "neargumentiranih" nasrtaja. I gle čuda, i Bošnjak je kao dlanom o dlan pronašao motiv da podrži Vladimira Putina. Ni manje ni više nego u liku i djelu Ramzana Kadirova, desne ruke ubojice ukrajinskog dječaka. Jer samo onaj tko je dovoljno širok da sublimira kršćanstvo i islam, fantaziram kako grmi Emir, može biti na ispravnoj strani povijesti i dijeliti svjetonazore s čečenskim vođom. A Ramzan je oličenje čestitog ruskog muslimana (mrzi sve liberalno-demokratsko što dolazi sa Zapada). Mislite da nema bošnjačkih žestokih momaka koji dijele pretpostavljena Emirova razmišljanja? Sukladno mom iskustvu, varate se. 

Dojmljiva "čvrsta ruka"

Ipak, čini mi se da je više od svega navedenog što motivira žestoke momke s Balkana da i dalje podržavaju Putina unatoč krvoproliću u Ukrajini, njegovo upravljanje državom "čvrstom rukom" nemilosrdnog diktatora koji ne dozvoljava drugačije mišljenje od onog kreiranog u njegovom uredu. Balkanski žestoki momci se zapravo dive ovom modelu vladanja koji bi željeli sprovesti kad dođu na vlast u svojim banana-državama.

Riječ je o modelu bespogovorne poslušnosti i lojalnosti, gdje nema mjesta slobodnom izrazu, različitosti, nema mjesta za strance iz Pakistana, Afganistana i tamo neke Afrike, nema mjesta za pedere, hoću reći homoseksualce i sve te druge LGBT osobe, koji ne bi nestali, ali ne bi ni opstali (nego bi više bili poput sjenki za punog mjeseca), nema demokracije jer kad se jednom dođe na vlast, stvari su jasne i određene za sva vremena, nema suradnje, nema izgradnje te u konačnici nema slobode jer sloboda omogućava čovjeku da razmišlja, a čovjek koji razmišlja u jednom trenutku može postati buntovnik. I eto opasnosti za vlast koju treba braniti po svaku cijenu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala