DVIJE godine tzv. senzorna soba u Osnovnoj školi Nad lipom u Zagrebu čeka stručnjaka koji bi je stavio u punu funkciju. Iako je Grad Zagreb opremio prostor namijenjen učenicima s intelektualnim teškoćama i drugim teškoćama u razvoju, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih dosad nije osiguralo zapošljavanje edukacijskog rehabilitatora koji bi s njima provodio senzornu integraciju.

A upravo bi takav rad učenicima mogao olakšati svakodnevicu. Djetetu kojem smetaju glasni zvukovi ili se teško nosi s podražajima iz okoline, senzorna soba može pružiti prostor za smirivanje i učenje. No, bez stručnjaka koji bi s njima radio, njezin potencijal ostaje neiskorišten.

Soba je spremna, čeka se terapeut

Specijaliziranu osnovnu školu Nad lipom pohađa 106 učenika s intelektualnim i višestrukim teškoćama u razvoju. Senzorna soba se počela uređivati prije pet godina, a u potpunosti je opremljena prije dvije godine.

Škola je tada zatražila odobrenje za zapošljavanje terapeuta koji bi s učenicima provodio senzornu integraciju. Roditelji upozoravaju da senzorna soba nije luksuz, već važan dio podrške djeci i njihovim individualnim potrebama.

"Imamo situaciju u kojoj je osnivač opremio senzornu sobu, ali terapeuta nema jer Ministarstvo još nije dalo odobrenje za zapošljavanje. Početkom ove školske godine škola je ponovno poslala požurnicu sa zahtjevom za odobrenje, ali odgovora i dalje nema. Senzorna soba nije nikakav modni dodatak školi. Ona je prijeko potrebna djeci kako bi mogla bolje funkcionirati tijekom nastave.

Učitelji ih ondje mogu povremeno odvesti, ali bez stručnjaka koji zna prepoznati njihove individualne potrebe i provoditi terapiju senzorne integracije, njezina svrha nije ostvarena. Neprihvatljivo je da opremljena soba čeka, dok djeca čekaju podršku koja im je potrebna", rekla je za Index predsjednica Vijeća roditelja Lidija Blažević.

Roditelji su se zbog problema obratili ministarstvu, kao i Momiru Karinu, ravnatelju Uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja. No, kako kaže Blažević, unatoč njihovim obraćanjima, nadležno ministarstvo i dalje ignorira njihove molbe, baš kao i zahtjeve škole.

Što je senzorna soba?

Senzorna soba posebno je opremljen prostor u kojem djeca kroz svjetlost, zvuk, dodir i pokret istražuju različite osjetilne podražaje. Djeci s teškoćama u razvoju takav prostor može pomoći da se smire, lakše nose s podražajima iz okoline te razvijaju osjetilne, motoričke i komunikacijske vještine.

No, sama oprema nije dovoljna. Da bi senzorna soba imala stvarnu korist za dijete, stručnjak mora prepoznati njegove potrebe i osmisliti aktivnosti prilagođene upravo njemu. Budući da su školski rehabilitatori već opterećeni brojnim obvezama, teško je osigurati dovoljno vremena za individualni rad s manjim skupinama učenika.

Važnost takve podrške može se usporediti s naočalama. Kao što djetetu koje slabije vidi, naočale olakšavaju čitanje i snalaženje u prostoru, tako i odgovarajuća senzorna podrška djetetu s teškoćama u razvoju može olakšati svakodnevno funkcioniranje i učenje. No, kao što naočale moraju odgovarati osobi koja ih nosi, tako i rad u senzornoj sobi zahtijeva stručnjaka koji zna što je pojedinom djetetu potrebno.

Škola osigurala sve uvjete, ruke im vezane

Iz škole ističu kako kontinuirano nastoje unaprijediti uvjete rada i pristupe koji učenicima omogućuju razvoj njihovih potencijala. Potrebu za senzornom sobom prepoznao je i osnivač, Grad Zagreb, koji je financirao njezino opremanje. No, da bi prostor zaživio u punom kapacitetu, ministarstvo mora odobriti novo radno mjesto.

"Vježbe senzorne integracije provode se kroz igru, na način koji je učenicima zabavan i poticajan, u za to specijaliziranom prostoru. Cilj takvih vježbi je potaknuti dijete na samoinicijativno i aktivno sudjelovanje u aktivnostima koje mu osiguravaju potrebne senzorne podražaje i pomažu u organizaciji ponašanja.

Soba se već koristi u radu s učenicima, međutim, s obzirom na to da se najveća kvaliteta ovakvog terapijskog rada postiže individualnim pristupom, od resornog Ministarstva zatražili smo suglasnost za zapošljavanje dodatnog stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji bi s učenicima individualno provodio terapiju senzorne integracije", kazala nam je ravnateljica OŠ Nad lipom Alma Srna.

Ravnateljica se nada da će ministarstvo odobriti njihov zahtjev, no roditelji se pitaju koliko će još čekati i hoće li novo radno mjesto uopće biti odobreno. Njihova zabrinutost nije bez razloga, kako nam govore, iz dosadašnjeg iskustva znaju da se na odluke ministarstva može čekati i dulje od deset godina.

"Škola je na zaposlenje školskog psihologa čekala čak 12 godina. Uređenje senzorne sobe počelo je prije pet godina i ne smijemo dopustiti da djeca na terapeuta čekaju jednako dugo, pogotovo jer smo, nažalost, već gotovo na pola tog razdoblja.

Apsolutno je nedopustivo da djeca u ustanovi koja je upravo njima namijenjena, i koja ima sve potrebne materijalne uvjete, ne mogu ostvariti pravo na neophodnu rehabilitaciju zbog administrativne šutnje", poručila je Blažević.

Ministarstvo dvije godine razmatra zahtjev

Iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih za Index su potvrdili da su zaprimili zahtjev Osnovne škole Nad lipom za zapošljavanje stručnog suradnika edukacijskog rehabilitatora, no navode da je on još u postupku razmatranja.

"Ministarstvo razmatra zahtjev škole za zapošljavanje stručnog suradnika edukacijskog rehabilitatora. Ukoliko stručni suradnik edukacijski rehabilitator u okviru svog tjednog zaduženja bude zadužen za provedbu rehabilitacijskog programa senzorne integracije, tada isti treba posjedovati odgovarajuću licencu, odnosno edukaciju iz senzorno-integracijske pedagogije", navode iz ministarstva.

I dalje ostaje nejasno što koči donošenje odluke. Ministarstvo nije objasnilo ni zašto zahtjev razmatra već dvije godine, ni ispunjava li škola sve propisane uvjete, ni kada bi se mogla očekivati suglasnost. Unatoč opremljenoj senzornoj sobi i podnesenom zahtjevu, škola i dalje nema odgovor ni na pitanje što je potrebno za pokretanje terapija, ni na pitanje koliko će još učenici čekati na stručnu podršku.

Roditeljima je teško razumjeti kako sustav, koji bi trebao odgovarati na potrebe djece s teškoćama u razvoju, godinama ne uspijeva osigurati stručnjaka za rad u već opremljenom prostoru. Posljedice takvih zastoja ne snose institucije, nego djeca kojoj je podrška najpotrebnija.