U NEDAVNO objavljenoj kolumni Je li Crna Gora nagrada u Vučićevim dilovima sa Zapadom, u drugom dijelu analize postavio sam tezu da je od tri neuralgične točke regije koje bi mogle biti mete Vučićeve velikosrpske agende u najneugodnijoj poziciji upravo Crna Gora. Nisam želio ulaziti u dublju elaboraciju zbog čega mislim da to nisu ni BiH ni Kosovo. Međutim, da bi se pravilno razumjela trenutna pozicija Crne Gore u kontekstu održive stabilnosti regije, smatram da je neophodno istaknuti par činjenica i o drugim dvjema kritičnim točkama Zapadnog Balkana.

Pozicija međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini

Najviši politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda u BiH, ali i dominantni međunarodni faktori, prije svih Sjedinjene Države i EU, svjesni su činjenice da je BiH kao država utemeljena na Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine, duboko nefunkcionalna s kompliciranim pravnim sustavom i neučinkovitim državnim institucijama.

U konačnici, glavni cilj Daytonskog sporazuma nije ni bio detaljno planirano i dugoročno održivo uređenje države nakon rata, već njegovo zaustavljanje. Gotovo trideset godina nakon Daytona jasno je da su njegovi ciljevi i sadržaj prevladani te da ne odgovaraju suvremenim potrebama bosansko-hercegovačkog miksanog federalnog i konfederalnog sustava.

Sukladno rečenom, apsolutno je razumljiva potreba Bošnjaka, kojima je BiH jedina domovina, da odredbe Daytonskog sporazuma pokušaju tumačiti i prilagoditi svojoj agendi čvršće ili unitarnije pa samim tim moguće i funkcionalnije zajednice, ali s druge stane treba razumjeti i potrebu Srba i Hrvata, koji pored BiH imaju svoje matične države, da se zalažu za što manje centraliziranu Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodni faktori su nepokolebljivi u obrani BiH suvereniteta

Unatoč kompleksnoj unutarnjoj pravnoj strukturi i složenoj (ponekad gotovo nerazumljivoj) političkoj sceni, međunarodni faktori, prije svih Sjedinjene Države, UK, ali i velika većina zemalja EU nepokolebljivi su u obrani BiH suvereniteta i teritorijalnog integriteta i to za njih uopće nije niti može biti pitanje bilo kakve diskusije ili kalkuliranja. Tri su razloga za takvu poziciju. 

Prije svega, Bošnjaci su tijekom posljednjeg rata na Zapadnom Balkanu bez ikakve dvojbe najviše postradali i platili najveću cijenu u ljudskim životima. Drugo, u religijskom smislu riječ je o muslimanskoj zajednici koja je moguće od svih muslimanskih zajednica diljem svijeta svjetonazorski najnaprednija i najviše okrenuta zapadnim, liberalnim vrijednostima.

U konačnici, bilo kakva dezintegracija BiH, u kojoj bi se Srbi ili Hrvati okrenuli maticama u smislu promjene državnih granica, mogla bi voditi opasnom getoiziranju Bošnjaka te njihovoj izloženosti radikalnom tumačenju islama, koje bi eventualno dolazilo izvana. Zapad to nikada ne bi mogao i neće dopustiti. 

Kosovo

S druge strane najveća garancija kosovske neovisnosti utvrđene Deklaracijom o neovisnosti Kosova iz 2008. godine, koju su priznale vodeće sile Zapada, ali ne i Istoka (Ruska Federacija i Kina premda Kinezi imaju ured za vezu u Prištini koji broji pet članova osoblja), prije svega je američka i britanska politička, financijska i vojna potpora (na Kosovu se nalazi američka vojna baza Camp Bondsteel koja je pod zapovjedništvom KFOR-a, a služi i kao središte KFOR-ovog istočnog sektora Multinational Task Force East) te politička homogenost albanske populacije kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi. 

I prije proglašenja neovisnosti 2008. godine, službeni Beograd de facto nije vršio vlast na teritoriju Kosova jer je Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (pravnim sadržajem Priloga 2 Rezolucije), bilo previđeno povlačenje svih sredstva prinude tadašnje SRJ (vojnih i policijskih efektiva SRJ) te uspostava međunarodne civilne i vojne prisutnosti na Kosovu, što je u praksi značilo suspenziju vlasti države Srbije u odnosu na južnu pokrajinu.

Čak i u hipotetičkom slučaju (nakon svega što se desilo u povijesti srpsko-albanskih odnosa praktički nemogućem) da oko 1.5 milijuna Albanaca koji danas žive na Kosovu izrazi želju ponovo priznati suverenitet Srbije postavlja se logičko pitanje kako bi se takva fuzija formalno-pravno realizirala. Morao bi se iz korijena mijenjati srpski pravni sustav, što podrazumijeva promjenu ustava kao najvišeg pravnog akta zemlje, a da ne govorim o održivosti zajednice tog formata. Prema tome, Kosovo će i dalje biti neuralgična točka regije, ali se njegov trenutni državno-pravni status u doglednoj budućnosti neće dovoditi u pitanje. Barem ne više od onoga što danas u vezi tog problema pokušava napraviti srpski predsjednik. 

Crna Gora je izložena opasnim Vučićevim provokacijama

Međutim, kada je u pitanju Crna Gora, situacija je posve drugačija. Stara europska država koja je u suvremenim međunarodnim odnosima kontinuitet svog povijesnog državnog postojanja (Duklja i Zeta) potvrdila međunarodnim priznanjem na Berlinskom kongresu 13. srpnja 1878. godine (de facto je bila slobodna i neovisna od turske vlasti mnogo prije navedenog datuma), izložena je opasnoj Vučićevoj agendi osporavanja državnog i nacionalnog identiteta.  

Cilj politike predsjednika Srbije je zaustavljanje crnogorskog progresa prema Europskoj uniji i pokušaj uspostavljanja pune kontrole nad trenutnim vlastima, što bi u predvidivoj perspektivi moglo voditi novom referendumu o državno-pravnom statusu zemlje i njenom povratku u orbitu politike službenog Beograda. Točnije, samog Vučića koji vlada Srbijom na autokratski način suspendirajući sve temeljne postulate liberalne demokracije (slobodu i neovisnost medija, neovisnost pravosudnih organa, trodiobnu podjelu vlasti i slično).

Toksični alati koje koristi preko svojih satelita u Crnoj Gori u ostvarivanju zacrtanog plana uglavnom se svode na pokretanje tema koje dižu tenzije i izazivaju podjele u crnogorskom društvu. Dakle, tema koje nemaju nikakve veze s EU integracijama zemlje, izazivaju unutarnju nestabilnost, ali što je još opasnije, prijete stabilnosti cijele regije. O čemu je zapravo riječ?

Rezolucija o genocidu u Jasenovcu

Recentno usvajanje Rezolucije o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen u crnogorskom parlamentu je dokaz koliko je Vučićeva politika podmukla, manipulativna i drska. Samo nekoliko dana po dobivanju "zelenog" svjetla za nastavak blokiranih pregovora s Europskom unijom (dobivanje pozitivnog izvješća o ispunjenosti privremenih mjerila za oblast vladavine prava IBAR), Vučićevi eksponenti u Crnoj Gori su pokrenuli inicijativu o izglasavanju rezolucije za koju su unaprijed znali da će podići regijske tenzije te naljutiti službenike u Bruxellesu. 

Poput većine europskih dužnosnika i promatrača, izuzev Vučića naravno, ni predsjedniku europskog vijeća Charlesu Michelu nije bio jasan kontekst odnosno smisao usvojene rezolucije budući da nitko razuman (da ne kažem psihički funkcionalan) u Hrvatskoj ili izvan nje ne dovodi u pitanje genocidan karakter monstruoznih zločina počinjenih u Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu, koji su još od kraja Drugog svjetskog rata definirani kao najstrašniji zločini u ljudskoj povijesti ili zločini Holokausta. Zato je gospodin Charles Michel otkazao planirani posjet Podgorici, a Crna Gora je, vjerojatno, na veliko Vučićevo zadovoljstvo ekspresno vraćena tamo gdje je bila prije dobivanja IBAR-a. 

Sva bijeda predsjednika Srbije

Kako bismo stvari razotkrili do kraja, potrebno je prisjetiti se druge polovine prosinca 2021. godine, gospođe Smilje Tišme i zasjedanja Narodne Skupštine Republike Srbije. Naime, gospođa Tišma, koja je bila zatočenica jasenovačkog logora i uspjela preživjeti, zajedno s grupom drugih zastupnika u skupštini Srbije podnijela je prijedlog o izglasavanju Rezolucije o genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u NDH u periodu 1941.-1945. te proglašenju 28. travnja za Dan genocida nad Srbima u 20. stoljeću. 

U vrijeme podnošenja prijedloga rezolucije gospođa Tišma je bila pripadnica Socijalističke partije Srbije koja je s Vučićevom Srpskom naprednom strankom tvorila vladajuću većinu. Na kraju procesa za prijedlog gospođe Tišme glasalo je 30 poslanika. Zastupnici Srpske napredne stranke su pod komandom Vučića ignorirali inicijativu kolegice. Neki su izašli iz skupštinske sale, a ukupno 113 zastupnika nije glasalo. Inače, prilikom obrazlaganja prijedloga rezolucije svi su uredno aplaudirali gospođi Tišmi. 

Za razliku od prosinca 2021. godine, predsjednik Srbije je u vezi crnogorske rezolucije izrazio "snažnu" sumnju hoće li se dokument usvojiti ili ne, spreman da se "kladi u to da neće". Čak se u stilu sitnog, petparačkog prevaranta nakon usvajanja rezolucije te reakcija službenog Zagreba i Bruxellesa "jadao" kako on s tim nema nikakve veze, nego je sve "skuhao" mladi crnogorski premijer koji je, uzgred rečeno, prije njenog usvajanja za Politico izjavio kako je štetna po crnogorske nacionalne interese. 

Destabilizacija se nastavlja 

U cilju daljnje destabilizacije političkih prilika u Crnoj Gori, koja bi potpuno blokirala proklamiranu vanjsku agendu države u odnosu na dobrosusjedsku suradnju i ubrzavanje EU integrativnih procesa, Vučićevi eksponenti nastavljaju s nametanjem očito precizno odabranih spornih tema s karakterom izazivanja netrpeljivosti i sukoba u ionako podijeljenom crnogorskom društvu.

Koliko je u ovom trenutku za europske integracije zemlje od suštinskog značaja što će poklopiti vrh Lovćena (svete crnogorske planine), hoće li crnogorski iseljenici baš sad dobiti dvojno državljanstvo te se na taj način pripremiti za neki budući izborni inženjering i koliko je jestivog ulja potrebno da prosječan građanin Crne Gore preživi ovo ljeto, izgleda najbolje zna predsjednik Srbije. Iako nevješto glumi da ne zna. 

Kao adute za potporu svoje autokratske politike kojom suspendira svaki oblik normalnog, civilnog života u Srbiji te u kontinuitetu destabilizira regiju, Vučić uvijek izvadi neki novi adut iz rukava. Jednom je to streljivo za Zelenskog, drugi put litij za Olafa Scholza. Toliko o promicanju europskih vrijednosti, vladavini prava, pravnoj državi, demokraciji, ljudskim pravima ili slobodnom i neovisnom novinarstvu o čemu Zapadni Balkan konstantno podučavaju europski, ali i američki partneri.

Ako bude dovoljno litija, zašto ne, sve se to može odložiti na neko neodređeno vrijeme. Jer predsjednik Srbije još nije izveo agresiju punog opsega na bilo kog susjeda. Barem ne agresiju vidljivu golim okom. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala