HRVATSKA nogometna reprezentacija je odigrala daleko najlošiju utakmicu u ovom ciklusu i zasluženo je izgubila od Turske na Opus Areni. Bio joj je to prvi domaći poraz u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo čime je prestala biti jedina zemlja koja je držala taj rekord.

Momčad Zlatka Dalića može biti sretna što nije izgubila većom razlikom što bi bio dodatan problem i stavio bi Tursku ispred Hrvatske u slučaju da dvije reprezentacije osvoje isti broj bodova. Hrvatski izbornik imao je velikih problema uoči dvoboja i momčad mu je doslovno osakaćena ozljedama, ali neki njegovi potezi se ne mogu logično objasniti.

Dalić je morao izmisliti sasvim novi napad

Naime, Dalić je morao doslovno izmisliti napadačku postavu. Na krilnim pozicijama je u odnosu na prošli ciklus ostao bez Luke Ivanušeca i Ivana Perišića koji su doživjeli teške ozljede, a već otprije ne može računati na Mislava Oršića.

Od centralnih napadača, Marko Livaja se oprostio, Andrej Kramarić je ozlijeđen, a Bruno Petković načet i znalo se da neće moći započeti utakmicu ili odigrati veći broj minuta i Dalić nije imao previše opcija na napadačkim pozicijama.

Tako je u reprezentaciju vraćen Josip Brekalo koji je za vikend zabio prvi gol nakon godinu i pol dana pauze, Petar Musa je u vrhu napada dobio prvi start za nacionalnu selekciju, a Mario Pašalić je zaigrao na desnom krilu na kojem je i prije znao zaigrati.

Dalić nije znao što želi

Koliko god Dalić imao objektivnih alibija za to da je momčad igrala stihijski i u zadnjoj trećini terena se morala osloniti na dosad neprokušane i neuigrane kombinacije, toliko njegove odluke pokazuju koliko je bio izgubljen.

Teško je reći zašto je Musa dobio prednost nad Dionom Drenom Beljom. Napadač Augsburga je profilom puno sličniji Petkoviću i Livaji kao igračima koji mogu igrati s igračem na leđima i razigrati suigrače.

Kroz čitavo prvo poluvrijeme bilo je bolno očito koliko Hrvatskoj fali napadač kojem se može gurnuti lopta između linija, osvojiti malo prostora i omogućiti ostatku momčadi da se organizirano podigne i priključi napadu.

Musa je igrač koji voli licem prema golu napadati prostor, a to je uvelike utjecalo i na koncepciju prostora i način na koji ga Pašalić može eksploatirati. Najveći forte igraču Atalante je ulazak u završnicu iz drugog plana.

Pašalić isključen iz igre

Dobro koristi prostor koji igrači poput Petkovića ili Kramarića otvore povlačenjem po loptu i odvlačenjem braniča. Sada je taj prostor bio u potpunosti zagušen i to je efektivno isključilo Pašalića iz igre i onemogućilo mu da značajnije doprinese ekipi.

Dalić je na teren najprije poslao igrača koji je profilom skroz drugačiji od onog što treba Modriću, Brozoviću i Kovačiću. Onda je nakon sat vremena igre promijenio kompletnu ofenzivnu trojku nadajući se najboljem.

No, Petković je vidno nespreman i nezaliječen, a već je bila riječ o periodu utakmice kada su se Turci potpuno povukli i kada više nije postojala tolika potreba za razigravačem u zadnjoj trećini terena koliko za gol-igračem. 

Nekalkulirani rizik ostavio je obranu na brisanom prostoru

Daleko od toga da je produkcija u napadu bila jedini ili najveći problem ekipe. I dok se teškoće u stvaranju šansi u ovim okolnostima mogu shvatiti, nedopustiva je razina nestabilnosti koju je Hrvatska ispoljavala tijekom cijelog dvoboja u kojoj je Turcima dozvolila čak pet velikih šansi.

Nepovezanost momčadi u posjedu je imala veliki utjecaj na to kako je izgledala koliko je neorganizirano izgledala kada bi izgubila loptu. Turci su igrala s vrlo uskim krilnim igračima u fazi obrane i strpljivo su čekali da Hrvatska izgubi loptu u toj zoni.

Brzo bi se otvarali ili direktnom loptom u prostor na Yilmaza koji je odlično koristio slabo kontroliranje dubine ili otvaranjem napada na krila koja su se zavlačila iza leđa bočnim igračima, posebno Stanišiću koji je često bio bespotrebno visoko postavljen, u zonu u kojoj ne može primiti loptu.

Hrvatska ni defenzivno nije bila u dobrom ritmu i napravila je puno individualnih grešaka. Josip Šutalo je kod skoro svake duge lopte izgubio pozicijsku prednost u odnosu na turskog napadača, bez obzira na to je li lopta išla u prostor ili je bila riječ o zračnom duelu.

Sustavni problem bilo je i to što je Livaković bio zakucan na liniji iako je zadnja linija stajala na centru. Ironično, kod vjerojatno jedine dubinske lopte kad to nije trebao napraviti, hrvatski golman je izletio i poklonio suparnički gol. No, da nije bilo Livakovića, Hrvatska bi van tih situacija primila barem još koji pogodak.

Drame nema, ali ovakva utakmica ostavlja upitnike za budućnost

Na koncu nema prevelike drame. Hrvatska će se gotovo sigurno plasirati na Europsko prvenstvo i to izravno, kao jedna od dvije najbolje plasirane momčadi u skupini. Čak i ako do kraja kvalifikacija doživi debakl, imat će popravni ispit preko doigravanja.

Hrvatska je u dosadašnjem dijelu ciklusa igrala možda najbolji i najkompletniji nogomet u kvalifikacijama otkad je Dalić izbornik. Užasna utakmica protiv Turske donekle je očekivana kao varijacija u formi, posebno s obzirom na mnoge izostanke.

Iz te perspektive, ova utakmica je otvorila i puno pitanja, prije svega ono kako će nacionalna vrsta izgledati i što će Dalić smisliti u igri prema naprijed u trenutku kada nema gotovo nijednog zdravog krilnog igrača. Utakmica u Walesu za tri dana bi već mogla ponuditi odgovor.