DANAS, 11. siječnja 2026. godine, rat Rusije protiv Ukrajine prelazi granicu koju je teško ignorirati čak i povjesničarima najlojalnijima Kremlju. Navršava se točno 1418 dana od početka totalne invazije. Ova brojka ima sakralno značenje za rusku državnu ideologiju: upravo toliko je trajao rat SSSR-a protiv nacističke Njemačke, razdoblje na kojem je izgrađen cjelokupni identitet suvremene Ruske Federacije.

Za Putinovu Rusiju, gdje je kult "Velikog domovinskog rata" postao praktički jedina državna religija, ovaj dan predstavlja trenutak istine. Strategija temeljena na mitu o "brzoj pobjedi potomaka pobjednika" sudarila se sa stvarnošću dugotrajnog rata iscrpljivanja, u kojem Rusija više ne izgleda kao pobjednik.

Dekonstrukcija "blitzkriega": Putin protiv povijesne logike

Ako odbacimo propagandnu retoriku i okrenemo se činjenicama, paralele ne idu u prilog Kremlju. U razdoblju 1941. - 1945. sovjetski je sustav, unatoč katastrofalnom početku, pokazao sposobnost povećanja potencijala. Za 1418 dana SSSR je prešao put od povlačenja do Volge do podizanja zastave nad Reichstagom u Berlinu.

U razdoblju 2022.–2026. svjedočimo obrnutoj dinamici. U istom vremenskom razdoblju ruska vojska je prešla put od pokušaja zauzimanja glavnog grada Ukrajine do pozicijskih borbi za gradiće u Donbasu.

Štoviše, borbena djelovanja de facto su se prenijela na teritorij same Rusije. Danas su dolasci ukrajinskih dronova na naftna skladišta i vojne tvornice iza Urala postali svakodnevica. To stvara psihološki rascjep u svijesti Rusa: ako su "djedovi" za 1418 dana završili rat u neprijateljskom brlogu, zašto je moderna "velesila" u istom tom vremenu prisiljena graditi utvrde u vlastitim pograničnim oblastima?

Ekonomsko iscrpljivanje

Važan aspekt usporedbe je baza resursa. U Drugom svjetskom ratu SSSR je opstao velikim dijelom zahvaljujući golemoj potpori saveznika (lend-lease). Danas se Rusija našla u zrcalnoj situaciji. Sada ulogu "arsenala demokracije" obavlja Zapad za Ukrajinu, dok je Rusija prisiljena tražiti pomoć od država parija.

Tijekom 1418 dana rata Ruska Federacija je kritično iscrpila zalihe moderne tehnike. Danas se na frontu sve češće pojavljuju tenkovi T-55 i T-62, izvučeni iz konzervacije. To je tehnološki regres kakav povijest ratova 20. stoljeća ne poznaje: vojska koja je započela invaziju kao digitalna sila 21. stoljeća, završava je kao mehanizirani korpus iz sredine prošlog stoljeća.

Rusko gospodarstvo, unatoč izvješćima o "rastu BDP-a", prešlo je na tračnice totalne militarizacije. Više od 30% proračunskih rashoda ide na rat, što vodi degradaciji civilne infrastrukture, zdravstva i obrazovanja.

Posebno je znakovito pojavljivanje snaga i naoružanja iz Sjeverne Koreje na bojnom polju, a danas ukrajinske snage sve više bilježe plaćenike iz Afrike, koji su namamljeni u rat pod krinkom stipendija za studij. Rusija može unedogled govoriti "nismo još ni počeli ratovati", ali činjenica ostaje - kada se umjesto tenkova i moderne tehnike na bojištu počnu pojavljivati konji i magarci, postavlja se pitanje čime će Rusija uopće ratovati ako doista "počne", kako stalno obećavaju ruski propagandisti?

Geopolitička degradacija

Tijekom ovih 1418 dana Rusija je doživjela tektonske pomake u svom međunarodnom statusu. I to nisu samo riječi o izolaciji, već konkretni geopolitički porazi:

• Gubitak tržišta oružja: Ruski vojno-industrijski kompleks gubi povjerenje. Čak i tradicionalni partneri, poput Indije, masovno odustaju od ruskih ugovora u korist zapadnih ili vlastitih rješenja
• Širenje NATO-a: Putin je počeo rat sa zahtjevom za "pomicanje NATO-a na granice iz 1997.". Rezultat nakon 1418 dana: Finska i Švedska u Savezu, granica s NATO-om se udvostručila, a Sankt Peterburg se našao u dometu topništva bloka.
• Poniženje na Balkanu: Unatoč glasnim izjavama Moskve o "slavenskom bratstvu", pragmatični interesi su pobijedili. Srbija i Bugarska postale su ključni, iako nejavni, dobavljači streljiva za Oružane snage Ukrajine preko posrednika. To svjedoči o potpunom gubitku stvarnih poluga utjecaja Moskve čak i u regijama koje je smatrala svojom "domenom"
• Venezuela: Rusija suštinski gubi utjecaj na budućnost Venezuele, svog ključnog saveznika u Latinskoj Americi. Njezina protuzračna obrana nije mogla zaštititi Madura, a ruski tankeri iz "flote u sjeni" jedan za drugim bivaju zadržani od strane američke mornarice ili uništavani nepoznatim dronovima po svim morima.

Teror hladnoćom: Rat protiv civila na minus dvadeset

Na 1418. dan rata strategija Kremlja definitivno se pomaknula s vojnih ciljeva na otvoreni teror nad civilnim stanovništvom. Od siječnja 2026. Ukrajina proživljava jednu od najtežih zima u povijesti. Rusija metodično koristi ekstremnu hladnoću kao oružje: u posljednjih mjesec dana intenzitet udara na energetsku infrastrukturu porastao je trostruko.

U Kijevu, Harkivu, Dnipru i drugim velikim gradovima, gdje temperatura pada ispod -20°C, situacija balansira na rubu kolapsa. Rasporedi isključenja struje postali su strogi i nepredvidivi. U mnogim dijelovima glavnog grada struja je dostupna tek 4-6 sati dnevno.

To nije samo neugodnost, to je prijetnja životu: smrzavanje vodovodnih sustava u neboderima, kritično opterećenje bolnica i prekid gradskog prijevoza u trenucima vrhunca hladnoće. Samo u posljednja 24 sata Rusi su lansirali više od 6100 dronova kamikaza i desetke balističkih raketa, ciljajući upravo energetska čvorišta, pokušavajući ukrajinske gradove učiniti neprikladnima za život.

"Oslobođene" ruševine: Život na rubu opstanka

Usporedno s tim, situacija na privremeno okupiranim područjima jasno pokazuje pravo lice "ruskog svijeta". Gradovi koje Kremlj patetično naziva "novim regijama", nakon 1418 dana i dalje nisu postali pogodni za normalan život. Mariupolj, Bahmut, Avdijivka i deseci manjih naselja pretvoreni su u betonske kosture.

Umjesto obećane obnove - improvizirane tržnice, nedostatak centralnog grijanja i vode u većini četvrti te potpuni izostanak osnovnih socijalnih jamstava. Okupirana područja praktički su se pretvorila u "sive zone" gdje vlada bezakonje, a humanitarna katastrofa se skriva iza paravana "oglednih" gradilišta.

Cijena avanture: Što je dobila sama Rusija?

Postavlja se logično pitanje: koju je cijenu platio sam agresor za ove sumnjive "uspjehe" u obliku ruševina i međunarodne izolacije? Cijena se pokazala astronomskom:

• Demografski ponor: Ukupni gubici (poginuli, ranjeni i invalidi) ruske vojske premašili su 1,2 milijuna ljudi. To je milijunska vojska onih koji se nikada neće vratiti u gospodarstvo. Za zemlju u dubokoj demografskoj krizi – to je presuda za desetljeća koja dolaze.
• Vojna degradacija: Rusija je izgubila preko 11.500 tenkova i gotovo 36.000 topničkih sustava. Umjesto moderne vojske, svijet vidi kompozicije s tehnikom iz 50-ih godina, iskopanom iz skladišta.
• "Rupičasto" nebo i nemoć službi: Dok sigurnosne snage RF uhićuju građane zbog "lajkova" na društvenim mrežama, nebo iznad Rusije postalo je otvoreno za ukrajinske dronove. Eksplozije na skladištima nafte i vojnim tvornicama tisućama kilometara od fronte postale su nova norma. Tajne službe pokazale su se nemoćnima protiv sustavnih diverzija na željezničkim prugama Sibira i Dalekog istoka.

1419. dan kao točka bez povratka

Prelazak granice od 1418 dana označava kraj ere mita o "nepobjedivosti". Putinova Rusija u tom vremenu nije postigla niti jedan strateški cilj iz 2022. godine. Ukrajina je opstala, sačuvala državnost i postala subjekt svjetske politike, o čemu svjedoče novi paketi sankcija SAD-a i EU-a te neprekidna potpora energetskom sustavu tijekom zime.

Današnji dan fiksira stvarnost: ovaj rat postao je najveći rat iscrpljivanja od Drugog svjetskog rata. Ukrajinsko društvo pokazalo je otpornost koja je nadmašila sve izračune Kremlja. Nakon ove simbolične granice, svaki sljedeći dan nije samo datum, već dokaz da je Rusija izgubila rat kao ideju.

1418. dan nije postao trijumfalno rusko "možemo to ponoviti", već posmrtni marš za posljednji kolonijalni imperij Europe. Sutra počinje 1419. dan. Dan kojeg nema u ruskim udžbenicima o pobjedi, ali koji je već postao simbol najvećeg strateškog poraza u povijesti Rusije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala