Foto: AFP

GEORGA SOROSA danas jedni u svijetu slave kao propovjednika slobodnog tržišta, dok ga drugi napadaju kao bezobzirnog burzovnog žonglera. On sam sebe vidi kao filantropa koji se zalaže za slobodu na svim razinama društva – kako u ekonomiji tako i u politici. U Hrvatskoj, jednako kao i i čitavoj regiji jugoistočne i istočne Europe, Soros je najpoznatiji kao osnivač Zaklade Otvoreno društvo (Open Society Foundations), koja znatnim financijskim sredstvima pomaže rad brojnih nevladinih organizacija, prije svega onih koje se zalažu za uspostavu slobodnog i demokratskog društva. Što se financijskih sredstava tiče to mu nije problem – ekonomski magazin Forbes procjenjuje bogatstvo ovog 82-godišnjaka na oko 14 milijardi američkih dolara, piše Deutsche Welle.

Taj novac Sorosu nije pao s neba. On ga je zaradio – burzovnom špekulacijom. Kako mu je to uspjelo? Vratimo se u 1992. godinu. Tada je Europska Unija, mjereno brojem zemalja članica – 12 - bila još mini-unija. Njemačka je upravo politički bila ponovno ujedinjena, što ju je koštalo ogromne sume novca. Njemačko ujedinjenje je tadašnji politički i ekonomski ustroj u Europi poprilično promijenilo, zemlja se ozbiljno zadužila što je dovelo do rasta inflacije. Kako bi spriječila daljnji rast cijena Njemačka savezna banka (Bundesbank) je povećala svoju osnovnu kamatu – iznos kamate za zajmove koje ta banka daje drugim bankama. Time je njemačka marka postala skuplja.

Cijena ujedinjenja Njemačke

To je tada bilo moguće, budući da još nije postojala zajednička valuta euro i nacionalne banke su bile samostalne u svojim odlukama. Ali zemlje Europske Unije su ipak bile usko povezane i u monetarnom smislu i to u okviru Europskog deviznog sustava (EWS). Ključni element tog sustava je bilo stabiliziranje međusobnog tečaja pojedinih valuta unutar jednog unaprijed zadanog okvira.

Povećanje njemačke osnovne kamate prisililo je međutim i druge zemlje na sličan korak, kako bi spriječile prevelik pad vrijednosti vlastite nacionalne valute. U to vrijeme je prije svih britanska funta bila znatno precijenjena. U to vrijeme je i američki dolar počeo gubiti na vrijednosti, što je pritisak na Europu samo još povećalo.

Krimić u Londonu

Tu slabost sustava je George Soros znao iskoristiti. On je 1930. rođen u Mađarskoj, obitelj je usprkos židovskom porijeklu uspjela preživjeti nacistički režim. Nakon rata se obitelj seli u Veliku Britaniju, gdje Soros završava studij ekonomskih znanosti, a 1956. odlazi u Sjedinjene Američke Države. Soros tamo dolazi s 5000 dolara u džepu, ali se zahvaljujući uspješnim poslovima na burzi ubrzo pretvara u bogataša. Te 1992. godine on je vidio pod kakvim se pritiskom nalazi britanska vlada, djelomično i zbog vrlo lošeg stanja državne blagajne, te je došao do zaključka da će London ili morati znatno smanjiti vrijednost funte, ili će morati istupiti iz EWS-a. On je zajedno s nekolicinom drugih investitora prikupio velike količine novca kako bi ciljano oslabio britansku funtu. U tu svrhu je velike količine funti s kojima je raspolagao počeo mijenjati u njemačku marku i francuski franak.

Britanska Nacionalna banka je reagirala i počela je u velikom stilu kupovati funte, kako bi stabilizirala kurs, ali bez uspjeha. Zbog toga je 16. rujna 1992. britanska osnovna kamata povećana s 10 na 12 posto, kako bi se privukli investitori da ulažu u funtu, a samo nekoliko sati kasnije je kamata povećana čak na 15 posto. Ali Soros i drugi spekulanti na tu ponudu nisu pristali i nastavili su čekati. U 19 sati tog dana je britanski ministar financija objavio da zemlja istupa iz sustava EWS-a. Taj dan je u povijest Velike Britanije ušao kao "crna srijeda". A Soros je u jednom danu zaradio milijardu dolara i postao legendom.

Špekuliranje bez granica

Do svog odlaska u mirovinu prošle godine, dakle kao 81-godišnjak, Soroš je cijelo vrijeme bio aktivan u traženju slabih točaka pojedinih država i u špekuliranju protiv njih. A istovremeno je postao i uzor brojnim "učenicima".

 Pogotovo u vrijeme financijske i dužničke krize njih se često proglašava glavnim krivcima. Političari rado upiru prstom u njih i navode ih kao glavne krivce za lihvarske kamate koje prezadužene države moraju plaćati na financijskom tržištu. Ti političari međutim pritom rado zaboravljaju da nisu špekulanti uzročnici krize, već samo tu krizu koriste za ostvarivanje profita. A zadatak je politike da žonglerima na burzama, koji u sekundi "okreću" milijarde eura, postave jasna pravila igre.

U posljednja dva desetljeća se ukupan obim burzovnih špekulacija umnogostručio – uz pomoć specijalnih financijskih konstrukata je moguće klađenje kako na rastuće tako i na padajuće tečajeve pojedinih valuta, ili cijena sirovina, prehrambenih proizvoda ili državnih obveznica. Jednako kao i prije 20 godina tako ni danas ne postoje dostatni mehanizmi koji bi to spriječili. I tako državama preostaje samo da dovedu u red svoj državni proračun – inače će se na kraju veseliti samo burzovni špekulanti i mešetari.