Foto: Arhiva

ČITATELJICA Indexa u pismu poslanoj našoj redakciji podijelila je svoja iskustva s umjetnom oplodnjom. Njeno pismo objavljujemo u cijelosti:

"Obraćam vam se ponukana silnom količinom medijskih dezinformacija, omalovažavanja, predrasuda i uvreda inih nepozvanih grupacija na račun, nažalost sve brojnije populacije koja se bori s neplodnošću. I ja sam jedna od neplodnih žena, ali ipak mama. Dopustite stoga da vam pokušam ocrtavajući svoj put, ukazati na nezahvalnost determiniranja plana liječenja, izgleda za uspjeh i konačno - sudbine neplodnih osoba.

Nakon operacije kronične endometrioze početkom 2008. godine, nakon koje mi je ostao jedan jajnik i jedan neprohodni jajovod, dijagnosticirana mi je neplodnost. Poslije pola godine, suprug i ja smo skupili svu snagu koju smo imali i krenuli. Priznajem, bilo je teško, bolno i razočaravajuće, svaki put iznova. Ali nismo odustajali.

Prošla sam dva stimulirana i tri prirodna postupka unutar osam mjeseci uz prilično beznadna lica mojih reproduktivnih liječnika koji su nezadovoljno kimali glavom prilikom svakog ultrazvuka. Naime, moj endometriozom pogođen reproduktivni sustav nije uopće izgledao kao organizam dvadesetogodišnjakinje; više je odavao dojam žene u kasnim četrdesetima, što su uostalom potvrđivali i moji nalazi. Nikada nisam imala više od jednog folikula, niti više od jedne stanice. Ali, redovno bi došlo do oplodnje, što je bilo izvrsno za tako loše početne izglede. Moja rezerva jajnih stanica je naime, zbog bolesti i operativnog zahvata u zdjelici, kvantitativno smanjena, ali kvalitativno – očito nisam još za odbaciti. Jer, uspjelo mi je iz trećeg prirodnog pokušaja.

Danas sam majka zdravog, živahnog i prelijepog dvogodišnjaka rođenog iz prirodnog postupka na Svetom Duhu. Da, ja sam jedna od onih 10 posto koji uspije ostvariti i iznijeti trudnoću iz "prirodnjaka". Ta vrsta navodno neisplativih postupaka zaslužna je za našeg malog princa.

Možda ćete misliti da smo arogantni, sebični, da smo prezahtjevni ili ludi – ali suprug i ja bismo željeli još jedno dijete. Silno.

Krenuli smo zato ovog proljeća ponovno u postupke medicinski potpomognute oplodnje, ali ovoga puta u privatnu praksu. Zašto? Imali smo nešto ušteđevine, pa sam ocijenila da ne bi bilo pravedno uzimati red onim silnim parovima koji mjesecima čekaju da dođu na red. I danas tako osjećam.

Nažalost, novac se istopio i sada smo ponovno na početku: moramo se prijaviti za postupak i čekati svoj red. Pritom nije nevažno napomenuti da mi je s napunjenom trideset i jednom godinom dijagnosticiran početak preuranjene menopauze. Ali ne odustajemo.

Međutim, s ovim se zakonskim prijedlogom za supruga i mene pojavio novi problem: broj prirodnih postupaka ograničen je na samo dva postupka. A to nam, bojim se neće biti dovoljno. Ponuđena četiri stimulirana postupka nama ništa ne znače kad ja ne reagiram na stimulaciju i uvijek imam samo jednu jajnu stanicu. Meni dakle ne trebaju nikakvi lijekovi, injekcije, tablete i slično, nego samo rad liječničkih ruku. Zar je to tako skupo? Zar ćete mi zaista reći da nemam pravo ponovno osjetiti radost roditeljstva jer tri ultrazvuka po dvije minute, punkcija i transfer po tri minute liječničkog vremena toliko koštaju?

Zar ćete zaista tolikim parovima koji se bore s neplodnošću reći da se mogu ograničeni broj puta pokušati liječiti, iako znate da bi njihovo izlječenje bilo najljepši životni dar?

Dopustite da Vam kažem što je po meni "skupo" liječenje:

Moja je teta psihički bolesna osoba: nikad u životu nije radila, čak i prije nego što se razboljela, jednostavno jer nije htjela. Otkad joj je dijagnosticiran bipolarni poremećaj, desetak je puta bila po nekoliko mjeseci liječena u psihijatrijskim bolnicama. Liječena, stabilizirana, ali neizliječena. Njezina je svakodnevica vezana uz traženje pažnje kod liječnice opće prakse, psihijatrice, grupe za psihološku potporu, ali i, što mi je najneugodnije u Centru za socijalnu skrb, čije zaista brižne, profesionalne i ljubazne djelatnice, sustavno maltretira. One su joj pomogle da naslijedi očevu mirovinu, pa prima skoro 2500 kuna. Također ima subvencioniran prijevoz, mjesečnu pomoć od 500 kuna od Centra za socijalnu skrb i još joj nije dosta. Koristi sve privilegije koje može iščeprkati i ne pada joj na pamet raditi. A mogla bi, ali neće. Kad joj netko pokuša sugerirati da bi mogla nešto raditi, samo odvrati da je "ona bolesna". Da, bolesna je, ali njezino liječenje, koje ne može nikad omogućiti izlječenje, i život kojeg uživa, košta Državni proračun mjesečno preko deset tisuća kuna. Njoj liječenje NIKADA neće biti uskraćeno. Iako nikad nije radila, iako ništa ne doprinosi, već samo troši, pa iako, ako ćemo biti krajnji kapitalisti, nikad neće roditi budućeg poreznog obveznika.

S druge strane, baka mojeg supruga jučer je napunila 93 godine. Ima ukupno dvanaest godina radnog staža, a mirovinu 2800 kuna. Punih 45 godina je u mirovini, prilikom kojih joj nije uskraćena niti jedna zdravstvena usluga. Ne moram puno elaborirati koliko su često umirovljenici pod stare dane u liječničkoj ordinaciji. Nedavno je pak po drugi put operirala kuk, pa je imala pravo na četrdeset dana Specijalne bolnice u Novom Marofu, pa tri tjedna Krapinskih toplica, pa opet tri tjedna u Specijalnoj bolnici. Nakon toga su se oko nje angažirale djelatnice Centra za socijalnu skrb kako bi joj hitnom procedurom pronašle mjesto u socijalnom domu. Jer ona sama nikad nije prihvaćala činjenicu starosti i nemoći, pa nije htjela podnijeti zahtjev za dom za umirovljenike, isto kao što dan-danas ne prihvaća činjenicu smrti, pa ne želi uplaćivati za pokop. Ali, kako saznajem, Centar za socijalnu skrb će i tu nastojati pomoći. I, iako mi je teško vjerovati, sigurna sam da ima još stvari koje bi ova vremešna gospođa mogla dobiti od poreznih obveznika. Bez vrijeđanja, medijskog prozivanja, spolnih predrasuda, uplitanja nepozvanih pojedinaca, bez poniženja. Sasvim besplatno.

Jesam li bezobrazna ako mislim da trebam imati ista prava kao osobe iz prethodnih dviju priča? Jesam li drska ako kažem da je praksa ograničenog liječenja koju predlaže novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji duboko nehuman?

Je li rad liječničkih ruku, koje su školovali porezni obveznici, zaista tako skup?"