Foto: Srđan Vrančić/Cropix

PISMO našeg čitatelja (identitet poznat redakciji) upućeno Pavlu Kaliniću prenosimo u cijelosti:

Kada je nekolicina Majmuna aktivirala eksplozivnu napravu pored spomenika Bana Josipa Jelačića na središnjem, istoimenom Zagrebačkom trgu. Cijeli Zagreb se digao na noge, pa kada su nadzorne kamere otkrile počinitelje, onda su se svi zgrozili motivom napada koji, kako je MUP priopćio je bila "obijest". Da slažem se, apsolutno se treba zgroziti nad takvim činom, ono što je još strašnije, je da su mujani od skoro 30 godina imali i podršku jednog od roditelja, koji im je čak i pokazao kako se rukuje sa eksplozivnom napravom i pomogao im je u planiranju, ove glupe i kretenske akcije.

Zašto ste vi i vama slični dopustili da mi odrastamo u takvom okruženju u kojem smo odrastali ?

Pavle Kalinić, pročelnik Ureda za hitna stanja grada Zagreba, nakon cijele priče daje izjavu za Radio  101 i proziva cijelu generaciju koja je rođena u ranim osamdesetim godinama. Prozvao je jednu cijelu generaciju za koju tvrdi da nije savladala osnove ponašanja, morala, i sl. Praktički time je sve nas koji pripadamo tom generacijskom krugu okarakterizirao kao neodgojene, bahate i potencijalne teroriste. Prozivanjem jedne cijele generacije i prebacivanje odgovornosti na tu generaciju, je u najmanju ruku bezobrazno, da ne govorim kako je to otvoreno kolektiviziranje krivnje. Nešto protiv čega bi se trebalo boriti. Kalinić kaže kako je naša generacija takva zbog stanja u državi u kojoj smo odrastali, pa nas je to stanje naučilo kako bez rada možemo doći do bogatstva, da gaženjem preko leševa se može doći do pozicija i sl. Gospodine Kaliniću, pitam ja vas, gdje je vama taj moral i odgovornost s kojom prozivate moju generaciju, zašto ste vi i vama slični dopustili da mi odrastamo u takvom okruženju u kojem smo odrastali ?

"Ja pripadam generaciji koja nije smjela uzeti loptu na obližnjem igralištu i bezbrižno po cijele dane naganjati tu loptu sa prijateljima iz ulice, jer su bombe padale okolo."

Da vam nešto kažem o generaciji ranih osamdesetih godina. Mi smo ona generacija koju su sve te "revolucije 90. tih", rat, pretvorba i privatizacija, tranzicija, nebojene reforme, jednostavno pojele. Mi smo generacija koju nitko nije ništa pitao, a preko čijih leđa se je sve prebacivalo, pa smo danas mi ti koji jedemo onaj drek koja ste nam vi servirali, pa to radimo u tišini. Mi smo generacija koja ne ide na prosvjede, koja ne diže pobune, koja ne ruši vlast, zato jer smo gledali iz prvog reda što je to revolucija i kako sve to završava. Mi smo generacija koja je unatoč svemu u velikom broju ostala u ovoj zemlji, trudi se i bori, jer želi stvoriti nešto za sebe i za društvo oko sebe, mi smo generacija koja je dala velik broj umjetnika, pisaca, glumaca, redatelja, mi smo generacija koja je dala velik broj poštenih i vrijednih, obrazovanih ljudi koji rade, koji su bili prisiljeni otići iz svojih rodnih gradova koji su većinom bili devastirani, što ratom, to poslijeratnom pljačkom i pustošenjem, te doći u Zagreb trbuhom za kruhom.

Ja pripadam generaciji koja nije smjela uzeti loptu na obližnjem igralištu i bezbrižno po cijele dane naganjati tu loptu sa prijateljima iz ulice, jer su bombe padale okolo. Umjesto igrališta vrijeme smo provodili u vlažnim, smrdljivim i mračnim podrumima, mi smo generacija koja je u prvim godinama svog školovanja morala učiti kako se zaštititi ako padne bomba u našoj blizini, na kraju, mi smo generacija kojoj je bilo zabranjeno imati djetinjstvo. Svi smo to prihvatili, jer tada se je govorilo da se to događa zbog viših ciljeva, zbog bolje i svjetlije budućnosti za nas. Evo nas, danas živimo u toj budućnosti, nije ni bolja, a ni svjetlija.

Mi smo generacija koja je svoje poslijeratne godine provodila iz glazbu "Novog vala" , Jimi Hendrix-a, Janis Joplin, The Doors-a. Unatoč roditeljskom negodovanju, imali smo prijatelje i Srbe i Hrvate i Bosance i nismo prihvaćali podjele koje su nam se nametale, kao što prihvaćaju današnji klinci. Mi smo generacija koja nije niti znala za pojam narodnjaka ili cajki. Na kraju, mi smo generacija koja je u najvećoj mjeri bila okružena oružjem i koja je zbog toga i najvećoj mjeri danas protiv oružja, velik broj ljudi moje generacije se je odlučio za civilno služenje vojnog roka. Volontirali su po domovima za napuštenu djecu, po domovima za ljude s posebnim potrebama, umirovljeničkim domovima i sl. Radije smo pomagali onima kojima je trebala pomoć, nego učili kako rukovati s oružjem.

Mi smo generacija koja poštuje, slobodu, različitost, zdravi razum"

Mi smo danas tu, u tišini živimo svoje živote, stvaramo, radimo i ne kukamo, teško nam je, ali smo to prihvatili, jer smo naučeni na svu težinu života kroz naše odrastanje.  Mi smo generacija koja je odrastala uz PTSP, alkoholizam u obitelji i sve ono što se je pokazalo kao posljedica rata, mi smo gledali kako mladi dečki koji su se borili u ratu pred našim očima propadaju, kako ih jede sve ono što su proživjeli. Ti dečki su bili naši Power Rangersi, Transformensi, mi smo skupljali sličice CroArmi, gledali ih kako prolaze pored naših kuća i odlaze na front, mi smo ih pozdravljali sa uzdignuta dva prsta i gledali ih sa divljenjem, oni su bili i jesu naši super junaci. Kasnije smo gledali što je ovo društvo i ova država učinile tim ljudima koji su ostali živi u tom nesretnom ratu.

I usprkos svemu, mi smo generacija koja poštuje, slobodu, različitost, zdravi razum, koja ne mrzi i koja se ne osvećuje, niti gleda na nekoga kao na neprijatelja. Prihvatili smo šamar koju smo dobili od vas i nismo vratili! A onda vi gospodine Kaliniću, zbog nekoliko lokalnih budala odlučite prozvati ovu generaciju. Sram vas može biti! Da, sramotno je ono što ste rekli i u ime svoje generacije zahtijevam vašu javnu ispriku. Jer ni vi, ni itko drugi nema pravo nas prozivati i na nas stavljati odgovornost vaše nesposobnosti.

Generacija '82.