A da Titov Galeb nasadimo na ostatke Vjesnika?
AKO JE SUDITI po količini suza prolivenih zadnjih dana, čovjek bi pomislio da je Vjesnikov neboder bio nekakav hram demokracije. U stvarnosti je bio spomenik institucionalnoj zapuštenosti, za boravak neupotrebljiva armiranobetonska zgrada niskih stropova i prozora koji se ne otvaraju.
Zgrada je iznutra bila u tako lošem stanju da se čak i država, jedina pravna osoba koja se ne plaši inspektora rada, nije usuđivala tamo držati ljude.
Žal za Vjesnikom podsjećaju na situaciju s Titovim Galebom
Podsjeća to na jedno drugo plakanje, od prije nekoliko godina, ono za Galeba. Baš podsjeća na to kukanje za mitskim brodom koji su na godinama prodavali kao nekakav plutajući Louvre pokreta Nesvrstanih, a zapravo je bio dotrajali talijanski teretnjak za banane. Brod koji je uglavnom služio kao školski brod Jugoslavenske ratne mornarice, a povremeno s par preuređenih kabina lokalnom diktatoru na putovanjima po Mediteranu i Africi.
Galeb je, sjetimo se mitologije od prije nekoliko godina, predstavljao “vrijednu baštinu”, “simbol epohe”, a restauraciju će eto platiti Europa. Ispalo je naravno da Europska unija plaća manje, mi više, a da stari brod proždire europski, državni i lokalni proračun bolje nego što supermasivna crna rupa guta zvijezde. Ne samo da je obnova Galeba pojela teške milijune, nego će sada milijuni trebati za održavanje.
Brod za banane koji je bio luksuzan prije 60 godina
Održavanje broda koji stoji privezan uz gat košta jako puno. Oni koji su malo vidjeli svijeta, sjetit će se da Sjedinjene Američke Države obožavaju pretvarati svoje ratne brodove u muzeje. No, ta zemlja ima sto puta više stanovnika, neusporedivo bogatiju ekonomiju i gomilu privatnih fondacija, veteranskih organizacija i entuzijasta koji skupljaju donacije i volontiraju vikendima samo da bi očuvali ratne brodove iz Drugog svjetskog rata. A to su brodovi koji su vodili bitke po Pacifiku i imaju stotine tisuća posjetitelja.
A mi? Mi imamo brod koji je vodio protokol, banana-transporter iz tridesetih godina prošlog stoljeća, kabinom uređenom u stilu koji je prije 60 godina bio luksuz, a danas ga nadmaši skromniji kruzer.
Vjesnikov neboder je bio mrtav i bez požara
Koju godinu kasnije, nakon što spalismo novce na Galeba, par budala koji su htjeli biti face spališe Vjesnik. Heroji iz birtije, uvjereni da će ih povijest zapamtiti kao urbane gerilce, a TikTok kao junake dokumentaraca koji se važno cerekaju pred kamerom mobitela.
U njihovoj verziji stvarnosti to je bila “akcija”, a realno epizoda iz rubrike kako idiotizam ubrza ono što je ionako bilo neizbježno. Vjesnik je i bez požara bio betonski kostur s konstrukcijom koja bi zahtijevala teške milijune da se vrati u ikakvu funkciju. Za to čak ni ova država, koja voli spaljivati novac u uzaludne projekte, nije imala stavke u proračunu.
Nije se dim ni razišao kada su krenuli kukanje i jadikovke. U svijetu u kojem svatko voli romantizirati vlastitu prošlost, Vjesnik je postao neka vrsta “slobodnog bastiona novinarstva”. U stvarnosti je bio režimski list, osim možda jedne kratke epizode kad se sustav nakratko spotaknuo preko vlastitih cipela pa se morao rebrendirati iz SKH u HDZ.
Sve ostalo, duga desetljeća Vjesnika, bilo je uredno, predano i dosljedno služenje gospodarima. Jer, kada se piše za gospodara, dobije se bolji ugovor, ne vječni honorarac. A kada se jako dobro piše, možda uleti i društveni stan.
Gdje je bio Vjesnik kada se radi govora i pjesme slalo u zatvore?
Ne slažete se? Gdje su bili Vjesnikovi hrabri kada je Vlado Gotovac osuđen na zatvor jer je govorio ono što se u to vrijeme nije smjelo ni misliti naglas? Kada je osuđen za izgovoreno na više nego što se u to vrijeme dobivalo za ubojstvo na mah? Gdje su naslovnice koje vrište, gdje su kolumne koje brane slobodu govora? Gdje su moralne vertikale koje su se usprotivile državnoj čizmi? Nema ih. Vjesnik je tada radio ono što je radio uvijek, šutio kada treba šutjeti i govorio kada je trebalo potvrditi liniju Partije.
Gdje je bio Vjesnik kada je Vice Vukov morao bježati iz vlastite zemlje, jer je režim odlučio da mu je pjesma ozbiljniji problem od inflacije i nedostatka kave? Gdje su pitanja, gdje je kritika, gdje je zgražanje nad progonstvom umjetnika? Gdje je jedna naslovnica zašto je nestao s radija čovjek koji je napisao pjesme koje će dugo nadživjeti Vjesnik? Nigdje.
Gdje je bila osuda Titovog doživotnog mandata? Gdje je analiza što to znači za demokraciju? A gdje je osuda trčanja štafete, tog monumentalnog falusnog simbola u slavu kulta ličnosti? Govorite o slavnim danima novinarstva novina koje se nisu usudile propitivati, koje se nisu usudile kritizirati, koje nisu smijenile niti jednog ministra?
Raspad mitova
Pratio je Vjesnik protokol Milke Planinc, opisivao otvaranja sajmova, pratio posjete delegacija i, naravno, pisao o cijeni salate. Od toga su nastale cijele urbane priče kako pravi novinar kreće od cijene salate, jer je tržnica “uvid u život naroda”. To je jednako vjerodostojno kao i ona besmrtna priča o djedu koji je u školu hodao deset kilometara, uvijek po snijegu i, naravno, u oba smjera uzbrdo.
Onda je jednog dana unuk ukucao rutu u Google Maps pa je cijela djedova priča pala u vodu, jer je ruta do škole umjesto deset uredno pisala jedan zarez sedam kilometara. Djed je ostao bez mitologije, unuk bez lekcije o žrtvi. Zajedno su shvatili da se legende često raspadnu čim netko uključi GPS.
Promidžbu vladajućih više nisu htjeli čitati ni vladajući
Slično je i s Vjesnikom. Promidžbu vladajućih više nisu htjeli čitati ni sami vladajući. Godine 2010. tiskana naklada je 13.000 primjeraka, a prodaja je iznosila prosječno 3.900 primjeraka (od toga hrpa u pretplati državnim firmama i ustanovama). Izravna državna dotacija je bila 18 milijuna kuna, a još toliko je ubacivao i državni nakladnik. U Vjesniku su od vašeg novca proizvodili stari papir, a ne novine. Za ove lijeve - to je par vrtića godišnje!
Naravno to ne opravdava loše upravljanje državnim nekretninama aktualne vlasti i to što su se državni papiri držali očigledno nepravilno. No budimo realni, da je netko prije deset godina rekao da je priča o Vjesnikovom neboderu dovršena, popljuvali bi ga kao i one koji su rekli da Galeba treba svečano potopiti torpedom kako bi bio lijepo stanište za špare u Kvarneru.
Nasadimo Galeba na Vjesnik
Umjesto da se gleda u budućnost, Hrvati se bore za bolju prošlost, prošlost koja realno nikada nije postojala. Pa hajdemo onda dvije hrđave prošlosti, dvije bajke bez osnova, spojiti u jednu.
Stavimo Galeba na Vjesnikov nebodera! Time bismo dobili savršeni hibrid, spomenik propaloj zgradi propalih novina i spomenik propalom brodu propale države. Ako se već kupuje bolja prošlost, kupujmo je temeljito, raskošno i bez ikakve veze s realnošću.
Tako bismo dobili Zagreb u punom sjaju. Grad pod brodom kojeg nitko ne treba, na vrhu zgrade koju nitko ne koristi, u čast vremena koje nitko ne bi trebao romantizirati.
