MEĐUSOBNI odnosi Sjedinjenih Država i Kine prolazili su kroz mnoge uspone i padove, od povijesnog putovanja američkog predsjednika Richarda Nixona u Peking 1972. godine, pa sve do recentnog sastanka sadašnjeg američkog predsjednika Joea Bidena i kineskog predsjednika Xi Jinpinga na marginama summita Azijsko-pacifičke ekonomske suradnje (APEC) u San Franciscu.

Temeljito i dugo pripreman razgovor dogodio se u vrijeme kada su dvije zemlje praktički u situaciji izravne konfrontacije po mnogim pitanjima koja nisu značajna samo za bilateralne relacije i vlastite interese nego i za rješavanje globalnih problema. Po svemu sudeći, sastanak je ipak na neki način uspio zaustaviti dramatičnu spiralu poniranja u odnosima dvije supersile. 

Rješenje se još ne nazire

U ovom trenutku normalizacija odnosa se može činiti nedostižnom s obzirom na raspoloženje jastrebova u obje zemlji te objektivno sukobljene interese između dugogodišnjeg globalnog vođe i rastućeg izazivača. Međutim, odmah slijedi neugodno pitanje. Što je alternativni put normalizaciji odnosa? Je li to put koji vodi do nezaustavljive utrke u naoružanju, do vojnih sukoba neslućenih razmjera i bolnog ekonomskog i financijskog sunovrata te bi li taj put trebao biti prihvatljiv za bilo kojeg zdravorazumskog čovjeka? 

Štoviše, kritični globalni problemi ne mogu se uspješno rješavati bez suradnje dviju najmoćnijih država svijeta. Upravo iz gore spomenutih razloga američki predsjednik Biden uz asistenciju drugih, vodećih kreatora američke vanjsko-sigurnosne politike te prominentnih analitičara pokušava naći adekvatnu politiku kao odgovor na kinesku puzzlu. 

Prije svega nastoji se izgraditi strategija suradnje uz vješto izbalansirane konkurentske strategije. Drugim riječima cilj Washingtona je usmjeriti odnose dvije zemlje na put zdravije i održivije ravnoteže između konkurencije i suradnje.

Izbjegavanje naglašavanja ideoloških razlika

Predsjednik Biden je tijekom dosadašnjeg mandata stalno naglašavao, kada se to tiče glavnih konkurenata u globalnoj areni, prije svih Kine i Rusije, sukob između civilizacijski antagonističkih sustava demokracije i autokracije kao ključnu determinantu koja određuje američku vanjsku politiku. Ovakav stav je pojačao strah Pekinga da je cilj Sjedinjenih Država osporiti legitimnost kineskog komunističkog sustava i potaknuti protivljenje naroda protiv vlasti.

Sve ono što se događalo u Hong Kongu tijekom 2019. godine, kada su kineski mediji demokratske prosvjede nezadovoljnih građana protiv politike centralnih vlasti u Pekingu pripisali djelovanju stranih obavještajnih službi po uzoru na Narančaste revolucije ili Arapsko proljeće, govori u prilog gore spomenute kineske zabrinutosti. Biden se, nažalost, nije uspio iskontrolirati ni tijekom posljednjeg susreta s predsjednikom Xijem ponovivši kako ga smatra „diktatorom“. Ovaj gaf američkog predsjednika nije naišao na odobravanje ni u kineskim, ali mora se istaknuti ni u američkim diplomatskim krugovima koji su uložili ogroman napor kako bi do summita uopće došlo.

Dakle, poruka SAD-a bi morala biti izbalansirana u smislu isticanja vrijednosti i predanosti vlastitom sustavu demokracije što uvjetuje i neosporivu mogućnost govoriti o kršenju ljudskih prava, poput kršenja u slučaju protiv muslimanskih manjina u Xinjiangu s jedne strane, dok bi s druge strane američka administracija trebala nastojati uvjeriti kineske partnere kako joj nije cilj potkopati unutarnji autoritet kineske komunističke partije. 

U konačnici, glavni interes Washingtona leži u utjecaju na vanjsku politiku Kine gdje ona zapravo jedino i može dovesti u pitanje američke interese i interese američkih saveznika. Pretjeran ideološki pristup i uplitanje u unutarnja događanja u Kini samo izazivaju paranoju Pekinga koji je ekonomski, vojno, pa ako hoćete i ideološki, dovoljno sazrio stvoriti blok otpora nedemokratskih režima prema Zapadu.

Značaj realne procjene kineske snage i slabosti

Prije nekoliko godina mnogi su Amerikanci imali pretjeran osjećaj za kinesku snagu. Dominiralo je uvjerenje kako SAD zaostaje u odnosu na ključnog rivala na međunarodnoj pozornici. U novije vrijeme, međutim, zavladali su suprotni trendovi. Kina je nakon godina rapidnog razvoja usporila gospodarski rast. Formiran je golem vanjski financijski dug, ušlo se u nekoliko ciklusa inflacije, a ubrzano starenje stanovništva zajedno s već pobrojanim problemima mnogim je analitičarima dalo za pravo tvrditi kako je Kina dosegla svoj vrhunac te da joj slijedi neumoljivi pad. 

Naravno, oba narativa su pretjerivanje. Kina je danas supersila i prema mišljenjima mnogih objektivnih promatrača daleko jači izazivač moći SAD-a nego što je to bila Rusija u vrijeme hladnog rata. Ali nesporno je da Sjedinjene Države imaju veliku prednost i snagu u tehnologiji, akumuliranom bogatstvu, zemljopisnom položaju, savezničkim odnosima, vojnoj imovini i mekoj moći koju Kina vjerojatno dugo neće biti u stanju nadmašiti. 

Dakle, panične reakcije imanentne bivšoj republikanskoj administraciji bile su nepotrebne i skupe. Također, pristup superiornog partnera koji kontrolira međunarodne forume i kažnjava neposlušne nije se pokazao kao uspješan. Američka će administracija u narednom periodu pokušati, na temelju realne procjene kineske moći, izbalansirati vojni, gospodarski i financijski pristup velikom rivalu s Istoka.

Ojačavanje multilateralnog poretka koji uključuje Kinu

Prema svim pokazateljima najveći čimbenik koji ide u korist Sjedinjenih Država je snaga multilateralnih institucija kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija koje su, zapravo, Amerikanci pomogli stvoriti. Pobrojane organizacije poboljšavaju suradnju, osiguravaju zajednička dobra, održavaju red i jačaju međunarodnu vladavinu prava. Najvažnija stvar koju SAD može učiniti u svom odnosu s Kinom ojačati je te institucije i osigurati da Kina bude uključena.

Bidenova administracija je uspjela anulirati negativan odnos bivše republikanske administracije prema multilateralnim institucijama, ali je upala u drugu veliku grešku. Trudila se svim silama marginalizirati ili isključiti Kinu iz spomenutih institucija. Značaj prisustva Kine u međunarodnim institucijama je ogroman. Čak i kada dovodi u pitanje dominaciju SAD-a, taj angažman donosi mogućnost međunarodnoj zajednici obuzdati kinesko nelojalno ponašanje. 

Kina, na primjer, sada nastoji pristupiti Sveobuhvatnom i progresivnom sporazumu za transpacifičko partnerstvo CPTPP, projektu koji su Sjedinjene Države pokrenule, a potom od njega odustale. Kad bi se pridružila, Kina bi morala zadovoljiti visoke trgovinske standarde i reformirati mnoge prakse koje su izvori pritužbi stranih ulagača i trgovinskih partnera. Analitičari smatraju da bi Washington trebao ne samo pozdraviti ulazak Kine u CPTPP, već pregovarati o vlastitom ponovnom ulasku u sporazum.

Pristup štapa i mrkve

Politika SAD-a prema Kini posljednjih godina bila je samo štap bez mrkve. Što je još gore, Sjedinjene Države rijetko su izjavljivale što bi Kina trebala učiniti kako bi zaslužila oslobađanje od sankcija.

Teorija koja stoji iza primjene bezuvjetnog štapa je da bi se Washington trebao usredotočiti na potkopavanje kineskih sposobnosti, jer ništa što SAD pokušava ili nudi ne može realno promijeniti ponašanje Kine. Ali ovo zapravo može okrenuti stvarnost naglavačke. S obzirom na vrijeme, ciljane države obično pronađu načine za ublažavanje utjecaja gospodarskih sankcija. Može se dogoditi i gori scenarij, a to je ulaganje sredstava u naoružanje i jačanje vojne moći. 

S druge strane, na ponašanje je lakše utjecati mijenjanjem računice troškova i koristi cilja. Drugim riječima metoda štapa i mrkve se može koristiti naizmjenično ovisno od ispunjenja ili neispunjenja cilja odnosno isporučenog zahtjeva. Zapravo, na tome će, sva je prilika, ubuduće raditi Bidenova administracija - manje kažnjavanje, a više korištenje učinkovitog niza poticaja osmišljenih za promjenu kineskog ponašanja. 

Iskreniji odnos

Poduzimanjem koraka za poboljšanje vlastite sigurnosti države nesvjesno mogu pokrenuti sigurnosne dileme kod suparnika. Svaka država tada postaje zarobljena u spirali neprijateljstva i utrke u naoružanju. Jedini izlaz iz takve situacije je dati suparničkoj državi signale uvjeravanja i suzdržanosti u nadi da će biti uzajamni.

Postoje mnoge situacije u kojima bi se ova ideja mogla primijeniti u odnosima Kine i SAD-a. Na primjer, Sjedinjene Države odgovorile su na kineske snažne vojne aktivnosti i neumjerenu vojnu prisutnost u Tajvanskom tjesnacu poduzimanjem mjera odvraćanja (pojačavanje pomorskih i zračnih snaga u blizini Tajvana).

Peking je, međutim, te poteze protumačio kao prikrivenu strategiju za konačno priznavanje neovisnosti Tajvana. Kinezi su upravo iz tog razloga pojačali pritisak na otok, te je rizik od konflikta između dvije supersile naglo porastao. Washington u ovom trenutku nastoji pronaći načine da uravnoteži poduzete mjere odvraćanja od kineskog vojnog napada na Tajvan s jedne strane, a s druge čvrstu politiku uvjeravanja Kineza da ne podržava i neće podržati bilo kakav unilateralni tajvanski potez prema neovisnosti.

Rizici i suradnja

Strategije suradnje donose rizike. Druga strana možda neće uzvratiti istom mjerom ili se može neopravdano okoristiti „stavljajući u džep“ ustupke bez nuđenja svojih. Suparnik može protumačiti geste suradnje kao slabost i povećati zahtjeve. Zato se strategije suradnje, smatraju promatrači, moraju pažljivo zaštititi. Samo u tom slučaju inicijator ima mogućnost vratiti se na oštriji pristup ako je to potrebno.

U trenutnoj atmosferi najviše što se može očekivati u američko-kineskim odnosima je ovo što se i dogodilo, pokretanje dijaloga koji je donio dvije stvari.

Prvu, kinesko otvaranje zatvorenih vojnih telefonskih linija što je moglo dovesti do situacije da slučajni incident preraste u katastrofalnu posljedicu izravnog vojnog sukoba. I drugu, sitniji ustupak kineske strane u vezi zabrane proizvodnje i izvoza sastojaka za fentanil, drogu koja stvara velike probleme, posebice mladim ljudima u SAD-u.

Ipak, vrijedi razmotriti mogućnosti ambicioznijeg nastojanja da se odnos između dvije supersile normalizira. Rizici i troškovi sukoba su veliki za obje strane, ali i za cijeli svijet.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala