HRVATSKI zdravstveni sustav dosad je bio poznat po tome što ste na pregled čekali predugo. Sada postaje poznat po tome što ubija pacijente.

Jer ovo o čemu čitamo ne može se svesti na "komplikaciju tijekom postupanja". Hrvatsko državno odvjetništvo slučaj smrti Kristiana Josipa Periša kvalificiralo je kao teško ubojstvo. U službenom priopćenju govori o osnovanoj sumnji da su osumnjičeni postupali "pristajući da liše života bolesnog ranjivog pacijenta". Pročitajte to još jednom. Pristajući da ga liše života.

O individualnoj krivnji odlučit će sud. Ali presumpcija nevinosti ne nalaže nam da ovo nazivamo propustom u sustavu liječenja. Propust u liječenju je kada netko dobije pogrešan lijek ili mu izvade pogrešan bubreg. Ne kada golim rukama usmrte sportaša starog 32 godine.

Jastuk na glavi i smijeh tehničara

Prema objavljenoj rekonstrukciji snimke, vezanom čovjeku pritiskali su jastuk na glavu, pritiskali ga koljenima i udarali ga. Opisuje se i smijanje jednog tehničara. Opisuje se prisutnost liječnice dok se nasilje nastavlja. Klinika za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, mjesto na kojem je čovjek trebao dobiti pomoć, postala je mjesto horora.

I znate što ovdje još užasava? Sve se to događalo pred kamerom. Nije to bila tajno postavljena kamera, nego bolnički videonadzor. Ne govorimo o jednom čovjeku kojem je prekipjelo, o pojedincu koji je pod pritiskom pukao. Govorimo o postupanju više ljudi prema sputanom 32-godišnjaku, u prostoriji punoj zdravstvenih radnika, u prostoriji u kojoj ti ljudi znaju da ih kamera snima! I to je trajalo minutama. Koliko je u tim minutama bilo prilika da netko kaže: dosta? Da makne jastuk? Da zaustavi udarce? Da zaštiti pacijenta?

A što dobijemo? Prosvjed zdravstvenih radnika u znak podrške kolegama osumnjičenima za teško ubojstvo! Na tom prosvjedu slušamo predstavnika sindikata koji govori da se to moglo dogoditi bilo kome od njih, da kolege od osumnjičenih dijeli sreća, odnosno nesreća.

DORH se odlučio za najtežu kvalifikaciju

Teško ubojstvo jedna je od najtežih pravnih kvalifikacija koje uopće postoje u Kaznenom zakonu. A da se zdravstvene radnike sumnjiči za teško ubojstvo pacijenta tijekom liječenja, ne znam jesmo li takav slučaj imali otkako postoji ova država.

Treba zastati i razumjeti težinu toga. Snimka je preko policije došla u DORH. Pokušajmo zamisliti taj prizor. Ured državnog odvjetništva. Na stolu spis, na monitoru snimka bolničke sobe. Dežurni državni odvjetnik gleda. Dobro zna Kazneni zakon, to mu je posao. Nesavjesno liječenje. Tjelesna ozljeda sa smrtnom posljedicom. Usmrćenje. Ubojstvo. Puno je tih kvalifikacija.

A onda u rješenju napiše: teško ubojstvo. Članak 111., točka 2., posebno ranjiva osoba. Netko u Državnom odvjetništvu, gledajući snimku, preskočio je pola Kaznenog zakona. Preskočio je sva ona mjesta na kojima se govori o pogrešci, nehaju ili ozljeđivanju.

DORH ovdje govori o osnovanoj sumnji na pristajanje da se pacijenta liši života. Netko je to s punom odgovornošću potpisao. Teško ubojstvo. Pacijenta. U bolnici, u Hrvatskoj, u 2026. godini. Čovjeka kojem je trebalo liječenje. Kojem je trebala pomoć.

Teško ubojstvo čovjeka koji je za života govorio: "Ako možeš, moraš za one koji ne mogu."

Kristian Josip Periš radio je s djecom i osobama s invaliditetom, s osobama s cerebralnom paralizom i autizmom. Govorio je o tome kako im sport može pomoći, kako ih uključiti, kako razumjeti ljude kojima je teško izraziti što osjećaju i što im treba.

A onda je njemu zatrebala pomoć. On je postao ranjiv. On je postao čovjek koji ne može sam. Ne treba njegovim dobrim djelima dokazivati da je zaslužio zaštitu. Zaslužio bi je i da nikada nikome nije pomogao. Ali njegove riječi sada ostaju pred svima koji su bili u toj sobi: "Ako možeš, moraš za one koji ne mogu."

Što je radila liječnica?

Slušamo objašnjenja da medicinskim tehničarima treba dodatna obuka. Slažemo se. Treba im obuka za sigurno postupanje s uznemirenim i agresivnim pacijentima. Ali da biste razumjeli da čovjek mora disati, ne treba vam dodatni seminar. Da biste znali da vezanog pacijenta ne smijete udarati, ne treba vam posebna dodatna edukacija. To biste morali znati i bez medicinske škole.

A tamo je bila i liječnica. Prema objavljenoj rekonstrukciji snimke, prilazila je krevetu s mobitelom u ruci, tipkala i zatim ga odložila na krevet. Ne znamo kome je pisala ni je li komunikacija bila povezana s intervencijom. Ali što je poduzela da zaustavi postupanje prema vezanom čovjeku?

Može li itko od vas koji ovo čitate zamisliti da pokraj vas leži čovjek s jastukom pritisnutim na glavu i prima udarce, a da ne zatražite da to odmah prestane? Imate barem toliko ljudskosti…

Posebno užasava što se sve događalo pred bolničkom kamerom. To nameće pitanje koje se mora istražiti: je li ovo bio izdvojen događaj ili je dio osoblja takvo postupanje već smatrao prihvatljivim pa ni kameru nije smatrao problemom?

Je li bolnica pokušala zataškati ubojstvo?

A onda dolazimo do onoga što se, prema riječima odvjetnika obitelji Leona Zrnića, događalo nakon smrti. Kada su u bolnicu došli članovi obitelji, isprva im nisu dopustili vidjeti tijelo. A kada su ga napokon vidjeli i pitali za ozljede na glavi i vratu, dobili su objašnjenje: intubacija.

Odvjetnik obitelji tvrdi da Kristian uopće nije bio intubiran. Ako se taj navod potvrdi, onda govorimo o tome da su obitelji ozljede objašnjavali medicinskim postupkom koji nije ni proveden. Tko im je to rekao? Na temelju čega? Što je ta osoba znala o događajima u sobi? Je li pokušala zataškati teško kazneno djelo, za što je također predviđen zatvor?

Ovo ne može stati na eventualnim zatvorskim kaznama za četvero ili petero ljudi. Ono što je dosad objavljeno o Jankomiru opisuje horor-bolnicu: nasilje nad vezanim pacijentom, ozbiljna pitanja o postupanju prisutnih zdravstvenih radnika i, prema tvrdnjama odvjetnika, laži izrečene njegovoj obitelji.

Tu očekujemo detaljnu, neovisnu istragu, ostavke odgovornih i jako puno odgovora. Ako ustanova ne može jamčiti sigurnost pacijenata, mora se obustaviti rad. Pa makar to značilo zatvaranje cijelog Jankomira, uz premještanje pacijenata u druge bolnice.

Sada treba protresti cijeli sustav, ne samo Jankomir. Ovo se više nikada ne smije ponoviti. Nikada. Treba utvrditi odgovornost svakoga tko je sudjelovao, tko je bio dužan zaštititi pacijenta i tko je eventualno poslije prikrivao što se dogodilo.

Za kaznenu odgovornost slijedi sud. Ali za upravljačku odgovornost ne čeka se godinama pravomoćna presuda. Očekujemo ostavke. Ne jednu.

Četvorici okrivljenika, ako im se dokaže teško ubojstvo, prijeti najmanje deset godina zatvora. Ali njihove eventualne osude ne smiju postati alibi da nitko drugi nije odgovoran.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala