NAKON što je 1993. ishodila nagodbu od 333 milijuna dolara od kalifornijske energetske tvrtke zbog zagađenja vode, Erin Brockovich desetljećima je simbol borbe protiv moćnih korporacija. Tri desetljeća kasnije, ova aktivistica, čiju je priču ovjekovječila Julia Roberts u poznatom filmu, ima novu i globalnu metu na nišanu: podatkovne centre za umjetnu inteligenciju.

Sve je počelo kada se jednog jutra probudila i u sandučiću pronašla 30 e-mailova od stanovnika istog grada, a nakon što je u travnju na svojoj web stranici pozvala građane da s njom podijele svoje brige, u samo mjesec dana javilo joj se 3862 ljudi, piše The Guardian.

Iako tehnološke tvrtke već dugo koriste podatkovne centre, novi objekti koji se grade za potrebe umjetne inteligencije predstavljaju potpuno novu razinu izazova. "Ovo se čini kao Hinkley na steroidima", izjavila je Brockovich (Hinkley je grad u Kaliforniji zbog kojeg se proslavila kao aktivistica).

Ljudi se pitaju što s resursima, što s vodom, tko sve to plaća...

Ona naglašava kako se njezina borba ne odnosi na samu umjetnu inteligenciju. "Taj je duh pušten iz boce: umjetna inteligencija je tu, ona je moćan alat koji možete, ali i ne morate koristiti", kaže ona. Problem su, tvrdi, masivne strukture koje se grade kako bi smjestile goleme računalne kapacitete koje AI zahtijeva, a koje se prostiru na stotinama hektara.

Kao primjer navodi podatkovni centar u Utahu, čija je izgradnja odobrena u svibnju, a koji će biti dvostruko veći od Manhattana. Poruke koje Brockovich prima odražavaju zbunjenost i strah građana. "Zašto nisam znao za ovo? Kako je gradnja samo tako počela? Zašto tek sada od gradskog vijeća dobivam obavijest da je sve već odobreno, a da nisam imao pravo glasa?", jedno je od čestih pitanja.

Druga se tiču izravnog utjecaja: "Što je s našim resursima? Što se događa s vodom? Tko plaća svu tu energiju i hoću li ja na kraju platiti taj račun? Kakav će utjecaj ova čudovišta imati na zdravlje? Što će se dogoditi s divljim životinjama?"

"Ako su podatkovni centri tako sjajni, zašto se grade u tajnosti?"

Na temelju tih prijava, Brockovich je izradila interaktivnu kartu podatkovnih centara u SAD-u. Do 24. lipnja, karta je pokazivala 33 operativna centra, 68 u izgradnji i 41 predložen, uz više od 7000 prijava građana. "Ako su podatkovni centri tako sjajni, zašto se grade u tajnosti?", pita se u naslovu objave na svom blogu.

Problem tajnosti leži u činjenici da investitori često potpisuju ugovore o povjerljivosti s lokalnim dužnosnicima, čime se javnosti onemogućuje uvid u procese odobravanja, koji se nerijetko odvijaju bez procjena utjecaja na okoliš. "Dobivam izvještaje od ljudi čiji lokalni čelnici mijenjaju prostorne planove kako bi ovo omogućili", kaže Brockovich.

Dodaje kako ne vjeruje da se radi o iznenadnoj korupciji, već o tome da se lokalne vlasti, suočene s otporom zajednice, nađu pod pritiskom. "Vijeća pokušavaju zaustaviti proces, nakon čega ih investitori tuže za odštete veće od 100 milijuna dolara.

"Ljudi prijavljuju drastično povećanje računa"

To si ne mogu priuštiti", objašnjava. Jedan takav slučaj dogodio se u okrugu Hill u Teksasu, gdje su lokalni povjerenici, nakon prosvjeda javnosti, izglasali jednogodišnji moratorij na gradnju, da bi nakon tužbe investitora od 100 milijuna dolara morali odustati od te odluke.

Ono što je sigurno jest da okoliš teško može podnijeti golemu potražnju ovih centara za vodom. Prema analizi Guardiana, dvije trećine planiranih podatkovnih centara u SAD-u nalazi se u područjima pogođenim sušom. Veći centri za hlađenje trebaju i do 19 milijuna litara vode dnevno, što je ekvivalent potrošnji grada od 50.000 stanovnika.

Građani već osjećaju posljedice. "Ljudi prijavljuju drastično povećanje računa", kaže Brockovich, čitajući poruku osobe kojoj je mjesečni račun za vodu skočio s 22 na više od 350 dolara. Prijetnja je, međutim, i egzistencijalna. "Kako će korištenje vode poremetiti prirodnu ravnotežu? Što će biti s nama?", pitaju se ljudi.

"Sve se svodi na buku, na decibele"

Za razliku od nevidljivih kemikalija u vodi, utjecaj podatkovnih centara je neposredan i očit. "Sve se svodi na buku, na decibele", kaže Brockovich, navodeći poruke ljudi koji se žale na neprestano zujanje, šištanje i brujanje generatora. "Ludimo 24 sata dnevno", "Ovo mora prestati", pišu joj. Uz buku, tu su i povećani računi za struju te česti udari napona.

Činjenica da se takvi objekti pojavljuju bez javnih konzultacija koje bi bile obvezne i za manju sportsku dvoranu, za mnoge predstavlja korak prema postdemokraciji, svijetu u kojem tehnološki divovi zaobilaze zakone i propise. Ideje o alternativnim lokacijama, poput dna oceana, teglenica ili svemira, Brockovich smatra odvraćanjem pažnje od stvarnog problema koji se događa na Zemlji.

Prvi korak koji Brockovich zagovara jest moratorij na odobravanje novih podatkovnih centara. Do sada je 79 općina u SAD-u uvelo takve mjere, no mnoge su odmah suočene s tužbama. Iako je protivljenje podatkovnim centrima nadstranačko pitanje, ona iz iskustva s borbom protiv takozvanih "vječnih kemikalija" (PFAS) zna da promjena administracije može imati golem utjecaj.

"Sve skupa je previše"

Njezina strategija nije usmjerena na zahtjeve za promjenom politike s vrha, već na izgradnju pravnih slučajeva "odozdo". Plan je otići pred lokalne vlasti i zatražiti izvješća o utjecaju na okoliš, planove opskrbe energijom te organizirati javne rasprave na kojima građani mogu izraziti svoje mišljenje.

Problem je, naglašava, planetaran. Javljaju joj se ljudi iz Australije, Indije, Škotske i Irske, gdje je u Dublinu već na snazi moratorij jer su podatkovni centri još 2023. trošili petinu ukupne električne energije u zemlji. "Sve skupa je previše.

Moramo smoći hrabrosti i pojaviti se, a to je teško kad se suočavate sa silama koje imaju sav novac, svu pamet i sve resurse ovoga svijeta", kaže ona. Usput, prestara sam za ovo. U fazi sam u kojoj razmišljam o nasljeđu. Imam šestero unučadi", rekla je. No, čak i ako je ovo njezina posljednja bitka, jasno je da neće odustati dok ne bude gotova, poručila je.