NASILJE prema strancima u Hrvatskoj, sudeći po medijskim napisima, u posljednje je vrijeme u osjetnom porastu.

Posebno su odjeknuli nedavni slučajevi premlaćivanja filipinskog turista u Zagrebu i sirijskog pomorca u Rijeci, no stječe se dojam da su i prije toga povremeni napadi na strane radnike postali gotovo uobičajena pojava na koju se javnost polako navikava, piše DW.

"Nažalost, to nas ne iznenađuje"

Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter izrazila je iznimnu zabrinutost zbog nasilja prema ljudima drukčije boje kože.

"Nažalost, to nas ne iznenađuje. U Hrvatsku je u relativno kratkom roku, u svega par godina, došao veći broj radnika iz dalekih zemalja, ali država nije u dovoljnoj mjeri pripremila društvo na takvu promjenu. Pri tome prvenstveno mislim na mjere integracije koje su važne i zbog 'domaćina' i zbog 'novih članova' društva", rekla je za DW.

"Buja govor mržnje, atmosfera je netrpeljivosti"

Pravobraniteljica napominje da Hrvatska ni danas nema sveobuhvatnu migracijsku ni integracijsku politiku za sve skupine migranata.

"Pri tome neki pojedinci i skupine, uključujući neke političke aktere, potiču antimigrantski narativ, usmjeren i na tražitelje međunarodne zaštite i na migrantske radnike ili, kako se u Hrvatskoj uobičajilo reći, strane radnike, ukazujući na opasnost koja navodno dolazi od 'stranaca'", naglasila je. Dodaje kako atmosferi netrpeljivosti pridonosi i bujanje govora mržnje, pogotovo na društvenim mrežama.

"Istovremeno, građani u školi nisu učili, kao što ni djeca i mladi još uvijek ne uče dovoljno o rasizmu, ksenofobiji i diskriminaciji, odnosno o ravnopravnosti i jednakosti te ljudskim pravima", smatra Šimonović Einwalter.

"Problem je rasizam, a ne status stranca"

Ona ističe da se o napadima na strane radnike najčešće doznaje iz medija, koji su odigrali važnu ulogu u podizanju svijesti o tom problemu.

Pritom naglašava kako za razumijevanje problema nije bitan status stranog državljanina.

"Onima koji ih napadaju nije bitno je li to strani radnik, tražitelj međunarodne zaštite ili turist, oni vide boju kože, odnosno fokusiraju se na rasnu ili etničku pripadnost, na to da su to stranci. Dakle, govorimo o ksenofobiji, zapravo o rasizmu koji je i hrvatski i europski i globalni problem. Rasistički motivirani fizički napadi su njegova najdramatičnija manifestacija", smatra pravobraniteljica.

Što kaže statistika i je li varljiva?

Na pitanje o statistikama, pojašnjava da ih treba uzimati s oprezom. Policijsko izvješće za 2025. godinu, objavljeno sredinom ovog mjeseca, navodi 75 kaznenih djela motiviranih mržnjom, što je isti broj kao i godinu ranije.

Međutim, Šimonović Einwalter je skeptična jer se napadi kod kojih je žrtvi oduzeta i manja materijalna vrijednost često evidentiraju kao imovinsko kazneno djelo, a ne kao zločin iz mržnje, što iskrivljuje stvarnu sliku.

"U svakom slučaju napada na strance trebalo bi utvrđivati sve motive te bismo morali donijeti sveobuhvatnu migracijsku i integracijsku politiku, podizati svijest šire javnosti o predrasudama prema stranim radnicima. Nadalje, moralo bi se raditi na njihovom suzbijanju, kontinuirano informirati javnost o zabrani diskriminacije i mehanizmima zaštite kao i, s time povezano, u okviru obrazovnog sustava više učiti djecu i mlade o neprihvatljivosti i pogubnosti rasizma, ali i općenito nasilničkog ponašanja", poručila je.

Politologinja: Nasilje je posljedica dehumanizacije

Politologinja s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Vedrana Baričević smatra da je granica prihvatljivog odavno premašena i da se ne može govoriti o incidentima, već o simptomu društveno-političkih promjena.

"Već se godinama nasilje prema određenim skupinama relativizira ili prikazuje kao manje problematično. Osobe drugog podrijetla prvo se dehumanizira smještanjem u kategorije 'migrant', 'tražitelj azila', 'stranac', pa ih se demonizira diskursom ugroze društva i nacionalnog identiteta, resursa i tako dalje", kaže ona.

Tome, navodi, slijede i osobito nasilni policijski "push backovi" preko granice.

"Oni po sebi sasvim jasno poručuju da nije svaki život jednako vrijedan", rekla je Baričević.

Normalizacija ekstremne desnice

Ona upozorava na širi kontekst pogoršanog odnosa prema "drukčijima".

"Vidljiv je politički pomak u kojem se ekstremno desni diskurs, simbolike i prakse relativiziraju, a time i posredno legitimiraju s vrha vlasti. Aktere koji na to upozoravaju sama vlast uokviruje kao problematične ili kao one koji ne predstavljaju ‘normalnu Hrvatsku’", primijetila je Baričević.

U takvom je ozračju, smatra, realno očekivati da će pojedine društvene skupine svoje djelovanje početi doživljavati kao "obranu društva".

"Svatko tko predstavlja prijetnju tako definiranom identitetu, bio to 'stranac’, pripadnik manjine ili neistomišljenik, može postati, odnosno već postaje predmetom nasilja", tvrdi politologinja, podsjećajući na prošlogodišnje nasilno zaustavljanje kulturnih manifestacija srpske manjine i ljevičarskih organizacija od strane nekih navijačkih i braniteljskih skupina.

Moralno isključenje i otpor solidarnošću

Za Baričević su noviji primjeri nasilja posebno potresni zbog onoga što struka naziva moralnim isključenjem, procesa kojim se pojedinci ili cijele skupine simbolički miču iz kruga onih čija patnja izaziva suosjećanje.

Ipak, naglašava da povećana vidljivost ekstremnih stavova ne znači i njihovu društvenu dominaciju. "Dostupna istraživanja u pravilu pokazuju da takve pozicije i dalje ne predstavljaju većinske društvene stavove. Stoga je jednako važno govoriti i o građanima koji pružaju otpor kroz solidarnost, javno reagiranje i svakodnevne, često manje vidljive prakse podrške", dodala je.

Zaključuje kako takvi oblici djelovanja predstavljaju društveni korektiv slici normalnosti koja se pokušava nametnuti, uz napomenu da, pogotovo iz perspektive stranaca, i dalje postoji samo jedna Hrvatska.