NAKON što je Švedska više od šest mjeseci inozemnim medijima uglavnom bila zanimljiva zbog svoje neortodoksne strategije u borbi protiv koronavirusa i visoke stope smrtnosti u pandemiji, Financial Times i Spectator posljednjih su dana vratili fokus na ono što ovu skandinavsku zemlju muči već više desetljeća - povezanost imigracije i organiziranog kriminala te nasilja i uporabe vatrenog oružja na švedskim ulicama. Situacija je nagnala čak i švedskog socijaldemokratskog premijera Stefana Löfvena da prvi put javno prizna kako je imigracija, ponajprije iz bliskoistočnih i afričkih zemalja, dovela do porasta stope kriminaliteta.

>> Švedsku trese druga, zaboravljena epidemija - ona smrtonosnog kriminala

I tu se otprilike gubi poveznica spomenutih i sličnih medijskih izvještaja s realnošću i stanjem u švedskom društvu. Besmisleno je, dakako, poricati probleme i zatvarati oči pred nepobitnim činjenicama, no njihovo uklapanje u kontekst, usporedba i tumačenje trendova često je stranim medijima zamorno. Zato je lakše Malmö, poznat po visokom postotku stanovnika stranog podrijetla i multikulturalnosti, označiti kao igralište organiziranog kriminala nego napisati da taj grad s 350.000 stanovnika u posljednje tri godine bilježi drastičan pad broja smrtno stradalih ili ranjenih u pucnjavama. Na širem gradskom području u prvih sedam mjeseci 2020. godine bilo je osam pucnjava, u istom razdoblju prošle godine 34, a 2016. godine čak 61.

Malmö je pažnju svjetskih medija ponovno privukao prije nekoliko tjedana nakon što je danski ekstremni desničar i lider stranke Stram Kurs Rasmus Paludan najavio da će na glavnom trgu u Malmöu zapaliti Kuran. Švedska policija spriječila je njegov ulazak u zemlju, ali nekoliko je njegovih istomišljenika zaista zapalilo Kuran usred grada i gorućom knjigom igralo nogomet. Snimku svog performansa objavili su na internetu pa ih je policija uhitila zbog poticanja na mržnju protiv religijske skupine.

Ne ulazeći u opravdanost njihove reakcije, jasno je zašto se u četvrti Rosengård, u kojoj je odrastao najpoznatiji živući Šveđanin Zlatan Ibrahimović, te večeri okupilo oko 300 bijesnih prosvjednika. Razbijali su semafore, prometne znakove i autobusne stanice, bacali su kamenje na policiju i izvikivali parole mržnje prema Židovima i Izraelu. Policija ih je zaustavila, uhitila 30-ak osoba i protest se tijekom noći smirio.

Lokalni muslimani osudili nerede nakon što je spaljen Kuran

Kamere su se ugasile, novinari razišli kućama, a u svijet su otišle fotografije zapaljenih guma i nemira u "socijaldemokratskoj utopiji na sjeveru Europe". Ono što kamere nisu zabilježile, što je promaklo i većini švedskih medija, prizor je stanovnika Rosengårda kako drugog jutra samoinicijativno čiste svoje ulice i policijska vozila ukrašavaju cvijećem, kako njihovi vjerski vođe cijeli vikend obilaze četvrt i smiruju situaciju. Policija je iduće noći očekivala nove nerede, ali nije se dogodilo ništa. Štoviše, lokalna muslimanska zajednica osudila je izgrede, možda ne dovoljno glasno i otvoreno, ali ipak nedvosmisleno osudila.

Svega ovoga ne bi bilo da 19,6 posto švedskog stanovništva nije rođeno u inozemstvu i nema nikakve sumnje da je imigracija donijela brojne probleme. Međutim, povezati imigraciju s porastom kriminaliteta isto je što i povezati automobile s teškim prometnim nesrećama. Obje poveznice su istinite, ali ujedno obmanjujuće i jednostrane.

Švedska je danas prosperitetna zemlja visokog standarda umnogome zahvaljujući i imigraciji. Kao što su bila potrebna desetljeća da se integriraju pridošlice s Balkana s početka 90-ih, isto će biti potrebno da bi se uklopili imigranti u 21. stoljeću. Optužiti imigraciju samo za kriminalitet značilo bi, primjerice, zanemariti da je 34 posto svih liječnika koji trenutačno rade u Švedskoj rođeno u inozemstvu, da stranci čine 65 posto svih liječnika koji su stekli licencu od 2005. do 2018. godine te da je samo 1,6 posto svih stranaca u Švedskoj počinilo neko kazneno djelo.

U Švedskoj živi više od dva milijuna ljudi koji su rođeni u inozemstvu

Posljednjeg dana prošle godine u Švedskoj su živjele 2.019.733 osobe rođene u inozemstvu. Od toga je 1.002.689 žena i 1.017.044 muškaraca, što ruši tezu da s Bliskog istoka dolaze mahom mladi i vojno sposobni muškarci. Prije samo 20 godina stranaca je bilo upola manje pa nije nimalo neobično da integracija milijuna pridošlica ne ide glatko i da osim enormne koristi za švedsko društvo i državu nosi i poprilične socioekonomske probleme. Pritom je zanimljivo da je Säkerhetspolisen, švedska obavještajna služba, u upravo objavljenom izvještaju za prošlu godinu upozorila da raste prijetnja od ekstremno desnog terorizma (čiji su nositelji ponajprije etnički Šveđani), a pada opasnost od islamističkog nasilja.

Stopa namjernih ubojstava u Švedskoj niža je nego u Belgiji, Kanadi...

Porast nasilja na švedskim ulicama nije baš vidljiv iz službene statistike. Policijske prijave pokazuju da je u prvih šest mjeseci broj kaznenih djela protiv osobe porastao samo jedan posto u odnosu na isto razdoblje lani. Podaci Eurostata otkrivaju da Švedska ima zaista visoku stopu (1,08) namjernih ubojstava na 100.000 stanovnika u usporedbi s Hrvatskom (0,58). Međutim, stopa je približno ista kao u Danskoj (1,01), Austriji (0,97) i Njemačkoj (0,95) te bitno manja nego u Finskoj (1,63), Belgiji (1,70), Kanadi (1,76), Litvi (4,58), SAD-u (4,96) i Kubi (4,99). Prema ovom mjerilu, opasnije zemlje su čak i Škotska, BiH, Francuska, Makedonija, Engleska i Slovačka. Ni višegodišnji trendovi ne otkrivaju bitne promjene, 2002. godine stopa namjernih ubojstava u Švedskoj bila je 1,10, a 2010. godine 0,97.

Ukupan broj prijavljenih kaznenih djela na 100.000 stanovnika 2019. godine bio je 15.064. Pet godina prije toga 14.890, 2010. prijavljeno je 14.613 kaznenih djela, a 1990. godine 14.240. Dakle, radi se o promjenama koje većina građana ne može primijetiti u svakodnevnom životu. Sa seksualnim prijestupima stvari ipak stoje drukčije i relativno rijetki slučajevi brutalnih silovanja na javnim mjestima (u 73 posto slučajeva silovatelji su poznati žrtvama) ili seksualnog ponižavanja i maltretiranja etničkih Šveđana od strane imigranata dobivaju veliku medijsku pažnju i izazivaju nezadovoljstvo javnosti.

Broj silovanja porastao je sa 64 slučaja na 100.000 stanovnika 2010. godine na 83 slučaja prošle godine. U međuvremenu je Švedska primila stotine tisuća izbjeglica iz bliskoistočnih zemalja, ponajprije Sirije, Iraka i Afganistana te Eritreje, Libije, Somalije i drugih afričkih zemalja. Iz ovih brojki lako bi bilo zaključiti tko je krivac za povećanu stopu silovanja, da ta ista stopa od 1975. do 1990. godine nije porasla s 9 na 16 silovanja na 100.000 stanovnika. U to vrijeme imigracija je još bila na relativno niskim razinama. Zašto je onda stopa već tada tako drastično rasla, zašto se stopa svih seksualnih prijestupa udvostručila od 1975. do 1990. godine?

Promijenjena definicija silovanja

Umjesto upiranja prstom u ovu ili onu etničku ili vjersku skupinu, dovoljno je pročitati Reutersovu vijest od 22. lipnja ove godine, koja kaže da je broj pravomoćnih presuda za silovanje u Švedskoj u posljednje dvije godine porastao za 75 posto. Jedini razlog tome je još jedna u cijelom nizu promjena zakonskih definicija silovanja kojom se svaki seksualni odnos bez izričitog pristanka smatra silovanjem.

U kritikama, naravno, uvijek treba imati na umu tko ih iznosi, odnosno vrijedi pripaziti na političke namjere. Švedska desnica na prošlim se parlamentarnim izborima 2018. godine već vidjela na vlasti, a onda je Löfven vještim postizbornim pregovaračkim manevrima razbio oporbenu koaliciju i socijaldemokratskoj vladi osigurao još jedan politički mandat. Financial Times i Spectator pažljivo su birali sugovornike, kako slučajno ne bi razgovarali s nekim izvan dvije najveće opozicijske stranke i kruga njihovih istomišljenika. I lideri opozicije u svojim su izjavama, kakvog li iznenađenja, bili kritični prema vladajućima i stanju u zemlji.

Konzervativna švedska novinarka Paulina Neudling, autorica teksta za The Spectator, tvrdi da su švedske vlasti, kao i većina medija, godinama tvrdile da je ideja o porastu kriminala lažna vijest te da je situacija sad takva da su kriminalci imigrantskog porijekla uspostavili paralelne sustave vlasti koji konkuriraju državi, a političari to i dalje ne mogu priznati. Pritom spominje kako je nedavno kriminalna banda postavila uličnu kontrolu u predgrađu Göteborga, kao mjeru opreza prema suparničkim skupinama s kojima je u sukobu. Dok se policija pojavila, kriminalci su nestali.

Treba upozoravati na paralelne sustave vlasti

Iako ovakva akcija nije novost i događala se u švedskim gradovima još 70-ih godina, ova epizoda odjeknula je u švedskoj javnosti i potaknula pitanja o sposobnosti javnih i državnih institucija da se nose s novim kriminalnim okruženjem. Činjenica je da su stope rasta ili pada kaznenih djela uglavnom iste već desetljećima, no Neudling i drugi kritičari u pravu su kad upozoravaju na nove organizacijske i pojavne oblike kriminala.

Sugovornici Financial Timesa i The Spectatora ističu istinske probleme, one koje se ne može vidjeti u statistikama i u svakodnevici, a to je kultura šutnje, odnosno nemogućnost pravosudnih i policijskih službi da dođu do informacija o teškim kaznenim djelima zato što svjedoci nerado izlaze iz anonimnosti. Tako policija još nema osumnjičenog, a ni bilo kakav konkretan trag za nedavno ubojstvo 12-godišnje djevojčice u predgrađu Stockholma, koja je slučajno pogođena na ulici u pucnjavi suprotstavljenih klanova.

To je manifestacija uspostave paralelnih sustava vlasti u mahom imigrantskim zajednicama o kojima piše Paulina Neudling. Vidljivo je to i kroz proboj kriminalnih klanova, kojih ima u svim većim švedskim gradovima, u državne ustanove poput Zavoda za zapošljavanje i Socijalne službe, iz kojih se onda lažnim prijavama i krivotvorenim dokumentima uz pomoć pomagača unutar sustava bez puno muke izvlači novac poreznih obveznika. Takvu je praksu teško otkriti, a potencijalno je unosnija i dugoročno održiva u odnosu na klasični kriminalitet, koji zbog nasilnih obilježja privlači previše pažnje policije i javnosti.

Neodlučnost vlade može biti opasna

Sasvim je jasno da se strožim kaznama neće postići ništa, jedini način je otežati regrutaciju u kriminalne skupine, odnosno prekinuti im priljev novih članova, kao i novčane tokove. Strpljivo, uporno i postupno djelovanje svih društvenih struktura, ponajprije obrazovnih i socijalnih, a tek onda policijskih, te nastavak ulaganja u životni standard svih građana ključne su mjere u obrani Švedske kao zemlje koja još uvijek po mnogočemu može biti uzor cijelom svijetu.   

Međutim, činjenica je da izostanak odlučnosti socijaldemokratske vlade u borbi protiv organiziranog kriminala do sljedećih parlamentarnih izbora 2022. godine može dovesti do razbuktavanja društvenog konflikta i narušavanja idilične slike kakvu Švedska želi gajiti o sebi i slati u svijet.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala