KAO GROM iz vedra neba odjeknula je izjava bivše predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, dane u podcastu One Decision bivšeg direktora britanske vanjsko-obavještajne službe MI6 Sir Richarda Dearlovea, kojom je bez bilo kakvih dokaza optužila ruskog predsjednika Vladimira Putina da se "hibridnim akcijama" umiješao u hrvatske predsjedničke izbore 2020. godine te na taj način pomogao sadašnjem predsjedniku Zoranu Milanoviću da se "dokopa" predsjedničkog mandata.

Zapravo, nije baš bez bilo kakvih dokaza. Grabar-Kitarović je doslovno rekla: "Taj LNG terminal je bio najveća sporna točka s Rusijom i vjerojatno je bio razlog za hibridne akcije tijekom predizborne kampanje, što je pridonijelo rezultatu izbora 2020."

O tome na koji se način Putin umiješao u hrvatske izbore, je li koristio alate ruske "meke moći", kao kod pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, sofisticirane kibernetičke aktivnosti kao kod predsjedničkih izbora u Americi, možda rusku dijasporu (doduše malobrojnu) u Hrvatskoj, Mitropoliju zagrebačko-ljubljansku ili "provjerene regionalne igrače" Dodika i Vučića, a sve kako bi uvjerio hrvatske građane da glasaju za protukandidata Milanovića, ni jedne jedine riječi.

Što je još interesantnije, tutnjava od ovog nenadanog groma bila je nekako prigušena, potmula i to ne samo kod regionalne i europske političko-analitičke javnosti (čak i poslovično poduzetni Anglosaksonci kada se to tiče prikupljanja dokaza za obračun s Putinom nisu postavljali dodatna pitanja) nego i u samoj Hrvatskoj.

Svi su reagirali mlako, moglo bi se reći nezainteresirano. Kao da ih se sve to skupa ne tiče. Prosto neshvatljivo, jer ako su iznesene teze Kolinde Grabar-Kitarović kredibilne, riječ je ni manje ni više nego o drskom, vanjskom (ruskom) miješanju u demokratski, izborni proces države članice EU i NATO-a, što bi trebalo značiti pokretanje svih raspoloživih mehanizama provjere i suprotstavljanja.

Zato se nameće logično pitanje: zbog čega jedna ovakva blijeda, anemična reakcija, vanjska i unutarnja. 

Percipiranje Grabar-Kitarović tijekom njenog predsjedničkog mandata

Sjećam se da sam kao diplomat u Zagrebu nerijetko imao priliku slušati izjave bivše hrvatske predsjednice, tijekom njenog predsjedničkog mandata, koje su izazivale kontroverze i burne reakcije hrvatske javnosti, ali i snebivanje cjelokupnog diplomatskog kora za čije se članove može reći kako, blago rečeno, nisu razumjeli njena neobična stajališta.

Na primjer, prilikom posjeta Grabar-Kitarović Argentini i Čileu u ožujku 2018. godine, bivša predsjednica je govoreći o Hrvatima odbjeglim u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata u afirmativnom tonu istaknula njihovo domoljublje te želju za iskazivanjem zahtijeva u vezi slobode hrvatskog naroda i hrvatske domovine, što je izazvalo bivšu ministricu vanjskih poslova i tadašnju poslanicu GLAS-a u Hrvatskom saboru Vesnu Pusić da reagira s pitanjem podržava li gospođa Grabar-Kitarović naciste i time napada na hrvatski Ustav.

Gospođa Pusić je u reakciji na stavove tadašnje predsjednice ustvrdila kako je opće poznata činjenica da je država Izrael uhvatila čuvenog nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna u Argentini, gdje su masovno bježali nacisti i njihovi suradnici iz europskih država, što je zapravo uvredljivo za Nijemce, jer se učešće u sprovođenju eksterminacije Holokausta odnosi na naciste, a ne na Nijemce. Sukladno tome, pripadnici hrvatskog naroda koji su iz ideoloških razloga sudjelovali u zvjerstvima Holokausta tijekom Drugog svjetskog rata, pa potom pobjegli u Argentinu, radili su to, također, kao nacisti, a ne kao Hrvati. 

U drugim prigodama Kolinda Grabar-Kitarović je znala imati dijametralno suprotne pristupe ili iskazivati krajnje racionalna i izbalansirana stajališta (kada je to odgovaralo između ostalog i njenim osobnim interesima), kao što je bio slučaj koncem 2017. godine, kada je na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda posvećenoj Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) uspjela ublažiti izrazito negativne ocjene međunarodnih političkih subjekata i posebice kritički nastrojenog europskog tiska zbog reakcija hrvatskih zvaničnika na presudu suda u Den Haagu, u kaznenom slučaju Jadranko Prlić i ostali. 

Sve gore spomenuto je Kolindi Grabar-Kitarović, kod diplomatskog kora u Zagrebu, barem koliko je meni poznato, donijelo reputaciju osobe krajnje oportunističkih odnosno karijerističkih karakteristika bez bitnije definiranih ideoloških svjetonazora. Poznata je činjenica da koliko god da je u politici poželjno biti racionalan, realan, izbalansiran i cool, toliko je nepoželjno eksplicitno pokazivati kako te na djelovanje motivira jedino nezajažljiva ambicija, bez obzira što je i postojanje ambicije u prihvatljivim dozama nezaobilazno, očekivano, čak i dobrodošlo.

Hoću reći, već u to vrijeme relevantni međunarodni politički faktori nisu procjenjivali da gospođa Grabar-Kitarović ima neku značajniju specifičnu političku težinu. Narodski rečeno, mogla je govoriti što joj padne na pamet a da joj u ozbiljnim europskim i atlantskim centrima moći uopće ne zamjere.

Druženje s Putinom, LNG terminal i ambasador Azimov

Je li gospođa Grabar-Kitarović znala ili nije o tome kako na njene aktivnosti gleda dobar dio diplomatskog kora u Zagrebu te sukladno tome relevantni politički centri moći u Europi i SAD-u prije posjeta Vladimiru Putinu nije mi poznato, ali posjet je bez obzira na te "usputne sitnice" realiziran u listopadu 2017. godine. Za one koji su možda zaboravili na ovu značajnu vanjsko-političku aktivnost bivše predsjednice Republike Hrvatske, podsjećanje da je u to vrijeme došlo do žestokih prijepora između Pantovčaka i Banskih dvora oko samog posjeta (neuobičajeno odsustvo iz zvanične delegacije ministrice vanjskih i europskih poslova).

Naime, premijer Andrej Plenković je zbog otvorene podrške Ukrajini nakon ruske aneksije Krima bio u nemilosti ruske propagandne mašinerije. Zapravo, upravo su u Kolindi Grabar-Kitarović kreatori vanjsko-sigurnosnih projekcija u Kremlju vidjeli priliku za moguću realizaciju određenih, ipak preoptimistično definiranih ciljeva, jer je prodor u regiju Zapadnog Balkana preko Hrvatske iz nebrojeno razloga bio neusporedivo izazovniji nego recimo penetracija preko Srbije, Crne Gore ili Republike Srpske.

Kemija između dvoje najviših dužnosnika

Ali zašto ne probati? Otuda cvijeće za gošću iz Hrvatske, topla ruska dobrodošlica, dirljivi osmjesi i šarmantne riječi kremaljskog diktatora, koje gospođu bivšu predsjednicu sigurno nisu ostavili ravnodušnom. Naprotiv, rekla je kako Hrvatska, kao odgovorna članica EU i NATO-a, ali i zemlja koja uvažava međunarodni značaj i ugled Rusije, želi bilateralnim odnosima dati novi zamah. I nije se na tome završilo. Putin je i službeno pozvan u uzvratni posjet.

Uspostavljena je kemija između dvoje najviših dužnosnika, lidera najveće nuklearne sile na svijetu i ambiciozne liderice male države na Zapadnom Balkanu. Iz prethodnog se nikako ne bi moglo zaključiti da bi bivša predsjednica mogla biti u bilo kakvim budućim negativnim kombinatorikama stratega iz Kremlja. Putina pogotovo. 

Što se tiče narativa o LNG terminalima na otoku Krku, o tom je pitanju otvoreno (koliko je to dopušteno aktivnom diplomatu) govorio bivši ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov u travnju 2018. godine. Veleposlanik je tada istaknuo kako je Ruska Federacija svjesna činjenice o članstvu Hrvatske u EU i NATO-u te da ruska strana ne vidi ništa sporno ako izgradnju LNG terminala budu financirali američki partneri. Ipak, Azimov je sugerirao kako Hrvatskoj i Europi treba jeftiniji plin. U tom je trenutku Rusija isporučivala Hrvatskoj milijardu kubika plina godišnje, a spremna joj je bila isporučiti do dvije milijarde kubika uz izgradnju plinske infrastrukture (plinskih postrojenja) pod jako povoljnim uvjetima.

U svjetlu tih činjenica ruski je veleposlanik naglasio da Rusija želi uraditi za Hrvatsku onoliko koliko Hrvatska misli da joj treba ruskog upliva u njeno gospodarstvo. Iz ovoga se nikako ne bi mogao izvesti zaključak da je izgradnja LNG terminala bila točka prijepora s Rusijom, a još manje da je to poslužilo kao razlog za hibridne akcije ruskih specijalnih službi tijekom predsjedničke predizborne kampanje u Hrvatskoj 2020. godine, kako je istaknula Grabar-Kitarović u podcastu One Decision.

Milanovićeve nedovoljno artikulirane izjave kao prilika za spinanje javnosti

S obzirom na to da gospođa Grabar-Kitarović nije željela dalje komentirati izjavu koju je dala bivšem direktoru britanske obavještajne službe, ostaje otvoreno pitanje zbog čega se odlučila upustiti u čitavu priču sa samo jednom rečenicom. I to nakon toliko vremena od izbora i one krasne čestitke novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske, koju su, makar u regiji, uzimali kao primjer demokratske i civilizirane promjene vlasti, gdje se suparnik koji je pobijedio na izborima ne optužuje za zlouporabe, krađe, neistine, izdaju nacionalnih interesa i slične nepodopštine (kamoli da je pobijedio uz pomoć ruske "meke moći").

Mlake reakcije domaće i inozemne javnosti na njenu izjavu govore da joj ozbiljni centri moći i dalje uopće ne zamjeraju što god rekla (kao što nisu ni dok je bila predsjednica), a mumljanja predsjednika Milanovića o najznačajnijim pitanjima međunarodne politike i dalje će ostavljati prostora pozvanim i nepozvanim tumačima da mu zakače i ono što čovjek možda ni u ludilu ne bi pomislio, na primjer opravdanje brutalne invazije Rusije na susjednu državu. Idealan ambijent za svakojako spinanje javnosti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala