DANAS je krenuo u novi bojkot trgovina. Potrošačke platforme Halo, inspektore pozvala je da se od danas bojkotiraju tri specifična trgovački lanci i tri vrste proizvoda, a za sutra pak najavljuju opći bojkot trgovina. Na temu bojkota, inflacije i visokih cijena Index je razgovarao s ekonomskim analitičarem i savjetnikom Andrejom Grubišićem.

Nije sudjelovao u bojkotu

Grubišića za početak pitamo je li on išao u dućane prošli petak.

"Normalno sam išao u kupovinu. Neodlazak u trgovinu na kratki period je više oblik signalling efekta nego suštinskog utjecaja na ključne makroekonomske varijable, posebno mislim na uzroke inflacije. Trgovci imaju tu, uvjetno rečeno, nesreću što su zadnji u lancu. Ali to ne znači da je porast cijena u trgovinama uzrok problema - to je njegova vidljiva posljedica", govori.

Kaže da je ukupno šest ključnih dionika u procesu. Osim potrošača, to su dobavljači, djelatnici, kreditori, država i trgovci (vlasnici). 

"Svi oni imaju svoj ekonomski interes. Samo se vlasnike, trgovce gleda kao nekom vrstom poslovne babaroge, motivirane isključivo profitom. A čime da budu motivirani? Zamislite da nisu motivirani interesom. Onda bi propali. To znači da bi dobavljači imali mjesto manje za prodaju hrane, djelatnici imaju mjesto manje gdje mogu raditi, potrošači mjesto manje gdje mogu kupovati", dodaje.

Zašto su cijene tolike?

Navodi da mnogi nisu svjesni ovog kolopleta i kruga od šest dionika i da u javnom prostoru dominira uvjerenje da postoje dva paralelna svijeta koja čine trgovci i potrošači. Pitamo ga zašto su cijene nekih proizvoda ipak u Hrvatskoj toliko veće nego na bogatijem Zapadu.

Navodi kako imamo brojne primjere da isti proizvod ne košta isto u različitim zemljama, pa čak i unutar različitih područja u istoj državi. Kaže da na to utječu brojni faktori, od volumena koji se isporučuju, poreznih tretmana ne samo proizvoda nego i onih koji ga proizvode, distribuiraju i prodaju pa do troška transporta i distribucije, preferencija potrošača, razine konkurencije itd.

"Potrošači su pogonjeni svojim interesom uzrokovali propast većine malih kvartovskih dućana u zadnjih 20 godina. Strani trgovački lanci su povećali svoj tržišni udio za 3.5% u zadnjih 5 godina, što znači da hrvatski potrošač ne brine o hrvatskim proizvođačima i trgovcima, nego brine o sebi. Uvjeren sam da je konkurencija u ovih 20 godina reducirala priliku za trajno velikim zaradama na velikom broju artikala", riječi su Grubišića.

Priča s kartelima za Grubišića je politikantski nonsens

"Što je veća konkurencija, veći je pritisak na cijene. Bit će nešto skuplje na otocima, ali to je komocija koju plaćaš", ističe i kaže da je smiješan argument da su cijene stvar dogovora trgovaca. Zapitao se tko vjeruje u to da su se trgovci u Hrvatskoj, Europi i Americi ujedinili u kolektivnom povećanju cijena.

"One su stvar funkcioniranja snažne konkurencije. Ne možete imati cijenu mlijeka od tri eura, a konkurencija jedan euro. To je brutalni mehanizam koji ne dozvoljava da se cijenom odvojiš od drugih. Ta hipoteza o udruživanju je čisti politikantski nonsens. Postoji veliki broj onih koji su to povjerovali i traže krivca tamo gdje on ne postoji", rekao je.

Govorimo mu da nam je ekonomski računica jasna, ali da se ljudi ne mogu pomiriti s tim da velika Milka u Hrvatskoj košta gotovo osam eura.

"Milke do prije 35 godina nije bilo u hrvatskim trgovinama, a nije bilo niti ovoliko trgovina. Milka nije bogomdano pravo. Kupnja Milke je jedno od naših interesa prema načelu "želim konzumirati čokoladu tog brenda, ali nemam bezuvjetno pravo te konzumacije".

Ako sam spreman platiti neki iznos za Milku, procjenjujem da mi je granični trošak manji od granične koristi koja proizlazi iz uživanja u okusu i satisfakcije da jedem čokoladu tog brenda. U suprotnom je razumno ne kupovati taj proizvod", rekao je.

"Država je ključna"

Pitamo ga koliko je u cijelom procesu bitna država.

"Ona je ključna u kontekstu razumijevanja ključnih uzroka inflacije. Postoje visokopozicionirani političari koji ne razumiju ekonomske zakonitosti, kao i oni koji ih razumiju u potpunosti, ali ih zbog jeftinog politikantstva ignoriraju. Mogu ih ignorirati, ali se posljedice ignoriranja ne mogu ignorirati. 

Dokazano je empirijski da je inflacija dominantno monetarni fenomen i stoga je bitna monetarna politika (koja treba biti restriktivnija u postojećim okolnostima). Nema povećanja opće razine cijena koja nije u korelaciji s povećanjem opće količine novčane mase u opticaju.

Kad imamo periode u kojima se intenzivno tiska novac, a gdje nominalno povećana količina natiskanog novca ne korespondira razmjernim povećanjem realne proizvodnje i konzumacije dobara i usluga - tada uvijek dolazi do podizanja razine cijena", kaže.

"Drugi razlog prolongirane inflacije je ekspanzivna fiskalna politika države. Drugim riječima - snažna državna potrošnja. Rashodi proračuna 2019. su iznosili 18.5 mlrd EUR, a plan za 2025. je 37 mlrd EUR - to je povećanje od 100% u 6 godina. Takvi rashodi doprinose snažnoj potražnji, a u takvim okolnostima teško je očekivati smanjenje cijena na strani ponude", govori.

"Problem je u izmišljenim radnim mjestima u javnom sektoru"

Pitamo ga bi li cijene bile manje da država radi pametnije, a da npr. svi ostali dionici rade identično.

"Apsolutno. Država i birokrati ne troše svoj novac, nego tuđi, a nitko tuđi novac ne troši racionalno niti na srednji rok, a osobito ne na dugi rok. Jako puno ljudi je navezano na taj novac i oni su legitimna interesna skupina.

Ne treba kriviti ljude u javnom sektoru da žele veću plaću, mnogi je i zaslužuju, problem je u onim radnim mjestima koja su izmišljena. 2009. smo imali u javnom sektoru oko 400.000 ljudi, danas ih je oko 500.000. Danas imate znatno veći javni sektor koji servisira bitno manju populaciju. A plaće su rasle od 30 do 50 posto zadnjih godina u javnom sektoru.

Imate i EU fondove. To je tuđi novac koji pomaže u maskiranju problema, ali to utječe na nedostatak racionalnosti u potrošnji. Prije tog novca, Hrvatska je od 2009. do 2015. bila u recesiji. Valjda jedina na zapadnoj hemisferi koja je toliko dugo bila u recesiji jer nije bilo tuđeg novca. Taj novac je koristan za skupine koji su njegovi primatelji, ali u postojećim okolnostima ima proinflatorni učinak", kaže.

Odgovorio je na pitanje kako uz sve ovo što znamo komentira državu, tj. političare koji se priključuju ovom bojkotu.

"To smatram vrlo jeftinim politikantstvom. Meni je to razočaravajuće iz perspektive struke", rekao je.

"Bojkot ne utječe na uzroke inflacije"

Ključno je pitanje ustvari može li bojkot uspjeti. Govori da ne može adresirati ključni problem.

"On neće utjecati na uzroke inflacije. Cijene se u maloprodaji mogu smanjiti, ali pitanje je tko će to platiti. Jednim dijelom kupci jer nekih proizvoda i dućana neće niti, jednim dijelom dobavljači jer će isporučivati manje volumene. Tu su i djelatnici kojima će radno mjesto biti upitno i/li daljnji rast plaća.

Platit će i kreditori jer gube potencijalnog primatelja kredita, a osjetit će i proračun, ali i vlasnici trgovina. Pravi odgovor na to gdje je ispravna razina cijena u trgovačkim lancima može dati samo tržište.

Brojevi kažu da od svih novaca koji su ušli u top 30 trgovačkih lanaca u zadnjih nekoliko godina, 86% ide dobavljačima, 8% državi, 5.5% djelatnicima, 0.3% kreditorima kroz kamate, a 0.5% vlasnicima kroz dividende. Oni zapošljavaju nepunih 50.000 ljudi. Dakle, iznimno su važan dio gospodarstva", rekao je.

Zaključuje da država kako bi suzbila inflaciju treba apelirati na restriktivniju monetarnu politiku, reducirati svoje rashode ili ih barem ne povećavati, odustati od kontroliranja cijena jer s njom samo unosi poremećaje na tržištu i stvara diskriminaciju.

Podsjeća i da je subvencioniranje dijeljenje tuđeg novca koje ne potiče racionalizaciju potrošnje nego je potrebno ići s jačim poreznim rasterećenjem. "Takve prilagodbe su mnogima politički neprihvatljive, ali jednom će, barem dio njih, postati politički neizbježan", zaključuje.