MEHDIN Salihović i danas sanja kako ga podrinjski Srbi, četnici Ratka Mladića, proganjaju i pucaju prema njemu. U svojoj patnji noću im viče da ga već jednom dokrajče, ali traumi nema kraja. Kao 17-godišnjak preživio je genocid u Srebrenici i 2000. godine u potrazi za boljim životom sa suprugom i dvogodišnjim sinom stigao u Švedsku.

Rođen je u selu Miholjevine, petnaestak kilometara od Srebrenice prema granici sa Srbijom. Miholjevine su početkom rata u Bosni i Hercegovini primile izbjeglice iz okolnih bošnjačkih sela, ali u ožujku 1993. godine svi su se morali skloniti u Srebrenicu, tada formalno zonu pod zaštitom Ujedinjenih naroda.

Mladić služi kaznu doživotnog zatvora

Dvije godine kasnije postrojbe bosanskih Srba osvojile su Srebrenicu, sustavno pogubile više od 8000 bošnjačkih muškaraca, a tisuće žena, djece i staraca protjerale. Zločin su počinile snage Vojske Republike Srpske i pripadnici MUP-a Republike Srpske, pod vodstvom generala Ratka Mladića (84).

Mladić je 2021. pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Trenutačno narušena zdravlja služi kaznu u pritvornoj jedinici Ujedinjenih naroda u Haagu.

Zašto je Mladić izabrao baš Srebrenicu za poprište tako strašnog zločina?

Iz današnje perspektive, mislim da je to bio njegov zadnji pokušaj da osigura neki prostor svom narodu. Izgubio je na svim frontovima i ostalo mu je samo Podrinje. Nažalost, pogrešno je bilo što je pobio toliki narod.

Bole me svakakve priče o tome da je moj predsjednik, Alija Izetbegović, izdao i prodao Srebrenicu. Siguran sam da to nije istina. Što je uopće mogao učiniti? Nije imao izbora u tim teškim vremenima kad je bošnjačkom narodu prijetio nestanak.

Kakve emocije danas imate prema Ratku Mladiću i ostalima koji su organizirali i proveli genocid?

Ne mrzim nikoga, pa ni Ratka Mladića. Nemam ja od mržnje ništa, ali boli me što mi je uništio... Ma nadam se pravdi. Mladić je osuđen, ali još uvijek postoji ideologija koju je slijedio, ona i dalje živi, razumiješ? Mnogima je on još uvijek heroj. Mislim da se na tome, na takvim lažima, ne može graditi budućnost.

Mene moji roditelji nisu učili da mrzim i do rata zaista nisam mario za nacionalnosti. Svojoj sam djeci ispričao sve što sam proživio, oni sve znaju, ali nikad im nisam govorio da ikoga mrze. U svakom narodu postoje izrodi, oni koji su spremni ubiti 8000 ljudi u sedam dana. Ali mi nemamo izbora nego živjeti zajedno na istom prostoru.

Što ste pomislili kad ste prije nekoliko dana čuli da je Mladić pretrpio još jedan moždani udar?

Boga molim da mu podari još duži život. Da osjeti tu patnju i bol koju smo pretrpjeli ja i mnogi ljudi. Iako je moja bol puno manja nego bol srebreničkih majki koje su izgubile svoju djecu. Što se mene tiče, neka živi još dugo, ali da mu bude ovako kao danas.

Koga ste sve izgubili u Srebrenici?

Djeda, dva ujaka i strica. I još 36 članova šire obitelji. Moj najbolji prijatelj nije želio ostaviti ranjenog oca. Četnici su ga zarobili i strijeljali u Trnovu. Postoji i snimka tog zločina. Moja supruga izgubila je oca i tri brata. Njoj je Mladić u Potočarima, dok je izigravao dobročinitelja, udijelio kruh. Gledala ga je u oči.

Kako ste završili u Srebrenici?

Moju kuću zapalili su četnici, kao i sve ostale u selu. Morali smo se spustiti u Srebrenicu, koja je prije rata imala oko 8000 stanovnika, a do 1994. godine u gradu se okupilo možda i 60.000 ljudi. U svakoj praznoj prostoriji smjestili su se ljudi. Moja obitelj boravila je prva tri mjeseca u nekom Domu kulture. Bilo nas je ukupno 50 na isto toliko četvornih metara.

Što ste radili te dvije godine u Srebrenici?

Pa ništa, iskreno, nije se imalo što raditi.

Kako je započeo pad Srebrenice? Zašto su žene i djeca krenule u UNPROFOR-ovu bazu u Potočarima, a muškarci preko šuma i brda prema Tuzli?

Četnici su početkom srpnja krenuli u napad. Obrane Srebrenice praktički više nije bilo, jer je sve oružje uglavnom predano nakon što je UNPROFOR preuzeo našu 'zaštitu'. Nismo se imali čime braniti, tek poneko je imao pušku s malo metaka. Žene i djeca pošli su u Potočare u nadi da njih nitko neće dirati, a mi ostali preko šume da pokušamo ostati živi.

Krenuli smo 10. srpnja, a u 100 kilometara udaljenu Tuzlu, na slobodni teritorij, stigli 17. srpnja. Moja je procjena da se iznad Srebrenice okupilo oko 15.000 ljudi. Nije bilo nikakve organizacije, a masa ljudi u koloni. Već nakon nekoliko kilometara naišli smo na prvu zasjedu i počela je pogibija.

Hodaš, a nemaš pojma kamo hodaš. Ljudi oko tebe ginu zato što ne poznaju teren, a četnici tuku sa svih strana. Bombe, granate, bojni otrovi, pucnjava iz mitraljeza, zatrovani bunari, česme i potoci... Nema što nisu koristili protiv nas. Teško je to ispričati, a još teže razumjeti.

Na jednoj livadi, kod zloglasne 'Bukve', opet smo upali u zasjedu. Tu je poginulo najmanje tisuću ljudi, a mnogi su ranjeni. Sve je bilo puno mrtvih tijela, a poljem je odjekivalo dozivanje. Netko je tražio brata, netko sina, netko amidžu, traži svatko svoga i nada se da je živ. To je bio pravi pakao i samo je Bog odredio tko će preživjeti.

Koga ste ostavili u Potočarima?

Majku, sestru i tri mlađa brata. Srećom, preživjeli su, ali bilo je djece njihove dobi koju su odvajali od žena i koja se nisu vratila.

Optužujete li UNPROFOR što nije izvršio svoju zadaću i zaštitio Srebrenicu?

Ne mogu optužiti UNPROFOR, taj nizozemski bataljun, ni za što. Oni zapravo nisu mogli ništa učiniti kad je krenuo četnički napad. Ali mislim da je međunarodna zajednica mogla učiniti puno toga. Ako ništa drugo, mogli su osigurati da budemo prognani, ali bez ubijanja. No, međunarodna zajednica nas je izdala.

Možete li oprostiti ljudima koji su počinili genocid?

Savjest mi ne dopušta ni da oprostim ni da zaboravim. Ne mogu ja to. Ne zbog sebe, nego zbog ljudi koji su ubijeni. Kad svi počinitelji budu osuđeni i kad ideologija bude osuđena, onda možemo razgovarati o oprostu. I pritom moram reći da nisu svi Srbi zločinci, niti su Srbi genocidan narod.

Srpska strana tvrdi da je u godinama prije genocida bilo zločina po srpskim selima oko Srebrenice, primjerice u Kravici?

U svakoj vojsci bilo je pojedinaca koji su činili zlo. Ja nisam bio vojnik i nisam išao u akcije, pa ne znam što se sve događalo. Znam samo da su Naser Orić i njegovi ljudi tražili hranu po selima oko Srebrenice u kojima je bilo vrlo malo civila. U gradu je vladala velika glad, bili smo opkoljeni i izolirani i nismo imali izbora.

Naseru Oriću se sudilo u Haagu i bio je oslobođen. Njega smatram braniteljem svoga naroda i nikad neću zaboraviti njegov zagrljaj i njegovu tugu u očima kad smo konačno došli na slobodni teritorij. U svakom slučaju, pojedinačna stradanja srpskih civila ne mogu se izjednačavati s genocidom. Zna se tko je bio agresor i zločinac, a tko se samo branio.

Posjećujete li redovito Srebrenicu?

Da, svake godine obilježavamo naše stradanje.

Imate li tamo još koga?

Nemam više nikoga u Podrinju. U moje selo nitko se nije vratio, nitko više ne živi tamo. Miholjevine su danas puste. Teško je to podnijeti, ali živjeti se mora. A vjeruj mi, više volim otići tamo nego bilo gdje drugdje.

Kako danas o genocidu promišljaju Srbi koji su ostali u Srebrenici?

Ima ljudi koji su svjesni onoga što je počinjeno u njihovo ime, nažalost ne smiju ništa reći o tome. Ali u Srebrenici ima i ljudi koji sve to podržavaju i dan danas. Ima domaćih ljudi za koje znamo da su činili ratne zločine, a nikad nisu kažnjeni.

Muči li vas poriv za osvetom?

Ne, nikako ne želim osvetu. Vjerujem u Boga i vjera mi ne dopušta da činim zlo. Ne bih to nikad mogao. Tko ubije nevina čovjeka, ubio je cijeli svijet. Samo se ponekad zapitam kako takvi ljudi spavaju. Kako će svojoj djeci jednog dana objasniti što su radili? Kako žive sami sa sobom i svojim djelima?

Planirate li se jednog dana vratiti u Bosnu i Hercegovinu?

Iskreno, ja bih se odmah vratio. Evo, sad bih ovako sve ostavio i krenuo. Mislim, lijepo nam je u Švedskoj, nemamo razloga žaliti se, duže živim ovdje nego što sam živio u Bosni. Ali osjećam da je došlo vrijeme za povratak kući. Volio bih ostatak života provesti u svojoj domovini. Sanjam svoje selo, Srebrenicu i Bosnu i Hercegovinu. Sve više mi nedostaju.