NAKON gotovo jednoglasnih kritika pobjedničkog rješenja novog Maksimira nastala je poprilična zbrka oko toga što Grad Zagreb i Vlada sada uopće mogu napraviti.

Premijer Andrej Plenković već je dvaput govorio o mogućnosti novog natječaja, a i iz Grada posljednjih dana dolaze poruke kako se, uslijed nezadovoljstva javnosti, a posebno navijača koji će biti korisnici stadiona, mora naći rješenje koje će to pomiriti. 

Galerija

U javnosti se dijelom stvorio dojam da postoje samo dvije mogućnosti - ili poništiti cijeli natječaj ili prihvatiti njegov rezultat i izgraditi upravo stadion koji smo vidjeli na renderima. No situacija nije tako jednostavna.

Pobjeda na arhitektonskom natječaju sama po sebi ne znači da Grad, koji je kroz međusobni sporazum s Vladom definiran kao naručitelj koji zastupa obje strane, mora izgraditi taj stadion.

Postoji nekoliko mogućih puteva: poništiti postojeći natječaj ako za to postoji zakonska osnova, nastaviti s pobjednikom i tražiti znatnu doradu projekta ili završiti ovaj natječaj bez realizacije pobjedničkog rada pa, uz odgovarajuću pravnu proceduru, krenuti u novi postupak.

Što je zapravo izabrano

Za početak je važno razumjeti što se zapravo dogodilo. Na međunarodnom natječaju za novi Maksimir pobijedio je milanski studio VG13, ali Grad nije kupio gotov stadion niti je već ugovorio njegovu gradnju. Izabran je pobjednički arhitektonski rad.

Natječaj je, međutim, raspisan kao natječaj za realizaciju. To znači da je od početka bilo predviđeno da nakon izbora pobjednika Grad s njim pokrene pregovore o izradi kompletne projektne dokumentacije - od konačnog idejnog rješenja do glavnog i izvedbenog projekta.

Dakle, pobjeda na natječaju nije samo počasna nagrada. Ali isto tako nije ni konačna odluka da će taj stadion sigurno biti izgrađen.

Grad ne može samo izabrati drugi rad

Jedna mogućnost gotovo sigurno ne postoji. Grad sada ne može reći da mu se prvonagrađeni rad više ne sviđa pa umjesto njega uzeti drugi, treći ili peti rad s istog natječaja.

Ocjenjivački sud već je izabrao pobjednika prema pravilima koja su vrijedila za svih 88 pristiglih radova. Naknadni politički izbor nekog drugog projekta potpuno bi obesmislio natječaj i otvorio vrlo ozbiljne pravne probleme.

Ako se želi odustati od pobjedničkog rada, mora se pronaći drugi pravni put. Za to postoje tri opcije.

Prva mogućnost: poništiti natječaj

Poništenje natječaja je opcija o kojoj se vjerojatno najviše govori u javnosti, a spomenuo ju je i Plenković rekavši da "treba vidjeti što je prije moguće postoje li određene pravne pretpostavke za poništenje ovog natječaja". 

Doista postoji mogućnost poništenja natječaja, ali ne samo zato što su javnost, navijači ili političari nezadovoljni pobjedničkim rješenjem. Za to mora postojati ozbiljniji, pravno branjiv razlog.

Zakon o javnoj nabavi dopušta poništenje, među ostalim, ako se naknadno pojave okolnosti zbog kojih postupak ne bi ni bio pokrenut ili zbog kojih bi natječajna dokumentacija, da su bile poznate ranije, bila bitno drukčija.

Pravila za arhitektonske natječaje kao zaseban razlog izričito navode i zaštitu javnog interesa.

Upravo bi javni interes ovdje mogao biti najvažniji, ali ni on ne znači da Grad može jednostavno reći: "Projekt nam se, zbog negativnih reakcija, više ne sviđa." Samo veliko nezadovoljstvo javnosti i navijača teško bi bilo dovoljno. Puno bi ozbiljnije bilo kada bi Grad mogao pokazati da pobjedničko rješenje ima važne funkcionalne nedostatke, da više ne odgovara stvarnim potrebama Grada ili Dinama kao budućeg korisnika ili da bi njegova realizacija iz drugih konkretnih razloga bila protivna javnom interesu.

Druga moguća osnova bila bi da su se nakon raspisivanja natječaja pojavile ili postale poznate okolnosti zbog kojih bi Grad, da ih je znao ranije, natječaj postavio bitno drukčije.

U oba slučaja Grad bi svoje razloge morao konkretno obrazložiti i potkrijepiti. Takva odluka mogla bi biti predmet žalbi i sudskih postupaka.

Također, još uvijek traje rok za žalbe na natječaj, koji istječe u ponedjeljak. Do tada sudionici koji za to imaju pravni interes još mogu osporavati odluke donesene u postupku.

Druga mogućnost: ostati s pobjednikom, ali u određenoj mjeri promijeniti projekt

Postoji i druga opcija - nastaviti razgovore s pobjedničkim studijem, ali od njega tražiti (značajne) izmjene. Renderi koji su objavljeni nakon završetka natječaja nisu konačni građevinski projekt.

Natječajna dokumentacija upravo predviđa da nakon sklapanja ugovora slijedi izrada konačnog idejnog rješenja prema zahtjevima naručitelja i zaključcima ocjenjivačkog suda. Dakle, promjene su moguće.

Ali ni tu Grad nema potpuno slobodne ruke. Mogu se mijenjati i razrađivati pojedini elementi projekta, no ako bi se pobjednički rad promijenio toliko da bi zapravo nastao potpuno drugi stadion, otvorilo bi se pitanje bi li isti rad uopće pobijedio da su takvi uvjeti vrijedili za sve natjecatelje od početka.

Granica između dopuštene dorade i potpuno novog projekta zato je vrlo važna.

Treća mogućnost: pobjednik ostaje pobjednik, ali projekt se ne realizira

Postoji još jedna mogućnost koja se dosad u javnosti najmanje spominjala.

Rezultat arhitektonskog natječaja i ugovor za projektiranje nisu ista stvar. VG13 jest pobijedio na natječaju, ali Grad s njim još nije sklopio ugovor za izradu cijelog projekta.

Sljedeći korak trebao bi biti pregovarački postupak bez prethodne objave s pobjednikom natječaja. Procijenjena vrijednost projektiranja i projektantskog nadzora iznosi oko 12.6 milijuna eura bez PDV-a.

Moguće je, dakle, da VG13 ostane službeni pobjednik natječaja, ali da se njegov stadion na kraju ipak ne realizira. Ako bi Grad u sljedećem postupku odustao od sklapanja ugovora ili taj postupak poništio, za to bi ponovno morao imati zakonski razlog i svoju odluku obrazložiti.

Tek nakon toga moglo bi se razmišljati o novom natječaju.

Čak ni ugovor o projektiranju ne znači automatsku gradnju

Važno je razlikovati i projektiranje od same gradnje. Čak i kada bi Grad s pobjednikom ugovorio izradu projektne dokumentacije, to još uvijek ne znači da stadion mora biti sagrađen.

Natječaj za izvođenje građevinskih radova slijedio bi tek kasnije. Grad bi teoretski mogao izraditi projekt, a zatim odustati od gradnje. To bi, naravno, moglo biti vrlo skupo jer bi projektiranje trebalo platiti, a moguće su i druge ugovorne posljedice.

Ali sama pobjeda na arhitektonskom natječaju ne stvara pravnu obvezu da se stadion mora izgraditi.

Što u cijeloj priči može Vlada

Postoji još jedan aspekt u cijeloj priči. Grad Zagreb jest formalni naručitelj natječaja, ali nije jedini investitor projekta. Vlada i Grad ravnopravni su partneri koji stadion financiraju u omjeru 50:50, a Sporazum predviđa da se daljnje radnje na projektu usuglašavaju kroz Zajedničko povjerenstvo. U njemu obje strane imaju po četiri člana, a odluke se donose jednoglasno. Vlada zato može odbiti dati suglasnost za nastavak projekta u sadašnjem obliku i tražiti da se prije novih koraka pronađe drukčije rješenje.

Može i inzistirati na dodatnoj stručnoj provjeri pobjedničkog projekta. Sporazum kao zajednički interes Grada i države definira stadion koji mora zadovoljiti potrebe najviše klupske i reprezentativne razine te velikih sportskih i drugih događaja. Ako Vlada smatra da postoje ozbiljni funkcionalni, financijski ili drugi problemi zbog kojih izabrano rješenje taj cilj ne ostvaruje, može tražiti da se oni otklone prije nego što pristane na nastavak projekta.

Najveća poluga dolazi u sljedećoj fazi. Nakon lokacijske dozvole Grad i država trebaju osnovati zajedničku pravnu osobu s jednakim udjelima, koja zatim preuzima daljnja ugovaranja i vodi gradnju. Drugim riječima, Vlada ne može jednostavno izbrisati rezultat arhitektonskog natječaja, ali bez njezina pristanka vrlo je teško dovesti zajedničku investiciju od natječajnog rješenja do stvarne gradnje.

Ni ta mogućnost nije neograničena. Vlada je Sporazumom preuzela obveze prema Gradu i ne bi mogla bez dobrog obrazloženja jednostavno odustati od svega. No može odbiti prihvatiti nastavak projekta u postojećem obliku i time prisiliti oba partnera da pronađu novo, pravno održivo rješenje.

Primjer Arene Zagreb

Kada govorimo o "kreativnim" rješenjima u ovakvim situacijama treba spomenuti i zanimljiv presedan postoji upravo u Zagrebu.

Prije gradnje Arene Zagreb proveden je urbanističko-arhitektonski natječaj, a prvu nagradu osvojio je arhitekt Branko Kincl sa svojim timom. Uvjeti natječaja predviđali su da se projektiranje povjeri autoru prvonagrađenog rada.

No Arena koja je na kraju izgrađena nije bila Kinclov pobjednički projekt. Grad je krenuo drugim putem, a Arenu je projektirao drugi tim arhitekata. Kincl je poslije zbog toga tužio Grad Zagreb i tražio odštetu, tvrdeći da Grad nije ispoštovao uvjete natječaja.

Javno dostupni podaci ne daju jasan odgovor kako je taj spor na kraju pravomoćno završio.

Slučaj Arene zato pokazuje da prvonagrađeni arhitektonski rad ne mora nužno biti i realiziran. Istodobno pokazuje i da takav zaokret može otvoriti ozbiljan pravni spor.

Današnja pravila javne nabave pritom nisu ista kao 2007., pa se Arena ne može jednostavno preslikati na Maksimir.

Što sada zapravo slijedi

Najjednostavnije rečeno, Grad sada nije vezan samo uz izbor između poništenja natječaja i gradnje pobjedničkog stadiona.

Može pokušati poništiti natječaj ako za to pronađe valjan zakonski razlog. Može nastaviti s pobjednikom i tražiti doradu projekta. A moguće je i da pobjednik ostane službeno izabran, ali da njegov projekt ipak ne dođe do faze realizacije, nakon čega bi se moglo krenuti u novi natječaj.

Ono što Grad ne može napraviti jest jednostavno zanemariti rezultat i bez nove procedure izabrati neki drugi od postojećih radova. Naravno, u svemu će značajnu ulogu igrati i Vlada, a premijer Andrej Plenković već je najavio razgovore s Gradom o sljedećim koracima.