KRAJEM 19. stoljeća, kad obrtnici više nisu mogli proizvesti dovoljnu količinu piva za žedno zagrebačko tržište, izgrađena je velika pivovara na Črnomercu. Današnja Zagrebačka pivovara, poznata po svojim lagerima, od tada je prerasla u simbol Zagreba i jednu od najpoznatijih hrvatskih kompanija.

"Ideja o osnivanju velike pivovare u Zagrebu niknula je u krugu Hrvatske eskomptne banke kada su u njezin upravni odbor ušli 1890. Gustav Pongratz i oko sredine 1892. barun Petar Dragutin Turković", navodi povjesničarka Mila Kolar-Dimitrijević u stručnom članku "Zagrebačka pivovara do 1945." objavljenom u Časopisu za suvremenu povijest 1992. godine.

Galerija

"Ravnatelj banke od njezina početka Franjo Šverljuga sazvao je u prostorijama banke osnivačku skupštinu Zagrebačke pivovare 19. svibnja 1892., te je već 26. svibnja gradsko poglavarstvo izdalo dozvolu, a na temelju nje uvedena je u registar društvenih tvrtki Sudbenog stola 4. lipnja iste godine i pivovara s kapitalom od 300.000 forinti, odnosno s 1500 izdanih dionica po 200 forinti", dodaje Kolar-Dimitrijević.

Osnivanje pivovare u industrijskoj zoni Zagreba

Proizvodnja piva u Zagrebu, koja potječe iz 14. stoljeća, prije te velike poslovne odluke zasnivala se na manjim pivovarama. Najpoznatija je 1850. godine otvorena na Gornjem gradu, u današnjoj Ulici Gjure Basaričeka, koja se nazivala Pivarska ulica. Kasnije se pogon preselio na ugao Gajeve i Tesline ulice.

Zagrebačka pivovara sagrađena je u tadašnjoj industrijskoj zoni u zapadnom dijelu grada, gdje se nalazilo još nekoliko značajnih tvornica.

"Ondje je koncentracija industrije bila zamjetna od 1870-ih, a intenzitet je rastao prema kraju 19. stoljeća. Sjeverno od željezničke pruge, uz istočnu stranu ulice koja je od postrojenja Gradskog vodovoda (1878.) vodila prema Ilici (Vodovodna ulica), nalazila se tvornica parketa i pokućstva (1873.), a nasuprot je izgrađena tvornica kavinih nadomjestaka Hinka Francka i sinova (1892.).

Nedaleko od križanja Vodovodne ulice s Ilicom poslovala je Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada (1892.)," kaže za Index Goran Arčabić iz Muzeja grada Zagreba.

Planirali i ribnjak i kazalište

O izgradnji i otvorenju pivovare na Črnomercu opširno su pisale tadašnje zagrebačke novine.

Narodne novine u studenom 1892. najavljuju izgradnju velike pivovare u Zagrebu: "Ulično pročelje glavne zgrade, koja će stajati na uglu, biti će u obje ulice po 100 metara dugo. Sadržavati će varilište, sladnicu, vrijalište i razne potrebne prostorije za pripravu. Osim toga sagradit će se posebna zgrada za stanove i pisarne. Glavna zgrada za varenje piva biti će spojena podzemnim hodnikom s velikim podrumom, u kojih će pivo odležati".

"Uz veliku zgradu, gdje će se pivo točiti, biti će velik vrt, u koji će moći stati do 1500 gostih, a taj će se vrt proširiti za velike svetkovine, koncerte i zabave tako, da će moći i do 5000 osobah naći mjesta. U najbližoj blizini velikih ledenicah urediti će se ribnjak, po prilici jedno jutro velik, s koga će pivara dobivati potrebni led, i koji će se moći rabiti i kao sklizalište", objavile su Narodne novine.

8000 ljudi na otvorenju, tramvaj vozio do 2 ujutro: "Navala općinstva"

Klizalište nikad nije otvoreno, ali restoran Zagrebačka pivovara desetljećima je bio kultno mjesto u tom dijelu grada. 

Dnevnik Obzor je 13. srpnja 1893. izvijestio o otvorenju: "Jučer poslije podne otvorena je svečanim načinom nova pivara. Cijelo su poslije podne, a osobito pod večer, vozila bezbrojna tramvajska kola općinstvo do nove pivare. Prostrani vrt, jedan od najvećih u Zagrebu, bio je dupkom pun građanstva iz svih slojeva glavnoga grada.

Pod večer bila je tolika navala općinstva da je trebalo mnogo napora da si mogao doći do čaše piva, jer su guste hrpe okružavale mjesta gdje se je točilo pivo. U večer bilo je na tisuće ljudstva u vrtu, a sav posjet od 2 sata poslije podne do dva sata u noći računa se više od 8000 ljudi."

Došli na rub propasti, pivovaru spasio vlasnik uljare 

Poslovanje Zagrebačke pivovare prvih godina nije bilo pozitivno zbog velike konkurencije - u Hrvatskoj je tada radilo petnaestak pivovara uz uvozne austrijske proizvode - pa je 1910. došla na rub propasti. Ipak, ujedinjenje kapitala s pivovarama iz Siska i Nove Gradiške spasilo je posao.

Potom se promijenila i upravljačko-vlasnička struktura u kojoj glavnu ulogu preuzima industrijalac Samuel David Alexander, vlasnik uljare i trgovac žitom. Alexander modernizira pivovaru, spaja je prugom na današnji Zapadni kolodvor i pojeftinjuje proizvodnju.

Nakon Prvog svjetskog rata pivovara nastavlja uspješno poslovati, otvara pogon u Sarajevu, preuzima pivovaru u Karlovcu te značajno širi tržište na Dalmaciju nakon otvaranja nove željezničke pruge za Split 1925. godine.

Prodali nekretnine da prežive, spasitelj pivovare pobjegao u sanatorij od ustaša

U 1930-ima Zagrebačka pivovara jedva preživljava prodajući nekretnine zbog velike gospodarske krize, ali to je tek prethodnica većih nevolja.

"Vlast Banovine Hrvatske imala je negativan odnos prema Židovima, te je donesena uredba da se oni ne mogu baviti proizvodnjom i prodajom hrane. U Zagrebačku pivovaru postavljen je komesar banske vlasti Vladimir Božić, te se na godišnjoj skupštini 13. prosinca 1940. i dr. Božidar Alexander zahvalio na članstvu u ravnateljstvu, a Samuel David Alexander, zajedno sa suprugom Emom, kćerkom uglednoga privrednika Neumana, pokušava prelaskom na katoličku vjeru spasiti barem život ako već ne i imetak," piše povjesničarka Mira Kolar-Dimitrijević.

Nakon uspostave zločinačke NDH, obitelji je oduzeta sva imovina, sam Alexander sklonio se od ustaškog progona u sanatorij dr. Đure Vranešića na Zelengaju gdje je umro u ožujku 1943., dok je dio njegove obitelji ubijen u ustaškim logorima, a dio je preživio bijegom u partizane i inozemstvo.

Ustaške vlasti tzv. NDH privatizirale su tvornicu i dale je na upravljanje svojim pristašama. Godine 1944. prestala je s radom zbog nedostatka sirovina, što je potrajalo do oslobođenja Zagreba u svibnju 1945. Zagrebačku pivovaru tada preuzima Zemaljska uprava narodnih dobara i postavlja svoga povjerenika sa zadatkom da pivovaru stavi u rad.

Razvoj od 1945. do danas

Od tada se Zagrebačka pivovara snažno razvija - proizvodnja od 60.000 hektolitara 1952. porasla je na milijun hektolitara 1969. godine. Prodaja je povećana pripajanjem trgovačkih poduzeća iz Bjelovara, Koprivnice, Našica i Labina, te otvaranjem predstavništava širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Lička pivovara Otočac pripojena je 1971., te je prestala s radom 1996. godine. U sklopu Zagrebačkih pivovara tada su radile i one u Daruvaru i Karlovcu, te je tvrtka zapošljavala 1600 radnika.

U to su vrijeme, kroz tadašnji model socijalističkog udruživanja rada (SOUR), u sklopu jedinstvenog poduzeća "Zagrebačke pivovare" zajedno poslovali pogoni u Zagrebu, Karlovcu, Daruvaru i Otočcu, pa su se današnji ljuti tržišni rivali godinama nalazili pod istim krovom.

Proizvodili više od polovice pive u SR Hrvatskoj

Do 1970. Zagrebačka pivovara proizvodila je više od pedeset posto piva na području tadašnje SR Hrvatske, da bi do 1990. proizvodnja pala na trideset posto. Godine 1993. tvrtka je prodana belgijskom Interbrewu.

Nakon niza globalnih vlasničkih preslagivanja, Zagrebačka pivovara je 2012. godine postala dijelom sjevernoameričke grupacije Molson Coors, jednog od najvećih svjetskih pivarskih divova. Proizvodi 2 milijuna hektolitara piva godišnje te zapošljava oko 650 radnika.

"Biti jedan od gospodarskih i industrijskih simbola Zagreba za nas je prije svega odgovornost. Moramo čuvati ono najbolje iz tradicije koju smo naslijedili, ali istodobno ulagati u ljude, tehnologiju i održiviju proizvodnju," poručuju za Index iz te važne kompanije čiji se proizvodi reklamiraju kao "zakon" za pivopije.