HRVATSKU potresa nedavno ubojstvo u naselju Sitnice na području Murskog Središća u Međimurju. Višestruko prijavljivan, kažnjavan i osuđivan muškarac dan prije nego što je trebao ići na odsluženje zatvorske kazne počinio je ubojstvo žene i teško ranjavanje druge žene hicima iz automatske puške.

Nakon nekoliko dana potrage ipak je pronađen u Sloveniji i izručen hrvatskim vlastima. Približno u isto vrijeme dogodilo se još jedno ubojstvo ženske osobe u Rijeci, te, sasvim očekivano i razumljivo, opet se mnogo govori o femicidu, koji je i uveden kao posebna kategorija u Kazneni zakon.

Prvi slučaj, osim problematike femicida, otvara i čitav niz drugih pitanja koja je potrebno adresirati jer je ili krajnje vrijeme za to, ili se o nekim stvarima uopće ne govori, pa ih treba otvoriti. O izuzetno preblagim kaznama i poraznoj činjenici da netko s 35 kaznenih prijava i 15 presuda još uvijek (!) može slobodno šetati te k tome imati kod sebe i arsenal oružja već se ovdje pisalo. Također se pisalo i o tome koliko određene kategorije stanovništva mogu praktički činiti što hoće. Sva se ta porazna pravosudna kloaka uvijek svede na onu famoznu i otrcanu "sustav je zakazao".

Specifičnosti romske zajednice

Ima ipak još jedna stvar gdje je opet "sustav zakazao", ali o kojoj se malo ili uopće ne govori. Budući da se ubojstvo u Međimurju dogodilo unutar romske zajednice, nemoguće je pobjeći od činjenice da ta zajednica ima itekako sebi svojstvene probleme.

Ti se problemi tek ponekad adresiraju i to praktički isključivo u kontekstu socijalne politike i to na onaj najpovršniji način – dodjela socijalne pomoći, eventualno tu i tamo i neki infrastrukturni zahvat da se može pokazati da država brine o romskoj nacionalnoj manjini i da se njihov politički predstavnik u Hrvatskom saboru ima čime pohvaliti i stati pred svoje biračko tijelo.

Rješavanje dubinskih problema i sve što bi moglo rezultirati konkretnim pomacima - toga nema, maskira se socijalnim davanjima, a potpuno se šuti o hijerarhiji i običajima u toj zajednici, što je često i izvor različitih devijantnosti.

Romske žene su višestruko potlačene

O tome se ovdje radi – ubojstvo u Međimurju počinio je višestruko osuđivani i naoružani romski muškarac nad romskom ženom. Žene u romskoj zajednici, složit će se svatko s imalo zdravog razuma i bazičnog uvida, općenito su u puno lošijem društvenom stanju nego žene u zajednici većinskog naroda, i velike većine ostalih manjina.

U tom smislu, osim što je ovo femicid, to je i refleks duboke i višestruke potlačenosti žena u tim zajednicama. Nije usporedivo s većinskim ostatkom - tamo doista slučajevi obiteljskog nasilja postoje u zabrinjavajućem broju, ali su, gledajući red veličine, ipak razina incidenta. U romskim zajednicama to nije slučaj - one su patrijarhalnije, više hijerarhijski ustrojene te zasnovane na specifičnim običajnim praksama koje jako odudaraju od neke norme ili standarda.

Problem dvostruke nevidljivosti

Žene u romskim zajednicama tako su dvostruko nevidljive - za vlastitu zajednicu, gdje su podređeni dio jedne izuzetno patrijarhalne i hijerarhijski ustrojene strukture, i za društvo u cjelini - puno je manje reakcija na takav femicid nego na neki među većinskim narodom. Pod reakcijama ovdje se podrazumijevaju i reakcije politike, "nadležnih", ali i dežurnih dušebrižnika - svih onih aktera u javnom prostoru, koji sami sebe mogu prepoznati, a koji inače vrlo burno reagiraju na ovakve stvari.

Možemo primijetiti da se u javnom diskursu ubojstvo žene u Rijeci odmah dovelo u kontekst femicida, dok je ono što je bilo u fokusu kod ubojstva u Međimurju ipak ostala potraga za višestruko osuđivanim zločincem. Također, teško se ne oteti dojmu da feminističke udruge u javnom prostoru više pozornosti posvećuju liku koji je zgazio ruže na Trgu bana Jelačića nego okrutnom femicidu u Međimurju.

Konkretna ubojstva žena pala u sjenu peticije protiv klečavaca

Nakon tog gaženja ruža uslijedila je inicijativa za peticijom za zabranu okupljanja molitelja na Trgu bana Jelačića koja je dovedena do najviših političkih razina. Okvir u kojemu se tada našla tema femicida otišla je potpuno u smjeru grupe muškaraca koji mole na glavnom zagrebačkom trgu i njihova stvarnog ili navodnog utjecaja na povećanje nasilja nad ženama u društvu.

Za to vrijeme stvarni događaji, nepovezani sa svakomjesečnim performansima, otišli su u drugi plan, pa i ovo ubojstvo u Međimurju. Zašto?

O romskim ženama se šuti u strahu od optužbi o rasizmu

Analiza i kritika zločina u Međimurju podrazumijevala bi ipak mnogo više i politički "skliskije" od optužbe kompletnog društva da je patrijarhalno, da "mrzi žene" i da je, kako se to pomodno kaže, "toksično maskulino". Ona bi podrazumijevala i kritiku stanja života i običajnih praksi u romskim zajednicama koje se uvelike razlikuju od većinskih. A zašto se to ne čini?

Prvo, jer jednostavno nije "politički korektno" - o nekim zločinima i ostalim gadostima mnogi se ustručavaju govoriti da ne bi bili proglašeni rasistima i šovinistima ili su jednostavno normalizirali vlastito djelovanje i govor u tako rigidno uškopljenom diskursu, da bi im ovo bilo kontra unaprijed postavljenog narativa.

Drugo, jer bi to podrazumijevalo i da na višu razinu treba dići problematiziranje uvjeta života i običajnih praksi u jednoj zajednici kojom se realno nitko ne želi baviti ili se bavi na krajnje površan i licemjeran način. Može se reći da je ovo drugo uistinu i rasistički, i seksistički, i šovinistički, jer ispada da iz raznoraznih razloga nikoga nije briga za romske žene, za dvostruko, ako ne i višestruko, nevidljive žene.

Teško licemjerje društva oko romskiih žena

Te su žene vidljive jedino kada prosjače na kolodvorima, tržnicama, stanicama, trgovima i drugim mjestima gdje se okuplja i prolazi više ljudi. I to su vidljive na onaj najogoljeliji način - često s maramom i malim djetetom, ispruženih ruku, ili s nekim đinđulama, možda i katoličkim kalendarima koje ponekad kao prodaju. Ljudi obično pored njih samo prođu jer su im dosadne, a često i verbalno neugodne.

U to vrijeme te žene ne čine ono što iz svoje slobodne volje žele, nego jer ih je "starješina", muškarac, naravno, poslao u taj posao i što mu moraju donijeti nešto novca. On u isto vrijeme možda vozi neki nabrijani BMW i ni po čemu ne izgleda kao predstavnik socijalno najniže klase stanovništva. Ako se ne vrate s dovoljno novca, kako je starješina zamislio, sigurno ne prođu samo s blagom verbalnom opomenom.

Je li itko ikada na nekoj višoj razini, pa čak i bilo kojoj, problematizirao bijedu i jezu u kojoj te žene žive? Nekoga prozvao za to? Iznio prijedloge kako to riješiti? Ako nije, i budući da nije, možemo reći da živimo u izuzetno licemjernom društvu koje nije ni na jednoj razini briga za žene koje su "dvostruko nevidljive", osim u statistikama socijalne pomoći, često na račun djece, o čijem bi se statusu isto dosta moglo reći, i, nažalost, crnoj kronici.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala