Slučaj Maestro: Počeo kao farsa, red je da tako i završi
SLUČAJ Maestro počeo je kao farsa pa je u redu da tako i završi. Ne samo da je bilo jasno kako je usmjeren na sitne ribe u Fondu za privatizaciju, dok su svi, od predsjednika do ministara i samog premijera, pošteđeni odgovornosti, ne samo da se na prvu presudu čekalo gotovo dvije godine nego je i ta prva, protiv dvije najsitnije ribe u cijeloj aferi, bila oslobađajuća.
Sud je odbacio sve točke optužnice u slučaju Mali maestro uz obrazloženje da jedan od optuženika „nikada nije realizirao svoje obećanje“ dano poduzetniku i prijatelju Svjetlanu Staniću da će mu pomoći pri privatizaciji Dalmacijavina i splitskog hotela Bellevue. Ona čuvena peka, putovanje u Monte Carlo, ljetovanje na jahti i novčane pozajmice bili su obični darovi kakvi se inače razmjenjuju među prijateljima. Naročito ako su u prilici međusobno si pomagati u ostvarivanju poslovnih interesa, po mogućnosti na štetu hrvatske države. Stvar, naime, nije u kriminalu, nego u etici.
Izlišno je sada ulaziti u pravne detalje presude. Je li optužnica bila šlampava, jesu li dokazi bili nedostatni ili je sud bio pristran, sve je to sada manje važno. Važno je samo da hrvatski građani ne mogu dočekati ni jednu najmanju, gotovo minijaturnu presudu, smiješnu u usporedbi s kriminalom kojim su u privatizaciji izvučene milijarde eura državne imovine.
Ako se već nije udarilo na pravog „maestra“, ako se nije ušlo u trag milijardama i velikim privatizacijskim igračima, moglo se barem osuditi dvojicu pikzibnera zbog peke i dvaju poduzeća. Međutim, čak je i to bio prevelik zalogaj za hrvatsko pravosuđe.
Tragikomičan lik
Jedan od optuženika od početka je bio tragikomičan lik. Njegova majka lobirala je po novinama, brat sa zalizanom frizurom izazivao podsmijeh, dok je scena izlaska iz pritvora u Remetincu i srcedrapateljni zagrljaj sa suprugom donijela toliko potreban melodramatski „touch“.
Njegov prijatelj Svjetlan Stanić imao je, pak, toliko čistu savjest u vezi sa svojim odnosom s drugim optuženikom da se od akcije Maestro skrivao u Bosni punih 16 mjeseci, sve dok nije bio siguran da će biti oslobođen. I eto mu ga sad. Kao i svima nama. Toliko o borbi protiv korupcije u HFP-u. Kakve korupcije? Pa oni su samo prijatelji.
Od početka je akcija Maestro bila predstava za europske birokrate. Trebao je to biti dokaz odlučnosti Sanaderove administracije da se obračuna s kriminalom i korupcijom u privatizaciji.
Pohvatali su na brzinu nekoliko jadnika, od kojih je ovaj optuženik bio najjadniji, malo se izreklamirali na konferencijama za novinare, prodali javnosti nekoliko fora koje su trebale izazvati reakciju, poput „kave za 50 tisuća eura“, te jasno povukli crtu do koje seže odgovornost u ovoj i budućim istragama te vrste.
Sanader je dobio pozitivan izvještaj iz Bruxellesa, a dalje je sve, što se kaže, bilo „u rukama pravosuđa“. Sada vidimo da čak ni taj par sitnih riba ne može biti osuđen. I koji je onda zaključak? Korupcije u Fondu nije bilo. Kao što više nema ni mafije otkako je beskućnik priznao ubojstvo odvjetničke vježbenice.
Naravno, kao što akcija Maestro nije nikoga ozbiljnog u ovoj zemlji uvjerila da se vlast odlučno uhvatila u koštac s korupcijom u privatizaciji, tako ni oslobađajuća presuda dvojici optuženika neće nikoga uvjeriti da korupcije nije bilo.
Kao što ni eventualna osuđujuća presuda ostalim optuženicima u takozvanom Velikom maestru neće nikoga uvjeriti da se priča o korupciji time završava. Neuhvaćeni Maestro sve je dobro orkestrirao, ali srećom, nije i zdrav razum.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Index