KAKO je odmicalo geološko razdoblje devona, na Zemlji je izumiralo sve više bića, što je prije 359 milijuna godina kulminiralo u jednom od najvećih masovnih izumiranja u povijesti našeg planeta.

Znanstvenici su sada utvrdili da uzrok tome ne moraju biti neke lokalne pojave. Dapače, možda pravi krivac čak ne dolazi iz našeg Sunčevog sustava.

Nova studija, koju je vodio astrofizičar Brian Fields sa Sveučilišta Illinois Urbana-Champaign, ukazuje na to da je ovaj pomor mogao izazvati svemirski fenomen - eksplozija umiruće zvijezde koja je od nas udaljena više desetaka svjetlosnih godina.

"Svemir intervenira u naš život"

Do sada se smatralo da su masovno izumiranje u devonu mogli pokrenuti lokalni geološki uzroci, poput razorne vulkanska erupcije, ili udar asteroida koji je došao iz našeg Sunčevog sustava.  

No, pomor na našem planetu mogao je uzrokovati i svemirski događaj koji se odvio na velikoj udaljenosti od našeg planeta, piše Science Alert.

"Naša studija govori o tome da život na Zemlji ne postoji izolirano. Mi smo stanovnici svemira i svemir intervenira u naš život. Često to čini neprimjetno, ali ponekad može djelovati razorno", rekao je Fields.

Astrofizičari su u novoj studiji istraživali mogućnost da je dramatični pad razine ozona u kasno devonskom razdoblju uzrokovala supernova, a ne erupcija vulkana ili epizoda globalnog zagrijavanja.

Oni smatraju da je snažna eksplozija zvijezde koja je od nas udaljenja nekih 65 svjetlosnih godina mogla imati katastrofalan učinak na ozon u atmosferi našeg planeta.

Smrtonosne kozmičke zrake

Hipoteze da bi supernove mogle pokrenuti masovno izumiranje na Zemlji datiraju još iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a stručnjaci su u novije vrijeme izračunali "zonu smrti", odnosno udaljenost pri kojoj takva eksplozija može uništiti život na drugim svemirskim tijelima. Procijenili su da supernova može imati ubojiti učinak u krugu od 25 do 50 svjetlosnih godina.

"Supernove (SNe) su izvori ekstremnih ultraljubičastih, rendgenskih i gama zraka. One stvaraju kozmičke zrake, odnosno atomske jezgre visoke energije", navode znanstvenici u studiji.

Te kozmičke zrake, tvrde astrofizičari, mogu uništiti ozonski omotač i prouzročiti dugotrajno oštećenje u životnim oblicima unutar Zemljine biosfere - što otprilike odgovara gubitku raznolikosti i deformacijama drevnih biljnih spora pronađenih u stijenama starim otprilike 359 milijuna godina.

Naravno, to je za sada samo hipoteza. Trenutno nema nekih snažnih dokaza koji bi mogli potvrditi da je daleka supernova uzrokovala masovno izumiranje kasnog devonskog razdoblja. Osim jednog potencijalnog – specifičnih radioaktivnih izotopa.

Plutonij-244 i samarij-146

Znanstvenici koji se bave istraživanjem utjecaja supernova na život na Zemlji potražili su na našem planetu radioaktivne izotope koji su se mogli stići do nas jedino putem eksplozije zvijezda.

Jedan izotop, željezo-60, bio je temelj mnogih takvih istraživanja, a nađen je na brojnim lokacijama na Zemlji.

U kontekstu kasnog devonskog izumiranja, Fields i njegov tim utvrdili su da bi njihovu hipotezu mogli potvrditi drugi izotopi: plutonij-244 i samarij-146.

"Nijedan od ovih izotopa se danas ne pojavljuje prirodno na Zemlji. Do nas mogu doći jedino putem kozmičkih eksplozija", rekao je astronom Zhenghai Liu sa Sveučilišta Illinois Urbana-Champaign.

Drugim riječima, ako znanstvenici uspiju pronaći ove izotope u stijenama kasnog devonskog razdoblja imat će dokaz da je umiruća zvijezda uzrokovala pomor na našem planetu.

Divovska zvijezda koja bi trebala uskoro eksplodirati

Od početka ove godine, mnogi astronomi bili su zaokupljeni neobičnim zatamnjenjem divovske zvijezde Betelgez za koju se smatra da bi uskoro (u relativnom smislu – može proći još stotine ili tisuće godina) mogla eksplodirati.

>> Otkriveno zbog čega je zvijezda Betelgez naglo misteriozno potamnjela

Kada dođe do supernove, Betelgez bi mogao tijekom nekoliko tjedana ili čak mjeseci snažno zasjati na našem nebu te možda čak zasjeniti i sjaj Mjeseca.

Srećom po nas, Betelgez je od Zemlje udaljen oko 725 svjetlosnih godina te bi se u slučaju supernove našli izvan "zone smrti" koja se prostire unutar 50 svjetlosnih godina od eksplozije. Supernova Betelgeza bi u tom slučaju jednostavno bila znanstveno zanimljiv događaj i izuzetno fascinantan nebeski spektakl.

Što je s drugim obližnjim supernovama?

Do sada, u cijeloj poznatoj povijesti čovječanstva, nije zabilježena ni jedna supernova koja se dogodila na udaljenosti između 50 i 100 svjetlosnih godina. Zadnja, okom vidljiva supernova (Supernova 1987A) dogodila se 1987. godine, a bila je od nas udaljena oko 168.000 svjetlosnih godina, piše Earth Sky.

Prije toga, posljednju supernovu dokumentirao je Johannes Kepler 1604. Ta se eksplozija zbila na udaljenosti od 20.000 svjetlosnih godina. Mada je bila vidljiva i po danu, nije imala nikakav utjecaj na život na zemlji.

Sada se postavlja konačno pitanje - koliko se potencijalnih supernova nalazi na udaljenosti od 50 do 100 svjetlosnih godina? Odgovor ovisi o vrsti supernove.

Supernova tipa II je eksplozija masivne zvijezde, a unutar 50 svjetlosnih godina od Zemlje nema toliko masivnih zvijezda za tu vrstu supernove.

No postoji i supernova tipa I, odnosno eksplozija male patuljaste zvijezde. Te zvijezde su jako slabog sjaja. Teško ih je pronaći pa ne znamo sa sigurnošću koliko ih se nalazi oko nas. Vjerojatno postoji nekoliko stotina takvih zvijezda unutar udaljenosti od 50 svjetlosnih godina.

Jedna potencijalna supernova tipa I je zvijezda binarnog sustava, nazvana IK Pegasi B. IK Pegasi A je obična zvijezda nalik našem Suncu. Kada A naraste u crvenog diva, njeni rubovi bi se mogli toliko približiti zvijezdi B da bi taj patuljak mogao iz nje preuzeti dio materije.

Kada zvijezda B postane dovoljno masivna, mogla bi eksplodirati kao supernova. Na svu sreću, ovaj binarni sustav udaljen je od nas 150 svjetlosnih godina.

Istraživanje naziva Supernova triggers for end-Devonian extinctions objavljeno je u časopisu PNAS.