U TEHERANSKOJ džamiji vjernici su se nedavno okupili u sve očajnijoj molitvi za kišu. Njihove su molbe odraz krize tolikih razmjera da je iranski predsjednik upozorio kako bi se stanovnici glavnog grada uskoro mogli suočiti s evakuacijom. Tjedni prolaze bez kapi kiše, a strah da bi slavine u metropoli od 15 milijuna ljudi mogle potpuno presušiti sve je veći, piše CNN.

Predsjednik Masoud Pezeshkian u govoru je najavio da će voda biti racionirana ako u Teheranu ne padne kiša do prosinca. Ako se suša nastavi, stanovnici će se "morati evakuirati", poručio je. Iako mnogi stručnjaci smatraju evakuaciju neizvedivom, predsjednikova izjava naglašava ozbiljnost situacije. Kriza seže daleko izvan Teherana - oko 20 provincija nije vidjelo kišu od početka kišne sezone krajem rujna, a prema podacima Reutersa, otprilike 10 % brana u zemlji praktički je presušilo.

Galerija

Korijeni krize su duboki

Uzroci iranskih problema s vodom složeni su i duboki: desetljeća prekomjernog crpljenja, zastarjela infrastruktura koja propušta, nekontrolirana gradnja brana, loše upravljanje i optužbe za korupciju. Sve to dodatno pogoršavaju klimatske promjene koje donose toplije i suše vrijeme, zbog čega se ispražnjeni rezervoari iz godine u godinu ne uspijevaju napuniti.

Trenutna suša u Iranu najgora je u posljednjih 40 godina, a razine vode opadaju "u doba godine kada biste normalno očekivali oporavak zaliha, a ne daljnji kolaps", rekao je Amir AghaKouchak, profesor sa Sveučilišta u Kaliforniji.

Iako je Iran polusušna zemlja naviknuta na nestašice, kriza rijetko kada pogađa Teheran, dom nacionalne elite. Danas su glavni rezervoari koji opskrbljuju grad puni tek oko 11 %. Brana Latyan, petnaestak kilometara od grada, na samo je 9 % kapaciteta, a njezino se korito od svibnja pretvorilo u suhu pustoš.

Brana Amir Kabir, ključna za opskrbu Teherana, na opasno je niskih 8 % kapaciteta. Situacija nije bolja ni drugdje - rezervoari koji opskrbljuju Mashhad, drugi najveći grad u zemlji, puni su samo 3 %.

Poljoprivreda ispraznila rezerve

Stručnjaci ističu da je vlada u "vodnom bankrotu", kako je stanje opisao Kaveh Madani, direktor Instituta za vodu, okoliš i zdravlje Sveučilišta Ujedinjenih naroda. Prema njemu, zemlja crpi vodu iz rijeka i podzemnih zaliha brže nego što se one mogu obnoviti. Glavni krivac za to je, kažu stručnjaci, vladin cilj postizanja samodostatnosti u hrani, uveden kao odgovor na zapadne sankcije.

"Desetljećima su politike poticale širenje navodnjavane poljoprivrede u sušnim regijama", objasnio je AghaKouchak. Kao rezultat, navodnjavane površine su se udvostručile od 1979., a čak 90 % iranske vode troši se na poljoprivredu, posebno na uzgoj riže.

Najpoznatija žrtva takve politike je jezero Urmia, nekoć jedno od najvećih slanih jezera na svijetu, koje je gotovo nestalo zbog brana i bunara izgrađenih za potrebe farmi. Dodatni pritisak stvaraju industrije poput naftne i plinske, smještene u sušnim područjima, te rastuće gradsko stanovništvo. Problem pogoršava i zastarjela infrastruktura kroz koju se gubi oko 30 % pročišćene vode.

Očajnički potezi i neizvjesna budućnost

"Kuća je gorjela zbog lošeg upravljanja, a onda klimatske promjene… dolijevaju ulje na vatru", slikovito je opisao Madani. U Teheranu vlada tjeskobno iščekivanje. Iako nema službenog racioniranja, stanovnici prijavljuju smanjen tlak vode, a slavine povremeno presuše.

Nedosljedna komunikacija vlasti dovela je do nepovjerenja i teorija zavjere, poput onih da strane sile kradu iranske oblake. Iako je predsjednik spomenuo evakuaciju, ona se čini malo vjerojatnom. "Kamo bi ljudi uopće otišli?" pita se Mohsen B. Mesgaran sa Sveučilišta u Kaliforniji, dodajući da si većina kućanstava u teškoj ekonomskoj situaciji ne može priuštiti selidbu.

Vlada je pokušala i sa zasijavanjem oblaka, metodom čija je učinkovitost upitna. "To je dobro rješenje za očajne vlade da jednostavno pokažu da poduzimaju nešto", rekao je Madani. U međuvremenu, dužnosnici se okreću molitvi. No, stručnjaci upozoravaju da čak i ako kiša padne, to neće biti dovoljno.

"Priroda sada nameće stroga ograničenja", zaključio je AghaKouchak, dodajući: "Vodena kriza nije samo ekološko pitanje; ona je sve više isprepletena s iranskom društvenom i političkom budućnošću."