JAVNA kupališta na rijeci Savi u Zagrebu odavno su otišla u legendu. Posljednji ostatak savskih kupališta - nekoć popularni Babinjak kod Hendrixovog mosta - izgorio je 1993. godine. To kupalište i sunčalište za žene - prva zagrebačka nudistička plaža - otvoreno je 1926. i predstavlja simbol vremena kada je Zagreb doslovno živio uz Savu.

Danas se Zagrepčani kupaju na Jarunu te na gradskim bazenima - Šalati, Mladosti, Utrinama, Jelkovcu i Sveticama. Kupanje na Jarunu danas nije osobito popularno zbog mutne vode i mulja, iako je voda ispravna.

Galerija

Loša kvaliteta vode i opasnost za zdravlje kupača još su u 1960-im i 1970-im godinama smanjili interes za savska kupališta. Nakon izgradnje sportskog centra Jarun za Univerzijadu 1987. posve se odustalo od kupanja na Savi, a drveni skelet Babinjaka, koji je postao sunčalište, ostao je uspomena dok nije nestao u požaru.

Kupališne sezone na Savi u Zagrebu započele su još polovicom 19. stoljeća. Branko Vujasinović u stručnom radu "Uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba" 2007. godine piše: "Na području Save kod Zagreba u prošlosti je postojalo više kupališta koja su u početku služila za kupanje tijekom ljetnih dana. Kupanje na Savi postupno postaje mjesto okupljanja te se otmjeniji Zagrepčani, kao i oni koji misle da to jesu, obavezno sastaju na kupalištima za ljetnih dana.

Rijeka Sava je u drugoj polovini 19. stoljeća bila još "djevičanski čista", što se kupanja tiče, a to se vidi po napisima iz novina toga vremena. Rijeku Savu uglavnom opisuju kao
"srebrenasto pjenastu" ili kraće i "srebropjenu". Stoga nije čudno što su se Zagrepčani u takvoj Savi u vrijeme velikih vrućina željeli osvježiti."

Prvo javno kupalište

Prvo javno savsko kupalište otvorio je Bečanin Franz Hutterer, zakupnik kupališta na Dunavu u tadašnjoj austrougarskoj prijestolnici. Hutterer je 1851. godine zatražio, a 1859. dobio konačnu dozvolu za otvaranje kupališta na Savi u Zagrebu.

"Konačnu dozvolu Hutterer je dobio tek nakon očevida posebne komisije, početkom ljeta iste 1859. godine, na osnovi koje je iste godine postavio i otvorio novo sagrađeno kupalište na splavi na Savi u Trnju. Gradska općina je pokraj potrebnog zemljišta uz Savu kupalište dala u zakup uz kupališno pravo na tom mjestu. To prvo kupalište bilo je smješteno na Trnjanskoj špici na kraju naselja Trnje na Savi, ali se njegov izgled iz tog vremena ne može točno rekonstruirati.

Samo je poznato da se kupalište u početku nalazilo na drvenoj splavi dugoj 24 metra te da je imalo 8 većih i 5 manjih kabina na splavi. Zbog čestih niskih vodostaja Save ljeti u njezinu koritu često nije bilo dovoljno vode. Na ovom su kupalištu od 1867. godine na splavi bili postavljeni tuševi (zvani naslapi), a samo kupalište bilo je užadi vezano uz obalu.

Poznato je da je na obali bio postavljen vodomjer, a uzduž splavi su se nalazile mreže koje su služile čuvanju kupača, ograđeni prostor za plivanje bio je dovoljno dubok i označen različitim bojama te osiguran užetom, a na pločama je bilo posebno označeno gdje je kupanje zabranjeno", navodi Branko Vujasinović.

U Savi su se kupali i vojnici

U Savi su se kupali i vojnici. Ariana Štulhofer u tekstu "Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-rekreativnih objekata u Zagrebu" objavljenom u časopisu "Prostor" 1995. godine, piše: "Od 1857. postoje podaci da je Komanda zagrebačkoga vojnog garnizona prije početka ljetne sezone običavala na Savi odrediti prostor za kupanje vojnika. Godine l863. bila je izgrađena drvena splav s plivaonicom, a 1876. vojničko je kupalište s plivaonicom bilo smješteno u Trnju, blizu civilnoga."

Lokacije kupališta mijenjale su se zbog promjena toka rijeke te su se neprestano dograđivala i uređivala.

Gradsko poglavarstvo donosilo je propise o kupanju na Savu svake sezone. Kako navodi Branko Vujasinović, u proljeće 1894. u oglasu stoji da je izvan kupališta drugdje u Savi kupanje zabranjeno, da se zabranjuje plivanje s jedne na drugu obalu Save, da je gospođama dopušteno koristiti plivaonicu od ranog jutra do 1 sat popodne, a nakon toga muškarcima do večeri i slično.

Posebno je bilo zabranjeno kupati se bez plivaćih hlača (gaćica), zavirivati u kabine, voditi pse na kupalište i u kabine, prati rublje u blizini kupališta, puštati konje, rogatu marvu, pse i druge životinje u Savu.

Nova kupališta

Početkom 20. stoljeća grad je nekoliko puta pokušao izgraditi nova kupališta, ali projekti nisu realizirani do sredine 1930-tih godina. U Podsusedu je 1924. otvoreno kupalište s četrdeset kabina i gostionicom pored mosta. Radilo je do 1945. godine.

Značajno razdoblje u povijesti savskih kupališta bilo je između 1926. i 1928., kada je izgrađen i otvoren veliki kompleks s nekoliko stotina kabina. Po vlasniku, nazvan je Gospodarićevo kupalište. To je bilo središte tadašnje zagrebačke rivijere. Babinjak je bio podsjetnik na to kupalište. Ono je neizostavan dio kultnog filma "Tko pjeva, zlo ne misli" Kreše Golika.

Polovicom 20. stoljeća izrađen je projekt novog kupališta na Trnju, kod tadašnje skele. Arhitekt Zvonimir Požgaj je između 1950. i 1953. projektirao kupalište duljine dvjesto metara, s kabinama i kupališnom opremom. Požgaj je kasnije projektirao i uređenje kupališta na jezeru Bundek. Projekti nisu zaživjeli.

U posljednjim desetljećima postojanja savskih kupališta, do kraja 1980-tih, ona nisu značajnije obnavljana. Popravljena su za Univerzijadu, ali njihovo loše stanje dovelo je i do pisanja peticija i prosvjeda gradskim vlastima. Nakon požara sunčališta Babinjak 1993. godine - koje je do kraja srušeno 1996. - rasprave su prerasle u uspomene, iako su postojali planovi za njegovu obnovu.

Kako je tada izvijestio Večernji list, strojevi poduzeća "Gacka" srušili su betonske stupove Babinjaka, dok je jedan arhitektonski ured napravio plan obnove i vraćanje u izvorni oblik. Nadležni su već tada naglasili kako s obnovom treba pričekati.

Za razliku od Zagreba, brojne europske metropole imaju kupališta na rijeci uz koju se nalaze. Povratak kupača na obale Seine u Parizu - nakon stotinu godina zagađenja - bio je svjetska senzacija.

Uz Pariz, kupanje u gradskim kanalima i rijeci nude Kopenhagen i Oslo, te veliki švicarski gradovi - Zurich, Bern i Basel. Beč - iz kojeg je Franz Hutterer donio zamisao o savskim kupalištima u Zagrebu - ima nekoliko popularnih kupališta na Dunavu.