SVJETSKI i ukrajinski mediji nedavno su objavili su sažetke intervjua bjeloruskog diktatora Lukašenka za arapsku Al Arabiyu, u kojem se ispričao predsjedniku Ukrajine Volodimiru Zelenskom te izjavio da se Ukrajina ne mora bojati napada iz Bjelorusije.

Od 2014. godine Lukašenko izravno i neizravno podržava rusku agresiju protiv Ukrajine. Službeno, Bjelorusija nije objavila rat Ukrajini, a u Ukrajini nema bjeloruskog vojnog osoblja, ali podaci iz otvorenih izvora pokazuju da se i bjelorusko vojno osoblje i bjeloruski plaćenici bore u ruskoj vojsci od 2014. godine.

Aleksandar Lukašenko poznat je po svojim proruskim izjavama i retorici, koje su u velikoj mjeri usklađene s politikom Kremlja. Istodobno, nepriznati bjeloruski predsjednik ponekad si dopušta dvosmislene izjave o Ukrajini i ratu koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine.

Bjelorusija, Lukašenko i ruska agresija od 2014. godine

Ukrajina i Bjelorusija imaju zajedničku granicu dugu 1084 kilometra. S ukrajinske strane granica prolazi kroz Žitomirsku, Volinjsku, Černjihivsku, Rivnensku i Kijevsku oblast, a s bjeloruske strane kroz Gomeljsku i Brestsku oblast. Trenutačno je granica s ukrajinske strane utvrđena te se njezino dodatno utvrđivanje nastavlja, što je nakon Lukašenkova intervjua za Al Arabiyu izjavio glavni zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine Oleksandr Sirski.

Takve mjere potpuno su opravdane i logične s obzirom na postojanje stalne prijetnje bjeloruske invazije i mogućnost novog prodora ruskih snaga s teritorija Bjelorusije, kao što se već dogodilo u veljači 2022. godine.

Ruska agresija na Ukrajinu 2014. godine, koja je dovela do aneksije Krima i dijelova Luhanske i Donjecke oblasti, pokazala je na čijoj su strani Lukašenko i pristaše njegova režima. On je, kao i ministri bjeloruske vlade, tada dao niz dvosmislenih izjava u kojima su podržali teritorijalni integritet Ukrajine i istaknuli potrebu za neutralnim i nesvrstanim statusom Ukrajine.

Lukašenko ne izlazi iz Putinovih okvira

Lukašenko je također, ne sasvim slučajno, nekoliko puta Krim nazvao ruskim, ali nije bilo pravnog priznanja poluotoka kao ruskog od strane Minska. Bjeloruski predsjednik tvrdio je da će priznati Krim kao dio Ruske Federacije kada "dođe vrijeme". To nije potvrda Lukašenkova proukrajinskog stava, već pokušaj bjeloruskog diktatora da uravnoteži odnose i ne izađe izvan okvira koje je postavio Putin.

Moskva je podržala ideju održavanja mirovnih pregovora između Ukrajine i Ruske Federacije uz prisutnost Francuske i Njemačke, tzv. Normandijski format, u Minsku tijekom 2014. i 2015. godine. Lukašenko se pozicionirao kao mirotvorac i pozivao na rješavanje tzv. ukrajinske krize.

Ruska Federacija koristi ovaj izraz kako bi objasnila svoje postupke u kršenju teritorijalnog integriteta Ukrajine i započinjanju rata. Izbor Minska kao mjesta za pregovore nije bio slučajan. To je teritorij i zona utjecaja ruskog predsjednika, pa je Putin diktirao svoja pravila igre predstavnicima Francuske, Njemačke i Ukrajine, istovremeno ukazujući Lukašenku na njegovu ovisnost o Moskvi i uključenost Bjelorusije u rat protiv Ukrajine.

Lukašenko se do kraja razotkrio s početkom totalne invazije

Do 2022. godine odnosi između Ukrajine i Bjelorusije nekoliko su se puta pogoršali zbog Lukašenkovih izjava o Krimu i trgovine Minska s okupiranim ukrajinskim teritorijima. Pogoršanje je postalo očito 2020. godine, kada je Zelenski podržao prosvjede protiv Lukašenka i pozvao ga na dijalog s prosvjednicima. Ukrajinci i mitropolit Epifanije iz Pravoslavne crkve Ukrajine izrazili su podršku Bjelorusima koji su izašli na ulice protiv očite prevare na predsjedničkim izborima.

Početak potpune ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. konačno je okončao sumnje o tome na čijoj su strani Lukašenko i njegov režim. Bjeloruski dikator dopustio je ruskim regularnim snagama da uđu na ukrajinski teritorij, kroz zonu isključenja oko Černobila, preko teritorija zemlje, što je dovelo do privremene okupacije černobilske nuklearne elektrane i uzimanja njezinih radnika za taoce.

U sljedećim mjesecima i godinama potpune agresije Lukašenko je samo potvrdio svoju privrženost Rusiji i vjernu službu Putinu, pružajući Rusima bjeloruske zračne luke za lansiranje raketa na Ukrajinu, omogućujući im napade na Ukrajinu dronovima s bjeloruskog teritorija, razmještajući ruske protuzračne raketne sustave na zračnim lukama i drugim lokacijama usmjerenima prema Ukrajini, kao i rusko nuklearno oružje.

Prije nekoliko godina ukrajinski i europski OSINT istraživači potvrdili su sudjelovanje Bjelorusije u deportaciji ukrajinske djece s privremeno okupiranih teritorija u Rusiju i Bjelorusiju te stvaranje filtracijskog logora za ukrajinske vojnike i civile na teritoriju te zemlje.

Aktivna vojna suradnja Moskve i Minska

Vrijedi posebno spomenuti da Minsk i Moskva aktivno surađuju u vojnoj sferi. Tijekom godina ruske agresije suradnja se intenzivirala i produbila, što je bio rezultat postupne ruske apsorpcije bjeloruskih vojnih i obrambenih poduzeća.

Taj je proces započeo 1999. godine, kada su se Ruska Federacija i Bjelorusija dogovorile o stvaranju takozvane "savezne države", gdje su obje zemlje teoretski bile neovisni subjekti. Međutim, Moskva je od samog početka postavila smjer za postupno spajanje važnih sfera i transformaciju Bjelorusije u resursno i sirovinsko uporište za Rusiju. Lukašenko je, pristajući na takav državni projekt pod pokroviteljstvom Kremlja, pridonio primjeni ruske kolonijalne politike.

Godine svrhovite i ciljane suradnje dovele su do transformacije bjeloruskog vojno-industrijskog kompleksa u dio ruskog vojno-industrijskog kompleksa. Slični procesi odvijali su se na razini nadležnih ministarstava i državnih tijela. To je Putinu osiguralo teritorij s kojeg je mogao stalno primati streljivo, opremu i oružje, provoditi popravke i modernizaciju opreme oštećene u Ukrajini te liječiti rusko vojno osoblje u bjeloruskim medicinskim ustanovama.

Ukrajinske vlasti, posebno predsjednik Volodimir Zelenski, više su puta naglasili da Rusija nastoji produbiti sudjelovanje Bjelorusije u agresiji protiv Ukrajine. Naglasak je stavljen ne samo na suradnju u vojno-industrijskom kompleksu, već i na spajanje Rusije i Bjelorusije u jednu državu. Kijev je također više puta upozorio Lukašenka da će Putin povećati pritisak i manipulacije kako bi Bjelorusija otvoreno objavila rat Ukrajini.

Primjer takve umiješanosti je vijest ruskog Ministarstva vanjskih poslova o "napadu" Oružanih snaga Ukrajine na autobus s bjeloruskom djecom u Brjanskoj oblasti Ruske Federacije 17. lipnja. Odgovarajuća izjava pojavila se u ruskim propagandnim medijima i već se uspjela proširiti ruskim diplomatskim ustanovama u inozemstvu.

Slične dezinformacije i otvorene laži objavio je Telegram kanal ruskog veleposlanstva u Hrvatskoj. Ukrajina također stalno podsjeća Lukašenka da Putin Bjelorusiju vidi kao odskočnu dasku i to ne samo za drugu invaziju na Ukrajinu sa sjevera.

Za čelnika Kremlja bjeloruski teritorij je odskočna daska za vidljivi pritisak i zastrašivanje vlasti i stanovništva baltičkih zemalja. U neizravnim akcijama Moskva koristi Bjelorusiju kao teritorij s kojeg se vode hibridni i informacijsko-psihološki ratovi protiv Latvije, Litve, Estonije i Poljske.

Odgovornost Lukašenka i njegova režima

S pravnog stajališta, Bjelorusija je sudionik u ruskoj invaziji i agresiji na Ukrajinu. Na to ukazuju odvjetnici koji rade u području međunarodnog prava, a koji su već dokazali da je Bjelorusija prekršila Povelju UN-a o teritorijalnom integritetu Ukrajine i dopustila Rusiji, koja je počinila agresiju na Ukrajinu, da koristi njezin teritorij.

Odvjetnici također naglašavaju da u Ukrajini nema oružanih snaga Bjelorusije te stoga ona još ne snosi izravnu odgovornost za rusko kršenje međunarodnog prava. Ovdje se ipak moramo prisjetiti da su Lukašenko i njegovi ljudi znali i znaju za zločine koje Rusija čini u Ukrajini i protiv Ukrajinaca, ali ne poduzimaju ništa kako bi ih zaustavili. To bi mogao biti još jedan razlog da nelegitimni bjeloruski predsjednik i osobe iz njegova najužeg kruga budu kazneno odgovorni.

Bjeloruska podrška i olakšavanje ruske agresije na Ukrajinu stvara osnovu za napad ukrajinske vojske na teritorij Bjelorusije. Sukladno tome, Ukrajina ima pravo odrediti potencijalne vojne ciljeve, što je opravdano s vojnog i pravnog stajališta, jer odgovara članku 51. Povelje UN-a o pravu države na samoobranu. Međutim, Ukrajina zasad ne poduzima takve akcije protiv Bjelorusije, već naprotiv, stalno pokušava prenijeti informacije o daljnjem sudjelovanju Minska u ratu koji je pokrenula Rusija. Lukašenko na takve pozive odgovara redovitim pričama o "prijateljstvu" i bliskim vezama s Ruskom Federacijom.

Ukrajina identificirala 500 potencijalnih meta u Bjelorusiji

Međutim, optužuje Ukrajinu za prijetnje udarima, posebno "na ozbiljnu metu", čije koordinate Minsk zna. Bjeloruski diktator potpuno ignorira informacije da je Rusija izgradila nova mjesta za lansiranje dronova "Šahed" nedaleko od granice s Bjelorusijom. Umjesto toga, pribjegao je prijetnjama kada se na društvenim mrežama pojavila izjava zapovjednika Snaga bespilotnih sustava Roberta Brovdija o identifikaciji 500 ciljeva na teritoriju Bjelorusije kao objekata za uništenje.

Neovisni istražitelji sugeriraju da bi to mogla biti poduzeća ruskog vojno-obrambenog kompleksa koja djeluju na teritoriju Bjelorusije. Lukašenko je također negativno doživio izjavu vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine Oleksandra Sirskog od 16. lipnja o daljnjem jačanju obrane ukrajinske granice na sjeveru Ukrajine i njezinoj zaštiti uporabom postrojbi bespilotnih sustava.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala