U ZADNJE vrijeme dovoljno je da se u tekstu spomene termin "brunch" pa da se u komentarima pokrene žustra jezično-gastronomska rasprava, uz vidljivu iritaciju dijela čitatelja kojima ta riječ, izgleda, zvuči napuhano i pretenciozno - pa joj se često i rugaju.

Jedni prigovaraju korištenju stranog termina i pozivaju na korištenje hrvatskog jezika, drugi "brunch" ispravljaju u gablec ili marendu, a treći se onda međusobno prepiru jer u Zagrebu, Istri, Dalmaciji ili Slavoniji te riječi ne znače isto. I tako rasprava vrlo brzo ode daleko od hrane. No problem je u jednoj jednostavnoj stvari - brunch nije ni gablec ni marenda - i nikada to nije bio.

I dok je u svijetu termin "brunch" već desetljećima uobičajen i brojni restorani ga redovito nude, kod nas je to relativno nov fenomen koji tek stječe popularnost. Poanta ove priče nije u tome da je jedna riječ bolja ili “ispravnija” od druge, nego da govorimo o različitim obrocima, različitim navikama i, u konačnici, različitim jelima. Ako to razdvojimo, nestat će i velik dio konfuzije.

>> Jaja Benedikt

>> Poširano jaje s avokadom

Obrok koji je nastao iz lijenosti i društvenosti

Brunch je nastao krajem 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. Termin se prvi put spominje 1895. godine u eseju britanskog pisca Guya Beringera, koji je predložio brunch kao opušteniju alternativu teškim, formalnim nedjeljnim ručkovima nakon crkve. Ideja je bila jednostavna - umjesto ranog doručka i još ranijeg ustajanja, ljudi bi se okupili kasnije ujutro i jeli nešto laganije, ali raznovrsno - uz čašu alkohola, bez grižnje savjesti.

Iz Britanije se koncept brzo preselio u SAD, gdje je početkom 20. stoljeća doživio pravi procvat, posebno u hotelima i restoranima koji su nedjeljom nudili obrok "između" doručka i ručka. U Americi je brunch postao društveni događaj, a ne samo potreba za hranom. Hollywood ga je dodatno popularizirao tridesetih godina, kada je postao simbol opuštenog, urbanog života.

Nekadašnji brunch bio je prilično jednostavan. Jaja, hladno meso, kruh, možda riba, nešto slatkog i neizostavna kava ili koktel. Današnji brunch, osobito u urbanim sredinama, izgleda bitno drugačije - avokado, poširana jaja, palačinke, jaja benedict, speciality kava i mimose. I dalje je riječ o kasnom jutarnjem obroku, ali s jasnim identitetom koji nema puno veze s "konkretnim" radničkim jelima.

Gablec i marenda su obroci iz potrebe za jelom

Gablec i marenda nastali su iz sasvim druge potrebe. To su obroci koji su služili da se preživi radni dan - kratka pauza, toplo i zasitno jelo, često "na žlicu". Gablec se tradicionalno veže uz sjever Hrvatske i srednjoeuropsku kulturu, dok je marenda tipična za primorje i Dalmaciju, ali u oba slučaja govorimo o obroku koji se jede usred radnog vremena.

Tipičan gablec ili marenda uključuje varivo, tjesteninu, rižot, meso s prilogom ili nešto slično. Jede se brzo, često stojeći ili u menzi. Nitko ne ide na gablec zbog atmosfere, estetike tanjura ili rituala - ide se jer se mora jesti.

Kako "brunch" prevesti na hrvatski? Nikako

Brunch je sušta suprotnost. On nije pauza, nego događaj. Ne jede se zato što treba, nego zato što se želi. Jede se kasno ujutro ili rano popodne, često vikendom, u društvu, bez žurbe.

Pa kako ga onda prevesti na hrvatski? Kratak odgovor glasi - nikako. Ili barem ne jednom riječju. Najbliži opis bio bi kasni doručak ili doručak-ručak, ali ti izrazi opisuju vrijeme, a ne kulturu obroka. Oni ne nose sa sobom društveni aspekt, ležernost i specifičan tip jela koji brunch podrazumijeva.

Zato brunch u hrvatskom jeziku funkcionira isto kao pizza, sushi ili burger - kao naziv za točno određeni koncept i vrstu obroka. Problem ne nastaje zato što koristimo stranu riječ, nego zato što je pokušavamo ugurati u postojeće ladice koje joj jednostavno ne odgovaraju. Dok god se na brunchu jedu poširana jaja i piju mimose, a na gablecu grah i gulaš, jasno je da ne govorimo o istoj stvari. I tu rasprava, barem gastronomska, može završiti.