U BROJNIM hrvatskim restoranima i hotelima, ne samo na moru, engleski je unatrag nekoliko godina postao neslužbeni službeni jezik. Razlog je svima poznat: Filipinci, Indijci i Nepalci, koji čine velik dio hrvatskih konobara, govore engleski, a tek donekle razumiju hrvatski.

Skoro svi Hrvati razumiju engleski, a velika većina Hrvata sasvim solidno komunicira na engleskom. Pa je stoga logično da se u mnogim hrvatskim restoranima počeo govoriti engleski. A na moru ionako svi pokušavaju govoriti engleski, jer je engleski latinski našeg doba, samo s puno širim dometom: engleski je univerzalni globalni jezik današnjih civilizacija.  

Strani radnici i jezična barijera

Vlada je najavila da će donijeti odluku prema kojoj svi strani radnici u Hrvatskoj u roku od godinu dana moraju naučiti hrvatski. Ta je odluka načelno ispravna: ne možete raditi u zemlji čiji jezik ne poznajete. Međutim, tu se nužno postavlja relativističko pitanje: što znači naučiti? Znači li naučiti hrvatski kad konobari znaju reći dobar dan, hvala i doviđenja, ili i nešto više?  

Budući da je hrvatski jezik zaista kompliciran i težak za učenje, čisto sumnjamo da ga radnici iz Azije mogu svladati za godinu dana. Uostalom, gotovo nijedan od Dinamovih stranaca, koji su puni novca i imaju idealne uvjete za učenje jezika, ne govori ni riječ hrvatskog. Kao ni njihovi strani treneri.

Ako, dakle, dobrostojeći profesionalni sportaši koji su godinama u Hrvatskoj nisu naučili jezik, kako to očekivati od siromašnijih konobara s manjkom slobodnog vremena?  

Drugo, tko će provjeravati je li vaš omiljeni filipinski konobar svladao hrvatski? Čini se, dakle, da će engleski i dalje ostati neslužbeni službeni jezik u barem pola hrvatskih restorana, od Cavtata, preko Zagreba, do Rovinja. Što možda može povrijediti nečiji nacionalni osjećaj, ali zapravo nije loše za zemlju koja živi od turizma.

Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.