IAKO U Hrvatskoj pita od batata možda nije široko poznata, u SAD-u je, posebno za Dan zahvalnosti i Božić, nezaobilazna poslastica. I dok je purica često glavna zvijezda američkog blagdanskog stola, pita od batata je postala klasik koji nadilazi regionalne razlike, političke podjele i generacije. Ovaj tradicionalni specijalitet, posebno omiljen u crnačkim i južnjačkim domaćinstvima, ima bogatu povijest koja seže sve od šuma Perua do domova europskih doseljenika iz doba prije Građanskog rata. Njena popularnost je tolika da se može usporediti čak i s pitom od bundeve, još jednim američkim klasikom.

Kako je ovaj desert postao tako popularan? Zaronimo u priču.

Gorkoslatka povijest

Kao i mnoge druge stvari u kulinarskoj povijesti Amerike, robovlasništvo je igralo ključnu ulogu u popularizaciji batata. Rivalstvo između pite od bundeve i one od batata počelo je zbog regionalnih razlika. Nakon što je batat stigao u Sjevernu Ameriku i Europu putem trgovine robljem, postao je popularan na američkom jugu zbog svoje sklonosti toplijim klimama.

Prema povjesničaru hrane Adrianu Milleru, španjolski trgovci su prvi donijeli batat iz Perua i predstavili ga svijetu. Zapadni Europljani su bili naviknuti koristiti slatko voće i povrće u raznim vrstama pita i bili su oduševljeni novim otkrićem. Britanci su već 1747. godine u raznim kuharicama zabilježili brojne recepte za pripremu pita, peciva i pudinga s bundevom i batatom.

Bogati Amerikanci su čuli za novi kulinarski trend s druge strane oceana i željeli su biti dio toga, uključujući vlasnike plantaža na jugu. Kuhanje je bilo zadatak koji su obavljali robovi, pa je tako započelo njihovo upoznavanje s batatom. S druge strane, bundeva je postala popularna na sjeveru i, zbog svoje profitabilnosti u jesen, postala usko povezana s Danom zahvalnosti krajem 19. stoljeća.

Robovska poslastica

Prije nego što je postojala pita od batata u svojem današnjem obliku, postojao je pone. Robovi su stvorili svoju vlastitu slasticu od batata, s melasom i začinima. Bez pristupa kuhinjskoj opremi i brašnu za vlastite potrebe, pripremali su hranu od onoga što su imali i kuhali je na ognjištu, jedući batate pečene na vatri ili zgnječene i pomiješane sa začinima.

Kako je ranije spomenuto, španjolski trgovci upoznali su svijet s batatom početkom 17. stoljeća, uključujući i Zapadnu Afriku. Zapadni Afrikanci bili su naviknuti na teksture i okuse domaćeg korjenastog povrća, poput škrobnog yama i kasave, i nisu odmah prihvatili batat.

Michael Twitty, autor knjige Kuharski gen, objašnjava razliku između yama i batata: "Yam je definitivno izraz iz Zapadne Afrike, gdje u nekoliko zapadnoatlantskih jezika označava glagol jesti. U zapadnoafričkom jeziku Wolofu, slatka kasava, koja više sliči na batat nego na pravi yam, zove se nyam-bi, ili ono što jedeš."

S vremenom su robovi na američkom jugu počeli koristiti riječi yam i batat naizmjenično, jer je batat bio najbliža stvar yamu tako daleko od doma. Nakon Velike migracije, mnogi crnci koji su pobjegli s juga dolazili su iz poljoprivredne sredine i nastavili su svoje kulinarske tradicije na sjeveru i Srednjem zapadu. A ostalo je, kako kažu, povijest.

Pita od batata je tradicija koja se prenosi s generacije na generaciju. Miller objašnjava da je pita od batata postala nezaobilazna na afroameričkim proslavama zbog nostalgije. U afroameričkoj kulturi dobra pita od batata je podsjetnik na obiteljska okupljanja i društvene događaje.