NEKADA se u slavonskim i posavskim kuhinjama nije bacalo gotovo ništa, a od namirnica koje danas mnogi zaobilaze pripremala su se jela koja su generacijama bila dio svakodnevice i svečanih obiteljskih okupljanja. Jedno od njih je drobac, starinsko jelo od svinjskih iznutrica koje je danas gotovo potpuno palo u zaborav. Iako ga mlađe generacije uglavnom ne poznaju, nekada je imao važno mjesto na stolovima u pojedinim slavonskim selima, osobito tijekom svadbi, kirvaja i drugih većih okupljanja.

Drobac nije bio samo način da se iskoriste svi dijelovi životinje, nego i primjer nekadašnje seoske kuhinje u kojoj se od jednostavnih sastojaka pripremala zasitna hrana za veći broj ljudi. O njegovoj tradiciji svjedoči i projekt Muzej u loncu Gradskog muzeja Požega, koji prikuplja i dokumentira zaboravljene recepte i prehrambene običaje Slavonije i Požeštine.

Drobac, dropčac i škembeće: Jelo koje je imalo više imena 

Ovisno o kraju, ovo se jelo nazivalo različitim imenima. U Cerniku je poznato kao drobac, u Brodskom Drenovcu kao dropčac, dok su se u drugim slavonskim i srijemskim mjestima koristili nazivi poput crivca, puroče i kavurma. Širi naziv za ovu skupinu jela bio je i škembeće.

Pripremalo se od svinjskih iznutrica, ponajprije želuca i crijeva, koje su se prije kuhanja ili pirjanja ostavljale u marinadi od octa, začina i crvenog luka. Nakon toga pirjale su se s lukom i začinima, a rezultat je bilo toplo, zasitno jelo koje se često posluživало ujutro, prije odlaska na misu ili tijekom višednevnih svečanosti.

Zanimljivo je da se drobac nije pripremao samo za obične obroke. U prošlosti je bio dio posebnih prilika, poput svadbi, seoskih godova i kolinja. U takvim se prilikama okupljalo mnogo ljudi, pa je trebalo pripremiti dovoljno hrane za domaćine i goste. Upravo su iznutrice, koje se nisu bacale, bile važan dio takvih obroka.

Kako je drobac nestao iz kuhinja?

Drobac je postupno nestajao iz prehrane tijekom druge polovice 20. stoljeća, kada su se promijenile životne i prehrambene navike. Nekadašnja potreba da se iskoristi svaki dio životinje postala je manje izražena, a jela od iznutrica sve su rjeđe završavala na obiteljskim stolovima.

Danas se drobac još može pronaći u sjećanjima starijih generacija i kod pojedinaca koji čuvaju tradiciju svojih krajeva. Projekt Muzej u loncu upravo je jedan od primjera nastojanja da se takva jela dokumentiraju i sačuvaju od zaborava.

Iako se možda neće vratiti na svakodnevne jelovnike, drobac je vrijedan podsjetnik na kuhinju u kojoj se poštovala namirnica, ništa nije olako bacalo, a recepti su se prenosili s generacije na generaciju. Takva jela možda nisu bila raskošna, ali su bila važan dio života i gastronomske povijesti krajeva iz kojih potječu.