RADIO i hrana na prvu su veoma teško spojivi, no Bruno Bucić uspio je napraviti upravo to. Svojim tjednim receptima svakog tjedna oduševljava slušatelje radija na kojem radi te na društvenim mrežama prenosi jednostavne, svakodnevne recepte koje mogu iskušati i oni koji nisu toliko spretni u kuhinji.

Razgovarali smo s njim te provjerili kako je spojio radio i hranu te što smatra o današnjoj influencerskoj food sceni u Hrvatskoj.

Kako bi opisao svoj put od početaka do danas - što je bilo najteže?

Za početak, meni radio nije bio ni opcija C - ja sam zapravo završio grafički dizajn. Na četvrtoj godini radio sam u skladištu autodijelova. Na putu do skladišta kolega i ja slušali smo radio i čuli poziv na javnu audiciju - on me nagovorio, ja sam otišao, prošao i eto - tu je sve počelo. Ili stalo, ovisi koga pitamo. 

U startu me vukla čista radoznalost. Sve mi je bilo novo i zanimljivo, kao hobi koji je još i plaćen. Nakon toga se sve razvijalo korak po korak - 101 pa Otvoreni i danas jutarnji show na najslušanijem bravo radiju.

I evo, već više od 10 godina sam na radiju i isto toliko sam umoran "k’o pas". Da, budim se u 5. Da, idem kasno spavati. Ne, ne pomaže mi što se neki ljudi bude i ranije. Podočnjak na stranu, najteži dio je biti kreativan svaki dan.

Ljudi često misle da mi tamo nešto par sati laprdamo i odemo doma, ali istina je da iza toga ipak stoji nešto promišljanja i pripreme - svi ste šokirani, jel’ da?

A dizajn me naučio razmišljati van okvira - ili ćeš iznenaditi ili nećeš biti primijećen, i mislim da mi je to pomoglo na radiju. Tako da - hvala mu, i danas kad budilica zazvoni pomislim da sam ga se možda trebao držati. Koje je ono bilo pitanje?

Kod rada s hranom - što smatraš najizazovnijim? Je li teže/izazovnije snimati kada je u fokusu hrana?

Najizazovnije je napraviti nešto što će se Ivani i Filipu (op.a. voditelji, Mišerić i Han) svidjeti. Šalim se, super su. Pusa za njih.

Najizazovnije je prenijeti taj okus i miris, da ljudima, kad to gledaju, automatski dođe da odu u kuhinju i počnu spremati. Osim toga, ljudi danas nemaju strpljenja gledati cijeli proces, a ti moraš u kratkom formatu pokazati sve, a da i dalje izgleda dobro i smisleno.

Tu onda dolazi i tehnički dio, pogotovo ako snimaš sam, što je kod mene često bio slučaj. Jedno jelo, ali deset kutova, pauze, premještanje kamere, pa opet ispočetka. Izgleda jednostavno kad gledaš gotov video, ali u stvarnosti je to dosta kaotičan proces. I naravno, svjetlo! Hrana je jako osjetljiva, lako izgubi boju ili jednostavno ne izgleda kako treba ako svjetlo nije dobro.

Kako odabireš jela s kojima radiš - što bi rekao kakva hrana kod nas najbolje prolazi, što Hrvati najviše vole?

Nemam osjećaj da postoji neka univerzalna formula i sigurno ima onih koji su to na društvenim mrežama puno bolje "pročitali”, ali iz mog iskustva ljudi vole brzo, ukusno i poznato, ali s malim pomakom.

Mora biti neki twist u pripremi ili sastojcima - obavezno onima koje mogu lako nabaviti, jer nitko ne želi po gradu tražiti meso aligatora. I vole da je jednostavno, da to praktički ni ne moraju spremati, da se samo spremi… al' da izgleda kao da se spremalo satima.

Osjećaš li promjene na našoj influencerskoj food sceni?

Neću se praviti da imam neku veliku teoriju o sceni. Ono što je očito je da sadržaja ima sve više i da svatko može biti prisutan na sceni. Čini mi se da je danas važnija konzistentnost nego kvaliteta.

Ako si dovoljno uporan i stalno objavljuješ, velika je šansa da ćeš u nekom trenutku postati vidljiv, bez obzira na sve ostalo. I tu onda dolazimo do pitanja kome i čemu zapravo vjerovati - kad svi mogu biti stručnjaci za sve.

S druge strane, pažnja ljudi je sve kraća. Sve mora biti brzo, jasno i odmah zanimljivo, inače se ide dalje. I to mijenja način na koji se sadržaj radi, pa ponekad imam osjećaj da u toj brzini strada i dubina. Ali ne treba kukati, treba ići u korak s vremenom. A možda sam ja već i star, mladi to znaju bolje… tako i treba biti!

Kod snimanja hrane - što te zna najviše iživcirati?

Uf. Kad potrošiš vrijeme, skuhaš, snimiš, montiraš i onda video jednostavno ne dođe do ljudi jer ga algoritam odluči ignorirati. Nema goreg. Ima zapravo! Kad znam da je jelo bilo top, a na ekranu to ne izgleda tako. I onda nemaš način da to dokažeš, osim da kažeš "vjerujte mi”, što nikad ne zvuči uvjerljivo.

Što se snimanja tiče, tu se zapravo ne živciram previše. Ne kuham ja masterchefovski, ja sam kuhar za narod. Ako nešto ne ispadne savršeno, to mi je čak i okej jer ljudi vole vidjeti i pogreške… i u komentarima objasniti kako se to zapravo trebalo napraviti. Često se zna razviti dobra rasprava, pa se nešto i nauči. I o kuhanju, i o životu.

Kako se nosiš s negativnim komentarima na društvenim mrežama i što generalno misliš o toj temi u Hrvatskoj? Jesmo li po nečemu specifični/zločesti (kao narod)?

Baš najteže za kraj! S negativnim komentarima se nosim otprilike kao i svi - nekad me pogode više, nekad manje, ovisno o danu. Ne mogu reći da sam potpuno imun, ali s vremenom naučiš ne uzimati sve osobno i filtrirati što ima smisla, a što ne.

Konstruktivne kritike su mi skroz okej i korisne, ali problem je kad to prijeđe u čisto vrijeđanje. Tu više nema nikakve vrijednosti, to je samo ispušni ventil za frustracije. Mislim da se generalno stvorio neki osjećaj da možeš napisati bilo što bez posljedica. Kao da smo to na neki način normalizirali, i to je zapravo najveći problem.

Idealno bi bilo da su profili verificirani stvarnim identitetom, pa da svatko snosi odgovornost za svoje riječi. U tom slučaju bi i zakonska odgovornost bila realna opcija, jer ako nešto napišeš pod svojim imenom i prezimenom, onda iza toga i stojiš. U takvom bi sustavu komunikacija sigurno bila pristojnija i svi bi dvaput razmislili prije nego što napišemo nešto što inače ne bismo rekli uživo.

Za kraj, možeš li podijeliti s nama neki svoj recept koji je privukao najviše interesa na društvenim mrežama?

Ovo je za sve koji vole lazanje, ali nemaju vremena (ili živaca) za klasične kore. Kombinacija tortilja, mesa, bešamela i sira daje isti onaj comfort food osjećaj, ali uz puno jednostavniju pripremu.

Bolje od lazanja (tortilja verzija)

Sastojci (za 4-6 osoba):

• 1 žlica maslinovog ulja (ili drugog po izboru)
• 2 srednja ljubičasta luka
• 3 režnja češnjaka
• 170 g slanine
• 500 g miješanog mljevenog mesa
• 1 žličica soli
• prstohvat papra
• 400 g kiselog vrhnja
• 400 g ribanog sira (pizza mix)
• 600 g bešamel umaka
• 4 jaja
• 6 velikih tortilja (cca 370 g)

Priprema:

1. Na malo ulja pirjaj sitno nasjeckani luk dok ne omekša. Dodaj češnjak i kratko ga preprži da zamiriši.
2. Mesni dio: Ubaci nasjeckanu slaninu i pusti da se lagano zapeče. Zatim dodaj mljeveno meso, posoli, popapri i prži dok ne dobije lijepu boju.
3. Kremasti sloj: Makni s vatre pa u smjesu umiješaj kiselo vrhnje i polovicu ribanog sira (200 g). Sve dobro promiješaj.
4. U namašćen lim slaži red tortilja, pa red mesne smjese, pa malo bešamela. Ponavljaj dok ne potrošiš sastojke.
5. Završni sloj: Na vrh stavi ostatak bešamela, razmućena jaja i preostali sir.
6. Peci u prethodno zagrijanoj pećnici na 180 °C oko 30-35 minuta, dok se sve lijepo ne zapeče i dobije zlatnu koricu.